Organiziranje svečanosti u mubarek noćima

PITANJE: Često se na raznim portalima može pročitati svakakvih negativnih komentara po pitanju organiziranja svečanosti, koje Islamska zajednica organizira po džamijama različitim povodima i mubarek večerima,  kao što je: Lejletu-l-mi'radž, lejletul beraet, mjesec rođenje Allahovog Poslanika a.s., pa me zanima da li su ti komentari osnovani?

 

ODGOVOR: Islam i Islamska zajednica na našem i širem balkanskom prostoru imaju itekako dugu tradiciju. Više od šest vijekova (600 godina) u kontinuitetu je od kako je islam došao na ove prostore i ušao na velika vrata, a to znači da je svo to vrijeme bilo vjernika, odgojno-obrazovnih ustanova, uleme, različitih vjerskih institucija ili velikodostojnika, a ne samo danas.

U dvadesetom vijeku svjedočili smo pokušaju izopštavanja islama i njegovih iskrenih sljedbenika iz javnog života i pokušaju potpunog gušenja, koji nije uspio, ali jeste ostavio vidljive posljedice, kako na muslimane tako i na njihove vjerske ustanove.

Kraj 20. i početak 21. stoljeća za muslimane ovih prostora je donio novu nadu u bolju budućnost; obnovljene su obrazovne ustanove, vjera je polako počela da se vraća u javni život, a muslimani da u većem broju prakticiraju propise i ponose se svojom vjerom, te da je manifestuju na svakom mjestu; u kući, džamijama, poslu, javnom prostoru, itd.

Novo vrijeme je donijelo nova pitanja i nove izazove, među kojima i da li su muslimani dovoljno dobri muslimani, da li je njihova akida-vjerovanje ispravna, ili se treba popravljati, da li namaz kojeg obavljalju ispravno obavljaju, koja je ulema na pravom, a koja na krivom putu, kako treba manifestovati islam u javnom životu, vizuelno i verbalno, itd.!?

Sve ovo se nebi dešavalo da se početkom devedesetih jedna mala skupina odvažnih, a nadasve iskrenih, nije odlučila krenuti teškim putem uzdizanja vjere i časti vjernika, te prkosa zulumćarima tog vremena, čiji rezultat rada jesu brojne (sve) vjerske odgojno-obrazovne ustanove koje danas imamo, brojne novosagrađene džamije, pune klanjača, prisustvo islama u svakom segmentu društva, poštovanje sa svih nivoa, uključujući i zvanične državne organe, ali i različite međunarodne faktore i centre, kako one koji su prisutni na našem prostoru, tako i izvan granica, itd.

Nakon što se, uz Allahovu  pomoć, postigao značajan napredak i konstatovalo da napredak vjere u svim sferama života nema alternativu, pojavili su se „nezadovoljni“ muslimani, kojima džamije nisu dovoljno vjerski objekti, ulema nije dovoljno učena ulema, muslimani nisu dovoljno dobri muslimani, a muslimanke nedovoljno svjesne i časne, itd., sa novim idejama, veoma opasnim za budućnost islama i muslimana na ovom prostoru, gdje se kroz paralelne, privatne, tzv. vjerske i edukacijske objekte; podrume, magacine, lokale, i sl. urušava institucionalna organizovanost muslimana. Osporavanjem stvarnih i dokazanih autoriteta, školovane uleme, se želi urušiti autoritet uzora i odgojno-obrazovnih ustanova IZ-e, a sve to rezultirati anarhijom i haosom u kojem će svako činiti šta hoće i sve pravdati islamom, što će na kraju izazvati urušavanje svega ostvarenog i vraćanje na ranije stanje ili rezultirati konstatacijom svjetskih centara moći da su muslimani neorganizirani, opasni itd., a to znači da za njih neće biti mjesta u naprednom svijetu.

Upravo su ti i takvi „nezadovoljni“, dokoni, neuki i zlonamjerni pojedinci i njihove organizacije i vođe, kritikovali i kritikuju svaku aktivnost IZ-e, koja ima za cilj podizanje nivoa vjerskog znanja i svijesti kod vjernika,  gdje se koriste svi mogući povodi da se to učini. IZ-a niti njena ulema, posebno u zadnjih trideset godina novije historije, nisu, niti uvode nikakve zabludjele novotarije, već aktivno rade na širenju znanja, podizanju časti i dostojanstva vjere i onih koji je slijede, koristeći na tom putu, posebno, uzora svih vjernika, Allahovog Miljenika, Muhameda, a.s., njegov život i njegov sunet, u kojem su pouke, poruke i rješenja za nas, naš život i naše probleme.

Ono što mogu sa sigurnošću reći jeste da se ne radi o osnovanim, posebno ne o dobronamjernim, kritikama, već zlonamjernim i tendencioznim, čiji je cilj ono što sam prethodno spomenuo.

 

PITANJE: Kada će osoba koja je bila dužna napostiti (nadoknaditi) određeni broj dana iz mjeseca  ramazana to učiniti, može li nadoknadu tih dana ostaviti nakon sljedećeg  mjeseca ramazana?

 

ODGOVOR: Osoba koja je propustila određeni broj dana mjeseca posta dužna je nadoknaditi isti broj dana i to po mogućnosti što prije, ne čekati da vrijeme prolazi a da ona svoj dug ne izvršava, jer je propušteni post naš dug prema Uzvišenom Allahu, kojeg smo dužni tokom našeg života što prije izvršiti, zbog činejnice da je dužina trajanja vijeka nešto u čemu čovjek nema udjela, pa bi smrt osobe prije izmirenja duga prema Uzvišenom Gospodaru značila povratak Njemu sa neispunjenim obavezama, što je uzrok nesreće i kazne na budućem svijetu, ukoliko nam se Milostivi Gospodar ne smiluje i oprosti.

Sva se islamska ulema slaže da je zabranjeno bez opravdanog razloga odlagati nadoknađivanje propuštenih dana posta do početka sljedećeg mjeseca ramazana, već se to mora učiniti prije nastupanja ramazana. Ukoliko odlaganje bude uzrokovano opravdanim razlogom (bolest, i sl.) onda nema grijeha, i osoba je duzna napostiti onda kada joj se za to pruži mogućnost.

U prvom slučaju osoba koja bez valjanog razloga odlaže nadoknađivanja, bez obzira što čini ono što je zabranjeno, nije dolaskom novog mjeseca ramazana oslobođena nadoknađivanja propuštenog, već je i ako je grešna zbog odlaganja, dužna napostiti propuštene dane posta nakon isteka mjeseca ramazana koji je nastupio.

Glas islama 340, Pitanja i odgovori. autor: dr. Rešad ef. Plojović