Fahrudin – Fahro Latifović (01.05.1981. – 12.12.2023.)

Sjećanje na mog brata rah. Fahrudina – Fahra Latifovića

(01.05.1981. – 12.12.2023.)

Puno je dobrih i iskrenih ljudi, različite životne dobi i zanimanja, koje sam upoznao od 2007. godine do danas, tokom perioda u kojem se branila Islamska zajednica, a time i čast, obraz i dostojanstvo vjere i vjernika u Sandžaku i cijeloj Srbiji.

Jedan od onih koje sam posebno poštovao i volio, a i on mene još više, kojeg sam uvijek rado susretao, veliki broj kilometara sa njim prevalio i sa zadovoljstvom, kada god bi se za to ukazala prilika, kahvu, uz lijep muhabet, popio, kojem sam uvijek leđa smio okrenuti, jer sam znao da je o njima kao i ja brinuo, sa kojim sam imao povjerenja govoriti o najosjetljivijim pitanjima, bez straha da će ono što čuje zloupotrijebiti ili prenijeti, bio je moj brat rah. Fahro. Veliki čovjek, ljudska gromada u fizičkom smislu, u čijim grudima je bilo iskreno srce i čista duša, puna nježnosti i osjećaja prema onima koji ga okružuju i vole.

Uvijek spreman da bude na usluzi svojoj vjeri i Islamskoj zajednici, da bez kalkulacije brani vakuf i istinu, da stane u zaštitu svome bratu, ili kako je on to znao kazati: „Brat je tu za sve što treba“, „Da budem na usluzi svom bratu, do komata!“

I baš tako je bilo. Njegovo zadnje službeno putovanje bilo je sa mnom, u četvrtak 30. novembra, kada me je vozio do Beogradskog aerodroma, a u povratku za Novi Pazar preuzeo svog prijatelja, jednog od novopazarskih imama, sa željom da i njemu bude na usluzi i pomogne mu.

Po dolasku kući, tokom noći, osjetio je određene tegobe i bol u stomaku, koje je razumio bezazlenim i prolaznim. Međutim, ni on niti bilo ko drugi, pa ni ja kojem se u subotu javio i obavijestio da neće moći da dođe po mene u nedjelju, nije mogao ni pomisliti da su u pitanju posljednji dani dunjalučkog života i priprema za povratak našeg brata rah. Fahra svome Gospodaru.

U ponedjeljak sam ga posjetio u bolnici u Novom Pazaru, uvjerio se u ozbiljnost situacije, razgovarao sa ljekarima koji su predložili da se liječenje nastavi u Kragujevcu. Tražili smo da to bude Beograd, što su prihvatili i urgentno dali uput i vozilo za prijevoz.

Tokom dana, u utorak, razmjenjivali smo poruke i nekoliko puta se čuli telefonom, a posljednji put oko 18:45 h, kada je kazao: „Šejhuna (kako me je oslovljavao), zovi koga imaš, nemam kiseonika, ne mogu da dišem…“

Hrabrio sam ga da će biti bolje, da će mu kiseonikom olakšati disanje…, što je i učinjeno, međutim bez olakšanja. Pretpostavljam da je u svjesnom stanju proveo najtežu noć u svom dunjalučkom životu, boreći se za zrak, a zapravo, čisteći se od grijeha, kako bi se takav, očišćen, vratio Svome Gospodaru. Sutradan je uslijedila operacija, potom održavanje u vještačkoj komi do narednog utorka, 12. decembra, kada smo, nešto malo iza 12 h, dobili informaciju da je svoju plemenitu dušu ispustio i vratio se svom Gospodaru.

Moj brat rah. Fahrudin, kako mu i ime kazuje, bio je i ostao ponos svoje vjere. Roditelji, otac rah. Uzeir i majka Fahrija, odabrali su mu ime koje je časno i ponosno nosio, koje mu je pristajalo i koje je na svakom koraku opravdavao.

Svojim osmjehom sa kojim je prijatelje susretao i svakog častio. Umjesnom šalom, najčešće na svoj račun, da drugoga ne bi uvrijedio, kako bi svakog razveselio. Spremnošću da svakom pomogne. Da se svojim prijateljima – braći nađe pri ruci, kada im je potrebno. Iskrenim i čvrstim imanom u Uzvišenog Gospodara i zadovoljstvom Njegovom odredbom, koje je pokornošću i redovnim namazom svakodnevno potvrđivao. Kakav je čovjek Fahro bio i koliko je poštovanje među ljudima uživao najbolje govori njegova dženaza kojoj je prisustvovao veliki broj vjernika, njegovih prijatelja, a koju je predvodio predsjednik Mešihata muftija dr. Mevlud-ef. Dudić.

Uznemiravala ga i povređivala oholost ljudi, njihovo lukavstvo, licemjerstvo, neiskrenost, izdaja, spletkarenje i laži. Znao je da se požali na takve, ne da bi ih tužio ili ogovarao, već iz zabrinutosti, da bi na njihovu opasnost po Zajednicu ukazao.

Nije mi poznat niti jedan ozbiljan slučaj od 2007. godine do danas, kada je branjena Islamska zajednica, njeni vakufi i čast uleme, a da rah. Fahro – naš iskreni i hrabri gazija, nije bio među prvima koji su se odazvali i došli da brane čast i dostojanstvo vjere i čuvaju slobodu svoje Zajednice.

Posebnu ljubav imao je prema rahmetli muftiji akademiku Muamer-ef. Zukorliću, čija ga je smrt teško pogodila, jer se plašio za budućnost onoga što smo skupa, svi sa njim na čelu, strpljivo i mukotrpno godinama gradili i branili. 

Dočekao je da se raduje uspjesima i napretku svoje Zajednice i nakon smrti rahmetli Muftije. Želje koje je imao, u Zajednici i na radnom mjestu, na Fakultetu za islamske studije, ostvarivale su se. Zajednica je ostala čvrsta, stabilna, jaka i nepokolebljiva, a i Fakultet je sigurnim koracima nastavio putem uspjeha. Gledao je zadovoljno i sa ponosom stasavanje svoje djece, pričao o planu za njihov nastavak školovanja u Medresi.

Svjedočim da je posljednje dane svog života provodio sretan i zadovoljan, te Uzvišenom Allahu zahvalan na svim blagodatima, ali i na ljudima za koje je znao da ga iskreno vole, poštuju i cijene njegov trud i doprinos Zajednici.

Fahro je najvažniji dio sebe i najznačajniji dio svog života, kada je bio potreban i drugima, prije svega svojoj porodici, dao Zajednici i služenju istini i svojoj vjeri.

Vratio se svome Gospodaru zadovoljan, a nadamo se i da je naš i njegov Gospodar njime zadovoljan, jer Mu je istinski pokoran bio, što je hadžom i umrom upotpunio.

Ostavio je svom Gospodaru u amanet svoju porodicu i djecu: ćerku Merjem, sinove Muhameda i Ahmeda, suprugu, majku, brata i sestre.

Svojom brigom i pažnjom tokom života o nama, svojim prijateljima, braći (kako nas je oslovljavao) i Zajednici, koja mu je bila druga kuća kojoj je davao prednost u odnosu na svoj dom i porodicu, zadužio je sve nas da poštujemo njegov trud i nastavimo, danas kada njega nema na dunjaluku, voditi brigu o njegovoj porodici i djeci. Mi ćemo, uz Božiju pomoć, taj emanet izvršiti.

Molim Allaha da se smiluje našem bratu rah. Fahrudinu, ukabuli njegov trud na Allahovom putu i oprosti mu grijehe. Da njegov mezar učini prostranom džennetskom baščom i boravak u njemu ugodnim. Da njegovoj porodici podari snage i sabura da dostojanstveno nastave dalje. Da ih sačuva dunjalučkih iskušenja i podari im selamet.

Njega Uzvišenog molim da našoj Zajednici, nakon što je od nas k Sebi pozvao našeg brata rah. Fahra, podari iskrenih boraca, njegovih nasljednika, koji će o Allahovoj vjeri brinuti i na njenim granicama budno bdjeti.

Gospodaru Milostivi, sastavi nas u Džennetu, u društvu sa našim miljenikom Muhammedom a.s., svim šehidima ovog ummeta, dobrim muslimanima i našim najmilijima. Amin.

Lillahi Te'ala – El Fatiha.

Muftija dr. Rešad-ef. Plojović