Namjerno i permanentno uništavanje bošnjačke kulturne baštine Novog Pazara – RUŠENJE TIJESNE ČARŠIJE 1947. (I DIO)

Pod plaštom savremene urbanizacije niknuo je novi betonski Novi Pazar, bez čistih voda, svježeg vazduha, stare kaldrme, zelenih bašči, starih sokaka, mostova, starih džamija, pekara, pijaca, stare čaršije…

Novi Pazar je, kao i većina gradova u cjelovitom Sandžaku, sve do kraja Drugog svjetskog rata bio prepoznatljiv po svojoj bogatoj graditeljskoj i duhovnoj kulturi. Nažalost, zbog poznatih razloga koje sam naveo u prethodnom tekstu (Urbanistički haos u Novom Pazaru), dolazi do uništavanja prelijepog urbanističkog kompleksa zvanog Tijesna čaršija. Kako napisa dr. Muradija Kahrović – Jerebičanin, autor prve fotomonografije o Novom Pazaru, u svom osvrtu na knjigu Asima Nikšića Moj Pazar, moji ljudi, moje uspomene: „Ta kultura gradnje nestaje, potisnuta ogromnim „hladnim“ zgradama, koje u potpunosti mijenjaju naš grad.“

Svoje utiske o knjizi Asima Nikšića iznosi i Fahrudin Kladničanin, navodeći da „knjiga predstavlja veliki doprinos u očuvanju sjećanja na grad koji je nekada postojao, o mjestu koje kao da postoji samo u pričama iz Hiljadu i jedne noći. O jednoj takvoj čaršiji ostavlja nam se zapis da se sjećamo i pričamo: „To je naseobina kroz koju teče čista voda iz jazova, rijeke Raške i Jošanice, sa svojim vodenicama i ćuprijama. To je čaršija sa mehanama, hanovima, hotelima, lijepim kućama i selamlucima, bogomoljama krsta i polumjeseca. To je mjesto iščezlih zanata: ćulahdžija, bozadžija, kovača, šporedžija, šećerdžija i slastičara, ali i aga i begova, hafiza i muhadžira… I tako će Pazarska čaršija još dugo živjeti, jer je ovom monografijom ona postala besmrtna.“

O poslijeratnoj komunističkoj histeriji rušenja Tijesne čaršije autor Asim Nikšić je napisao: „Poslije završetka Drugog svetskog rata (1945.) došlo je do izuzetne ekspanzije gradnje i velikih promjena izgleda Novog Pazara. Te promjene su naročito uticale na nestajanje veleljepnih objekata u dijelu Stare čaršije. Kao da je neko imao zadatak da permanentno, do današnjih dana, uništi sve ono što podsjeća na starinu i na stari vakat. U sadašnjem trenutku je vrlo malo tih starih objekata i uglavnom su u veoma jadnom stanju. O njima skoro da niko ne brine. Jedan broj se i dan-danas ruši i uklanja, a umjesto njih niču betonske višespratnice koje definitivno mijenjaju arhitekturu ovoga grada. Dakle, pod plaštom savremene urbanizacije nikao je novi betonski Novi Pazar, bez čistih voda, svježeg vazduha, stare kaldrme, zelenih bašči, starih sokaka, mostova, starih džamija, pekara, pijaca, stare čaršije…“

Pored Muradijine knjige Novi Pazar u vaktu i zemanu, izdate 2003. godine, te navedene knjige Asima Nikšića izdate 2021. godine, posebno ističemo i i knjigu Fatiha Hadžića Elementi materijalne i duhovne kulture Bošnjaka u Sandžaku, objavljene 2013. godine. U njoj je, tekstom i slikama, obrađeno bogato bošnjačko kulturno naslijeđe, običaji, arhitektura, sakralni objekti, nadgrobni spomenici, turbeta, medrese, iptidaije, ruždije, poznate i znamenite historijske ličnosti. Ovo bošnjačko naslijeđe u knjizi je obrađeno zasebno za svaki sandžački grad.

NOVI PAZAR SE U DOBA OSMANLIJA NAZIVAO YENI PAZAR, A BEOGRAD DAR AL DŽIHAD

Novi Pazar je jedan od rijetkih gradova na Balkanu koji se do 1947. mogao pohvaliti starom orijentalnom arhitekturom nastalom u vrijeme osmanlijske uprave. Takav je slučaj bio i sa svim većim gradovima na području uže Srbije prije 1867. godine. U njima su muslimani sve do ove godine činili većinsko stanovništvo. Nakon toga, gradsko muslimansko stanovništvo (Bošnjaci, Albanci, Turci i Romi) iz Beograda, Šapca, Valjeva, Užica, Niša, Vranja, Leskovca, Kuršumlije, Pirota, za vrijeme vladavine Obrenovića, napušta svoja vjekovna ognjišta, a svi njihovi vjerski i kulturni objekti se nemilosrdno ruše. Danas su, na području uže Srbije, ostale samo dvije džamije: Bajrakli džamija u Beogradu i Islam-agina džamija u Nišu. Obadvije su bile zapaljene od strane srpskih nacionalista nakon martovskih nemira na Kosovu 2004. godine.

Prema zapisu poznatog putopisca Evlije Čelebije, Beograd je u tursko doba imao 273 džamije. Božidar Jezernik, poznati stručnjak za Balkan i profesor Filozofskog fakulteta u Ljubljani, iznio je podatak za koji je malo ko znao: „Beograd je 400 godina bio ”turski grad” kome je ton davalo muslimansko stanovništvo. Naime, termin ”Turci” koristio se kao oznaka za muslimane, bez razlike na njihovu nacionalnost, kao što su, na primjer, neki koristili termin ”Grci” kao oznaku za pravoslavne Srbe, ili ”Latini” za katoličko stanovništvo u Bosni i Hercegovini. Beograd se zvao Dar al džihad (Grad svetog rata ili Kuća rata za vjeru), jer je bio u stalnom ratu sa susjednom Austrijom. To je ime kojim su ga zvali njegovi građani koji su tu ostali do 1867. godine, kada su se povukli. Ako uzmete Enciklopediju Jugoslovenskog leksikografskog zavoda u Zagrebu, vidjet ćete da su nabrojana sva imena Beograda koja je imao u historiji, od Kelta do danas, ali naziv Dar al džihad, koji je nosio više od četiri vijeka, nećete naći.“ (Iz intervjua Božidara Jezernika objavljenog u listu Ljiljan br. 163 iz 1996. godine)

Glas islama 339, R: Historija, A: Dr. Harun Crnovršanin