Islamski identitet i psihologija

Spoznaja sebe i rad na sebi, daleko od znakova slabosti, predstavljaju hrabrost i vjeru u ljubav prema sebi i želju za osobnim i duhovnim rastom. Islam ne samo da pruža duhovno vođstvo, već i duboko učenje o ljudskoj prirodi.

 

„Ko spozna sebe, spoznao je Allaha.“ (Muhammed s.a.v.s.)

Identitet i psihologija, međusobno isprepleteni, oblikuju način na koji doživljavamo sebe i svijet oko sebe. U tom kreativnom tkivu islamski identitet ima dubok i snažan uticaj, oblikujući našu percepciju sebe i našeg mjesta u svijetu. Dok se razvoj ličnog identiteta bavi pitanjem: “Ko sam ja” iz perspektive individualnosti, formiranje etničkog ili kulturnog identiteta odražava integraciju kulturnih normi i vrijednosti unutar kolektivne grupe, stvarajući koherentnu sliku sebe.

U skladu sa literaturom, općenito prihvatljiva definicija krovnog pojma o islamu i psihologiji je “interdisciplinarno polje koje istražuje ljudsku prirodu u odnosu na islamske izvore i koje koristi ovo znanje da dovede ljudska bića u svoje najbolje moguće stanje, fizički, duhovno, kognitivno i emocionalno”. Ovo najbolje moguće stanje može se različito tumačiti, na primjer, podrazumijeva koncept ravnoteže kako ga je opisao Ebu Hamid Al-Gazali ili Ibn Sina.

Psihologija je naučna disciplina koja se razvila na kraju 19. stoljeća i proučava ljudsku psihu, tj. mentalne procese, ponašanje i iskustvo pojedinca. Ova disciplina istražuje širok spektar tema, uključujući percepciju, kogniciju, emocije, motivaciju, razvoj ličnosti, socijalno ponašanje, mentalno zdravlje i mnoge druge aspekte ljudskog funkcioniranja. Psihologija nas poziva na istraživanje i razumijevanje psihičke stvarnosti kroz duboko zaranjanje u činjenice i zakonitosti psihičkog života. Teorijski aspekt ovog izazova otkriva svoju ljepotu u sposobnosti opisivanja, objašnjavanja, predviđanja, mijenjanja i upravljanja psihičkim fenomenima kod ljudi. S druge strane, praktična strana otkriva svoju moć u pomoći pojedincima da prevaziđu lične i društvene izazove, poput učenja ili očuvanja mentalnog zdravlja, dok istovremeno unapređuje i poboljšava društvene aktivnosti, poput obrazovanja i vaspitanja, kroz primjenu stečenih teorijskih spoznaja. Psihologija terminološki označava nauku (logos) o duši (psiho).

Prema islamskoj tradiciji, ljudska bića sastoje se od dva različita dijela – tijela i duše. Duša boravi u fizičkom tijelu i obezbjeđuje nam svijest. Mnogi islamski autori definiraju JA kao „strukturiran, samoreguliran i evoluirajući fenomen…, vođen mentalnom tenzijom za razvoj islamskih vrlina“. Ljudska priroda, ili fitra, sa islamske tačke gledišta, inherentno je povezana sa Bogom. Naš razvoj kroz životni vijek pomaže nam da se približimo ili udaljimo od čistoće fitre s kojom smo rođeni. Ljudska bića imaju slobodnu volju i želju da krenu ka ispunjenom i svrsishodnom životu. Ovo je slično Maslovljevoj (1970.) perspektivi koja postavlja da se ljudska bića pomiču uz hijerarhiju potreba ka samoaktualizaciji. U islamskom okviru, pozitivan razvoj rezultat je izbora koji nas vode bliže Bogu. U definiranju samopoimanja El-Gazali u 12. stoljeću opisuje strukturu duše prema četiri aspekta (nefs ili ego, aql ili intelekt, qalb ili srce i ruh ili duh/duša). Ukratko, nefs je dio ličnosti koji se naginje svjetovnim željama i tako može odvesti osobu od Boga; aql je intelekt i radi zajedno sa srcem (qalb) na razvoju znanja, koje obuhvata i racionalnu misao i dublju duhovnu inteligenciju. Konačno, ruh je duh, ili dio duše koji je direktno povezan s Bogom i kroz koji osoba može pronaći vođstvo i iscjeljenje. U okviru ovoga, glavne faze u razvoju ličnosti fokusirane su na promjene nefsa s ciljem pročišćenja i na taj način povratka u prirodno stanje fitre u kojem se vjeruje da su ljudska bića rođena.

Tokom srednjovjekovnog perioda, u rasponu od 5. do 15. stoljeća, muslimanski svijet bio je u mogućnosti da prenese i razvije znanje starih. Pioniri ‘ilm al-nefsa argumentirali su važnost zaštite nefsa od bolesti (hifz al-sihah) i očuvanja dobrog zdravlja. Prema njima, jedan aspekt psiholoških bolesti je nemogućnost korištenja moći (quwwet al-nefs) sebe u skladu sa umjerenošću i koherentnim vrlinama. Štaviše, aludirali su na etičku stranu zdravlja pored fizičke i psihičke strane. Imali su holistički pristup zdravlju, koji je pokrivao fizički, psihološki, intelektualni, duhovni i etički aspekt pojedinca. El-Gazali je tvrdio da kada ljudska bića kontroliraju svoje prirodne želje koristeći razum, mogu napredovati kao ljudska bića i biti u stanju postići duhovnu zrelost. Drugi učenjaci koji su se bavili ‘ilm al-nefsom u raznim oblicima, kao što su rasprava o snagama ličnosti, bolestima sebe i kako zaštititi sebe od takvih bolesti, bili su Ibn Hazm, Ibn Tufejl, Ibn Rušd i Ibn Kajim el-Dževzije. Muslimanski filozofi definirali su moralne vrline kao sklonost djelovanju i ponašanju na ispravan način koja se nalazi između ifrāta, tj. nedostatka i tafrīta, tj. pretjeranosti, koji se smatraju za dva kraja spektra poroka. Ifrāt se ovdje odnosi na vrstu nedostatka ili uskraćenosti u djelovanju ili ponašanju pojedinca. Na primjer, osoba koja jede vrlo malo hrane zbog psihičkog problema može završiti u fizičkim patnjama. U savremenom društvu anoreksija nervoza je takav ifrāt koji je uzrokovan emocionalnim problemima i problemima mentalnog zdravlja. Tafrīt se, s druge strane, odnosi na pretjerano djelovanje i ponašanje. Na primjer, prekomjerno jedenje zbog psihičkih problema može dovesti do fizičkog stresa. Savremeni primjer tafrīta je emocionalna ishrana, poznata i kao utješna prehrana, uglavnom povezana s negativnim emocijama i depresijom. Bez sumnje, iz historijskih izvora vidljivo je da je Ibn Sina, također poznat kao Avicena (980-1037.), bio učenjak koji je napisao većinu knjiga o psihi tokom ovog perioda. Za Ibn Sinu ideja je da ako ne postoje prepreke u životu onda bi svako ljudsko biće moglo biti u stanju da se aktualizira na svom optimalnom nivou. Ovo je osnovna karakteristika ljudskog bića. To je bio njegov koncept o ljudskoj prirodi i ljudskom predstavljanju.

Istraživanja provedena s muslimanskom populacijom širom svijeta ukazuju na značajan uticaj islama na dobrobit pojedinaca. Kroz analizu različitih studija iz različitih zemalja, kao što su Ujedinjeni Arapski Emirati, Kuvajt, Saudijska Arabija, Iran, Egipat, Alžir, Pakistan, Indija i UAE, uočene su pozitivne veze između religioznosti i različitih aspekata blagostanja, uključujući samoprocjenu sreće, zadovoljstvo životom, fizičko i mentalno zdravlje te samopoštovanje. Osim toga, istraživanja su pokazala negativnu povezanost religioznosti s psihopatološkim stanjima poput anksioznosti i depresije. Važno je napomenuti da su različite studije iz različitih dijelova svijeta potvrdile ovakve rezultate, pokazujući da religioznost igra važnu ulogu u očuvanju blagostanja među muslimanskim zajednicama diljem svijeta.

Kroz ovaj članak želimo naglasiti važnost razvoja islamske psihologije zato što psihološke pretpostavke o prirodi ega i onome što znači biti čovjek predstavljaju osnovu ne samo psiholoških terapija, nego i način na koji vlada pristupa društvenoj dobrobiti i obrazovanju, kao da spoznaja sebe i rad na sebi, daleko od znakova slabosti, predstavljaju hrabrost i vjeru u ljubav prema sebi i želju za osobnim i duhovnim rastom. Islam ne samo da pruža duhovno vođstvo, već i duboko učenje o ljudskoj prirodi, obogaćujući naše razumijevanje i praksu psihologije. Islam ima prepoznatljivu historiju u razvoju psihologije, budući da je religija koja ne samo da nudi duhovnu svjetlost, već i duboka učenja o ljudskoj prirodi i razvoju. Koncepti kao što su duša (ruh), karakter, moralne vrijednosti i unutrašnji mir ključni su u islamskoj misli, a imaju veliki uticaj na psihološko razumijevanje čovjeka.

Glas islama R: ANALIZE/NAUKA, A: Mr. kliničke psihologije Naida Karasalihović Bulić