Snježno visje pustinjskog biserja

Ostat će ova naša voćka još dugo da zri. Sve što vrijedi valja ga i čekat’

 

Doći će ova naša stvar sve dokle dopiru noć i dan! Velika je riječ koju je najveći ikada rođeni sin izrekao jednoj, tek rasanjenoj, svjetini. Da je iko drugi, tog sunčanog dana, za tih teških godina, izrekao nešto tako golemo i bajno, gledalo bi se na njega drugim očima. No, ova posve mala skupina osobenjaka gledala je serdara netremice, kao ozeb'o Sunce, kao seljak tmurni oblak u daljini, kao djeca starješinu koji ostavlja oporuku na samrti…, vjerno, kao da su im ptice na glavama. Znali su oni koliko je mekanskih gordih brda oko njih i još koliko većih i neumoljivih brda po svijetu Sunce grije. Znali su i koliko je opasno pohranjivati slatke želje i sanjati velike snove baš tu, u hladu tog stijenja, na samo samoj praški i kamenu, gdje, liši njega, njih i Hrama, druge pitominje nema. I pored toga, riječ je bila jača. Riječ, koja bi nekome djelovala kao snoviđenje, zagasi im sve njihove strahove, rasplete svu zlobu koja se njima u podnožju tih vrhova naveliko plete i kao da im, neočekivano, u njihovim orošenim očima, od Mašrika do Magriba, poravna sva ta brda, pa najednom jasno vide ovaj naš daleki krajolik, čas zeleni, čas snježni, posve drugačiji od sveg’ do sada viđenoga. Kako i ne bi kada njihov drug nije sam! Njihov drug ne zbori od sebe. Kao i misiju i jasne smjernice, on i te krupne i do tada nečuvene riječi prenosi od Onog Sveznajućeg iznad Arša, Koji je sve stvorio, odredio i dobro zna šta je bilo i šta će bivati. Ta izrazita obećanja mu je, svako malo, spuštao onaj dobro poznati povjerljivi Glasnik sa šest stotina krila. Sve to što je pečatni Poslanik besjedio, ovoj je skromnoj skupini njegovih drugova bilo jasno kao dan i njemu se slijepo vjerovalo.

Iz tih najsmjelijih snova i želja bi ih, s vremena na vrijeme, samo nakratko, prenula njihova teška zbilja i sopstveni jad o kom su se smeli. Meka je tih dana bila sve osim sigurno mjesto za svoju pravovjernu djecu. Prolivena je prva krv, pala je prva žrtva, otposlani prvi misionari, a onda, svu tu raspirenu nesreću, koje su se i naživjeli i nagledali i za koju se mislilo da joj kraja nema, najednom prekinu njihova seoba u palmoviti kraj. Bio je to krasan, pitom i svijetao grad, čija vječna sreća bi da ovoj probranoj skupini sa Poslanikom na čelu postane utočište.

U Meki su ostavili sve dugo kućeno i stečeno. Ostavili su i svoje bližnje. Jedino ona krupna riječ nije ostala. Nju su nosili sa sobom, jednako svježu i jednako svetu kao i prvog trenutka kada im je data. Kako je vrijeme teklo i događaji se redali, znali su da su ta otkrovenja sve bliža, jer sve što ide blizu je. Tako je ta njihova stvar u Medini počela da pušta duboko i vječno korijenje. Poveden je prvi boj i izvojevana prva pobjeda nad nevjernom braćom zbog koje morahu napustiti svoja kućišta. Redali su se bojevi i pobjede, a ova pravovjerna skupina, sve iz jedne u drugu sjenu sablji, znala je da se upravo time veliča i kuraži ona svetinja, njima davno povjerena, zbog koje svaki danak i svaka žrtva dobijaju potpuni smisao.

Sunce se na tren pomračilo – pečatni Poslanik vratio se svome Gospodaru! Muhammed se preselio, a Zemlja, koja je njime bila jako prikučena uz Nebo, njegovom smrću se zanavijek otkuči i tako, puštena da je nosi bujica sve takših vremena i pokoljenja, osta pod dalekim svodom da zauvijek čezne za tim beskrajem u daljini. Ova naša stvar, narednih trideset godina, bi povjerena na upravljanje najboljima pod kubetom – četvorici pravednih halifa. Ni oni nisu bili posve sami. Itekako nadahnuti, sprovodili su Božiju volju po Zemlji na dlaku vjerno. Oni su bili još živi svjedoci one smjele riječi, date im onog teškog dana, na jarkom suncu i vrelom kamenu. Ta riječ bi im, prilikom najuzavrelijih poprišta i u momentima najvećih nedaća i bezizlaza, kao rukom, razgalila svaku tegobu u prsima i nanovo ulila novu snagu duha i tijela, koju kao da do tada nisu poznavali pri sebi. Baš ona ih je nanovo budila i kao da im je jasno pokazivala: „Tamo, kamo dan i noć jezde!“  Za njihovih dana, pored arabljanske zemlje koja je već bila očišćena od nevjere, ova vječna istina obasja gradine i zemlje Misira, slavne Perzije i dobrog dijela Bizantije. Njih naslijediše Umejevići, koji suvereno vladahu narednih devedeset godina. U njihovim redovima također je bilo onih, još živih, koji su se dičili onom čuvenom riječju kao najvećim odlikovanjem. Za vladavine vinovnika ove dinastije, vrlog Poslanikovog druga i pisara Objave, Muavije, prve iskre praskozorja su, konačno, po iskonskoj putanji noći i dana, pošle sa istoka ka ovim osojnim, sunca željnim, padinama. Bio je to prvi pohod na Konstantinopolj, zjenicu oka Istočnog Rima i oholu usjedelicu koja se, vijekovima, nikome ne da i svakome opire. Kao i do sada, poput školjke koja biser čuva, nadaleko čuveni bedemi ovoga grada lahko su sačuvali grad, a napadačku flotu je, za veliko čudo, u samoj vodi, vatra progutala. Bila je to nekakva „grčka vatra“, tajna smješa koju Bizant čuva, a koja, doista, gori i u vodi. Tek kasnije će se saznati da je glavni sastojak ove tajne smješe bila zapravo nafta, koja će, stoljećima kasnije, „zapaliti“ mnoge naše zemlje i narode. Zadugo će ovo ostati grad kod kojeg se jedino ime mijenja, a nikako vladalac. Kako je napad odbijen, tako bi suđeno, da ova naša gorja ostanu da zebu u daljini, bez istinskog sunca. No, nije ovaj pohod prošao bez ništa po njih. U odvažnim nasrtajima na ove silne zidine, svoj život založio je živi svjedok Muhammedovog poslanstva, vrli ashab Ebu Ejub iz Medine. To je onaj u čijoj postelji je svoje presvijetle bokove spustio sam Poslanik, kada je stigao u Medinu. Njegovu kuću je odabrao za konak. Sada, taj takav domaćin leži pred kapijom ovoga grada. Njegov vječni konak je stari kontinent. Još od tada, njegovo netaknuto tijelo stoji kao kao međaš i putokaz potonjima kamo se to kreću noć i dan i dokle dopiru.

Ovo nije bio jedini pokušaj da ovo visje dočeka svoj osvit. U vrijeme istih ovih Umejevića, nedugo nakon ovog pohoda, oslobodivši cijeli sjever Afrike, ova vojska pravovjernih pređe tjesnac i po prvi put naseli stari kontinent, sve do samog Pariza. Bila je to Andaluzija, koja će cvjetati narednih, haman, osam stoljeća, i bio je to Tarik, po kome ovaj tjesnac i dobi ime. Kako se prava zora rađa samo na istoku, tako je i ovaj naš kraj, izgleda, morao da sačeka svoje pravo sunce upravo otuda, jer mnoga sunca znaju biti zubata, a samo istočnjačko grije i istinski oživljava. Gdje će pravo sunce ogrijati sa zapada?!

Ostat će ova naša voćka još dugo da zri. Sve što vrijedi valja ga i čekat’. Nakon ovih, krajnje ambicioznih, Umejevića, ovu našu stvar naslijediše Abasovići, dinastija koja će narednih tri stotine godina vladati suvereno, a sljedećih dvije stotine formalno, jer će u ovom drugom periodu glavnu riječ voditi Turci Seldžuci. Abasovići su, zbog realne konstalacije snage i uticaja, za toga vakta služili više kao ordenje ili kakav nišan, a samo se tursko „mljelo“. Bilo je to čudnovato istočnjačko nomadsko pleme. Ponikli u srednjoj Aziji, na obroncima drevne Perzije, osrednji i oniži rastom, kao od temena do tabana sabijeni, bili su nevjerovatni koštunci i pravi „dozemci“ (tako kod nas kažu za nabijenog i snažnog čovjeka, jer tvrđeg i upredenijeg drveta od dozemka nema).

Turci su bili neviđeno pokretan, prekaljen i ratoboran soj ljudi, nadrealnih, a tako zdravih i pitkih ambicija.

Nakon pada Perzijske carevine, koja je predstavljala jedinu branu istini da dopre do naroda na istoku, islam je došao i do turskih plemena. Oni su islam prigrlili zdušno i vjekovima, po krajinama Islamskog carstva, vjerno čuvali granicu. Kako je straža na Božijem putu najodvažnije dobročinstvo, tako Allah pogleda ovo pleme i sve im poče cvjetati…, k'o sam Bog što zna! Od njihovog trbuha su potonji Osmanlije, koji su, kao i svoji preci, tijekom cijele svoje vladavine bili vitezi na poprištu i ibadet prašine na mejdanu, uvijek iznova, kao svetu mivku, vrućom krvcom zalijevali i snažili. Mnogo je izdanaka njihove loze koji će, najslađim plodovima, sladiti daleke zemlje i roblje.

Jedno od najvisočijih stabala, koje će vinuti svoju krošnju do neba, pustiti najdublje i najduže korijenje po zemlji i vječno davati plodove jeste sultan Mehmed Fatih. To je onaj mlađuhan kojem je pošlo za rukom ono što nije drugima unazad osam stoljeća. Riječi: „Ili ću osvojiti Carigrad ili će on osvojiti mene“ ponavljao je kao kakvu molitvu koju je naučio svojim prvim zborom. Nije mnogo prošlo, a ovaj vilen mladić, sa svojih dvadeset i jednu godinu, uistinu, klisnu preko onih zidina i osvoji Carigrad. Obistini se osmostoljetno Poslanikovo obećanje: „Osvojit ćete Konstantinopolj, divan li je vojskovođa i divne li vojske koji ga osvaja.“ Mnogo se ko oprobavao, ali niko poput njega nije dao tako tvrdu besu da će uspjeti. Kako bi uopće neko i mogao dati tako krupno obećanje kojim se postaje glavni junak poslaničke priče?! To je mogla samo ovakva vilovita mladost, jer, kažu, mladom stvoru pamet lebdi iznad glave na dva pedlja. Takva ona kao da vidi dalje i kao da manje uobziruje, a kada nalegne, krajnje svjesna čime raspolaže, ona sviđa svoj posao i sve potanko računa. Upravo on će, deset godina nakon osvajanja svjetskog stožera, početkom druge polovine XV stoljeća, krenuti dalje ka zapadu, tačno kamo noć i dan zamiču, te doći do ove zemlje koja se tako dugo draži i tako nestrpljivo čeka. Kao da je malo dobra to što je Bizantu presudio i silni Carigrad osvojio?! Znao je da tamo čeka neko čiji pogled samo što se nije ukočio gledajući vjekovima ka istočnom nebu i da se valja i o njih osevapiti. Srednjovjekovnu Bosnu i okolne zemlje je, njegovim dolaskom, po prvi put, ogrijalo ono pravo sunce. Istina je da je svjetlo Istine došlo prilično ranije u neke dijelove ovih dalekih krajeva. Početkom IX vijeka, dolazak arapskih pomorskih trgovaca iz Sicilije u Ulcinj, gdje su sagradili Mornarsku džamiju, kao i džamija iz XII stoljeća u selu Mlike na obronku Šar planine, dokaz su da je bilo pravovjerja na ovim prostorima i prije Osmanlija. Ipak, niko se prije nije tako smjelo poigrao sa granicama Balkana i do te mjere izmijenio njegovu kartu, te odgušio svjetlo Istine ka širim ovdašnjim masama i narodima poput ovog gazije. Istina je i to da su predislamski Bošnjani, vijekovima unazad, bili na tragu vječite istine i da im ona nije došla kao nepoznanica. Po ovim našim zemljama je, daleko ranije, s početka IV stoljeća, misionario prognani svećenik Arije. Bio je istinski sljedbenik Isaa poslanika. Na Nikejskom saboru zastupao je istinsku vjeru u Jednog Boga i oštro i snažno se suprotstavio bogohuljenju. Prava vjera nije bila po mjeri cara Konstantina (njemu, kao pravom paganu, vjera ionako nije bila svetinja te nije predstavljala ništa značajnije do političku stvar). Arije je prvi zasijao sjeme pravovjerja ovuda gdje rimske sile nije bilo da ga progoni, a njegovi sljedbenici, dobri Bošnjani su, globljeni i razapinjani od svih crkava, čekali, kako obećano poslanstvo pečatnog Poslanika, tako i one koji će im sa njime doći. Sada, kada se sa Mehmedom Osvajačem to konačno obistinilo, Bošnjani, poletno i bez boja, u skupinama poput Jemenaca, uđoše u islam (30.000 porodica je u jednom danu primilo islam pred sultan Mehmedom).

Tako bi suđeno, da ona krupna, strahopoštovanjem ispunjena i davno data riječ bude održana. Zračke istinskog sunca konačno su promilile i do ovog našeg pešterskog visja. Skoro da je milenij prošao od onog sunčanog dana i one ljubopitive skupine koja je slušala nebeski zbor i netremice gledala u besjedničara koji je zračio poput punog Mjeseca. Cijeli milenij i punih sedamdeset konaka stajalo je između zamisli i obistinjenja, između peščanih beskraja i snježnih smetova, između pustinjaka i gorštaka. Pod ovim suncem, sada, sve smisleno i istinski klasa i zri. Baš ovdje, pod njim, izniknut će, k'o iz vode, izdanci istinske pobožnosti i predane pokornosti, kakvih će rijetko imati po vaskolikom bijelom svijetu. To pustinjsko biserje, iz prvih naraštaja, bit će sada oličeno u tek pronikle pupoljke ovog snježnog gorja. Na ovoj studi će se rađati i mrijeti sojevi gorštaka tvrde vjere, koji za svoga života nisu vidjeli Poslanika, a voljeli su ga više od sopstvene krvi; koji nisu vidjeli Ćabu, ali su tu stranu držali svetom, štedeći je za najčasnije obrede, najvjernije šapate i najveće povode i radosti, te će na kraju, licem uprtim ka njoj, biti spuštani u zemljicu da joj do Suđenog časa odaju čast i priznanje. Tamo na toj žegi i jari, to biserje kalila je suša i pripeka. Ovdje, bijene vjetrom, ove pupoljke snažila je stud, mraz i muka. I jedni i drugi su do te mjere izbrušeni da su zasijali poput jasnog sazviježđa u blagoj ljetnoj noći. Kako kod prvih, tako i kod ovih drugih, istinska vjera nalegnu na čistu urođenu prirodu u dubini ovih jakih telesa i tako nastadoše užiženi karakteri čija će svjetlost zadugo zariti Zemlju i Podnebesje.

Autor ovih redaka će vas, ako Bog bude htio, u narednom periodu, voditi kroz neispričane priče ovih krajeva, čiji spomen kao da, odlaskom tvrđih i dolaskom žiđih generacija, blijedi i splašnjava. Glavni junaci ovih priča su, primarno, pešterski pobožnjaci, koji su, svojom tvrdom vjerom, istančanim manirima i istočnjačkim rječnikom, neodoljivo podsjećali na pustinjake prvih generacija. Oni su bili stubovi ove naše stvari, raspoređeni kako je sami Bog htio, da nose i čuvaju najveću svetinju i najskuplju stvar.

Glas islama 342, R: Kultura i tradicija A: Berin Ljajić