Mudra i poučna kazivanja o pobožnosti (10. dio)

 Imam Ahmed im je odgovorio: “Slijepac je onaj ko se usmjerio prema Kibli, a leđa okrenuo od jetima i siromaha; slijepac je onaj ko obavlja sedždu Allahu, a uzoholio se nad Njegovim robovima; slijepac je onaj ko klanja u prvim safovima, a izostao je iz safova onih koji hrane gladne; slijepac je onaj ko dadne sadaku samo jedan dan, a može je davati svakodnevno; slijepac je onaj ko posti od hrane i pića, a ne posti od harama; slijepac je onaj ko obilazi Kabu, a zaboravio je obilaziti sirotinju koja svakodnevno umire u neimaštini; slijepac je onaj ko uči ezan i poziva na namaz, a ne pomaže roditelje; slijepac je ko klanja i posti, a vara na vagi; slijepac je ko klanja i posti, a ruke mu zaprljane zulumom koji čini svome bratu; slijepac je ko klanja namaz, a nema nikakve koristi od njega!”

Koga slijediti

Allahov poslanik a.s. je rekao: “Nemojte slušati nepouzdane, već slušajte i uzimajte znanje od onih koji će vas iz pet zatečenih stanja uvesti u novih pet stanja: iz sumnje u čvrsto vjerovanje, iz dvoličnosti u iskrenost, iz prohtjeva u pobožnost, iz oholosti u skromnost, iz neprijateljstva u savjetovanje.” (Prenio Džabir ibn Abdullah r.a.; Ebu Nu'ajm, El-Hilya)

Najljepši ajet za nadu

Hazreti Ebu Bekr es-Siddik r.a. je rekao: “Proučio sam Kur'an od početka do kraja i nisam vidio niti jedan ajet ljepši i puniji koji se odnosi za nadanje od Allahovih časnih riječi: – Reci: Svako postupa po svom nahođenju. (El-Isra’, 84) To je zbog toga što je, doista, čovjek sklon nepokornosti i griješenju, a Uzviđeni Gospodar je spreman oprostiti.” (Tefsir el-Kurtubi)

Onaj koji razmišlja o onome što ga se tiče

Hazreti Omer el-Faruk r.a. je rekao: “Neka se Allah smiluje čovjeku koji se stara o onome što ga se tiče, daje ispravan savjet duši i boji se Stvoritelja moleći oprost grijeha.”

Vrijednost jednog alima

Hazreti Omer r.a. je rekao: “Da umre hiljadu pobožnjaka koji noću klanjaju nafilu i danju poste dobrovoljni post manji je gubitak nego da preseli učenjak koji se razumije u propise halala i harama.” (Džami'u l-bajani l-‘ilm, 1/65)

Najpobožniji je onaj koji se drži kur'anskih uputa

Hazreti Osman Zunnurejn r.a. je rekao: “Najpobožniji od Božijih robova jeste onaj koji je zaštićen ispravnim odnosom prema Allahovoj knjizi čvrsto se držeći njenih uputa.”

Dati darovi vode do uspjeha

Hazreti Ali ibn Ebi Talib r.a. je rekao: “Ko god je nadahnut donošenjem istigfara – neće mu biti uskraćen oprost; kome je dato iskreno pokajanje – neće mu biti odbijeno; kome je data iskrena želja da uči dovu – neće mu biti uskraćeno njeno uslišanje; a kome je data zahvalnost Allahu – neće mu biti uskraćeno povećanje blagodati.”

Dunjalučki interes i pristrasnost potiru pobožnost

Pitali su Hasana el-Basrija o ljudima koji uče Kur'an za pare, pa im je odgovorio:  “Da ih Allah zbriše sa lica Zemlje!”

Šejhu l-islam Ibn Tejmijje, govoreći o neispravnom prijateljevanju i naklonosti, kaže: “Najmanje, što se ovog pitanja tiče, jeste to da čovjek većinom daje prednost onome koji odgovara njegovom interesu, strasti i požudi, pa makar je druga osoba, koja nije uzeta u obzir i bila zapostavljena, pobožnija (ili učenija)!?” (Medžmu'atu l-fetava, 3/419)

Bez pobjede svog ega nema ni drugih pobjeda

Jedan je pobožnjak kazao veoma važnu stvar: “O ljudi, vaš prvi i najvažniji mejdan jeste borba sa samim sobom. Ako tu pobijedite bit ćete snažniji za buduće izazove, a ako izgubite bitku sa svojim egom nećete biti pobjednici ni u drugim bitkama.”

Puna džamija muslimana, a možda niko nije pobožan

Negdje krajem drugog hidžretskog stoljeća neko se u Bagdadu zadivio punoj džamiji muslimana. Zadivljen je bio masovnom dolasku pobožnih ljudi. Tu je bio i Imam Ahmed ibn Hanbel, pa ga upita: “Šta misliš, koliko nas pobožnih muslimana ima u ovoj džamiji?”

Imam mu odgovori: “Možda niko.” Svi koji su to čuli ostali su zatečeni odgovorom, pa ga upitaše: “Zar ti je slab vid ili si oslijepio?”

Imam Ahmed im je odgovorio: “Slijepac je onaj ko se usmjerio prema Kibli, a leđa okrenuo od jetima i siromaha; slijepac je onaj ko obavlja sedždu Allahu, a uzoholio se nad Njegovim robovima; slijepac je onaj ko klanja u prvim safovima, a izostao je iz safova onih koji hrane gladne; slijepac je onaj ko dadne sadaku samo jedan dan, a može je davati svakodnevno; slijepac je onaj ko posti od hrane i pića, a ne posti od harama; slijepac je onaj ko obilazi Kabu, a zaboravio je obilaziti sirotinju koja svakodnevno umire u neimaštini; slijepac je onaj ko uči ezan i poziva na namaz, a ne pomaže roditelje; slijepac je ko klanja i posti, a vara na vagi; slijepac je ko klanja i posti, a ruke mu zaprljane zulumom koji čini svome bratu; slijepac je ko klanja namaz, a nema nikakve koristi od njega!”

Pobožnost ljudi prvih generacija kroz čuvanje vremena

Pobožnjak El-Fudajl ibn ‘Ijad kaže: “Poznajem ljude koji mogu izbrojiti svoje riječi od džume do džume.”

Ušli ljudi jednom pobožnjaku iz prvih generacije muslimana (selef), pa mu rekli: “Možda smo te pomeli u nečemu?” On im reče: “Bit ću iskren. Učio sam Kur'an i prekinuo učenje zbog vas, da ne vidite šta radim!”

Otišao je neki čovjek kod Sirri es­Sekatija, pa vidio kod njega mnoštvo svijeta, te mu rekao: “Postao si stanica za dangube!” Prošao je i nije sjeo. (Kada je onaj kome se došlo u posjetu obazriv onda posjetilac iskoristi njegovu dobrotu i odulji.)

Tajni cilj pobožnosti

Muhammed a.s. je rekao: „Allahu su najdraža djela koja se neprestano rade, pa makar bila i mala.” (Mutefekun ‘alejhi)

Kada su islamskog pobožnjaka i mudraca Bišra el-Hafi upitali o ljudima koji su pobožni samo u Ramazanu, on je odgovorio: “Loši su svi oni koji za Allaha znaju samo u mjesecu Ramazanu.“

Rekao je Ibn Tejmijje: “Tajna i cilj islamskog puta je u savršenim završecima, a ne u nepotpunim počecima.”

Imam En-Nevevi je govorio: “Malo i neznatno djelo koje se konstantno čini bolje je od velikog djela koje se samo s vremena na vrijeme radi.”

Ibn Usejmîn je rekao: “To da je jedna žena pobožna znači da obožava Allaha i da ima lijep stid i moral.” (Šerhu l-Buhari, Nikah, 2)

Ponašanje shodno vremenu

Od Ma'mera se prenosi: “Odjeća Ejjuba es-Sihtijanija (velikog alima i muhaddisa iz reda tabi'ina) prelazila je nešto preko članaka. Kada su mu na to prigovorili, on reče: “Danas se podizanje odjeće ubraja u samoisticanje.” (Sifahu s-safva)

Hammad ibn Zejd je govorio: “Da vam je bilo vidjeti Ejjuba, pa da od vas zatraži da ga napojite čašom vode kao pobožnjaka, vi to ne biste uradili: imao je dugu kosu i velike brkove, nosio je na sebi kvalitetnu horosansku košulju koja je doticala zemlju, oblačio je skupocijenu kapu, ogrtač i adensku abaiju.” (Sifahu as-Safva)

Od Abdullaha ibn Bišra se prenosi: “Kada bi neki čovjek sjeo do Ejjuba es-Sihtijanija mogao se umisliti da je dosljedniji u slijeđenju Sunneta od samog Ejjuba, ali gdje je njegovo prenošenje hadisa.”

Imam Ez-Zehebi je ovo protumačio rekavši: “Na Ejjubu se nisu mogli vidjeti posebni znakovi pobožnosti, skrivao ih je i nije imao želju za isticanjem pred drugima.”

Glas islama 340, R: Islamske teme, A: Muharem Omerdić