Rožajski opanak

Da nekom prilikom jedan bošnjački visoki lokalni funkcioner sa odabrane liste ne podsjeti na vrijeme opanaka, onih pravljenih od kože volujskih glava, prepletenih vještim lanenim vezom, koje su zbog završetka što je spajao dvije bočne ušivene ivice nazivali “opanci frčanci”, ili onih koji su u ne tako davnom poratnom vremenu, od slojeva kamionskih guma, izrađivali lokalni obućari, skoro da se na to vrijeme moglo i zaboraviti.

Tinjala je neka vatra u tom “mudrom” prvaku, možda i vremenima, pa je tek sada (nedavno), na jednom od predizbornih sastanaka, koji se bavio kadrovskim rješenjima, ne trepnuvši, iznio svoju istinu: „Ako ja budem predsjednik Opštine, u nju mi opanak više neće, ni za kvaku se neće dohvatiti.“

Da bi bio jasniji, još dodade: „Dosta su seljaci vladali Rožajama, vrijeme je građana“, hoće reći varošana.

Oni što bijahu tu, sebe smatrajući predstavnicima bošnjačkog naroda, svjesni težine, poruke i značenja izgovorenih riječi, skoro i da zaboraviše što su tu. Ovaj varošanin, iz želje da nešto mudro prozbori, iako bješe od mudrosti daleko, previde da su baš tu u većini oni koje on još uvijek vidi u opancima, očigledno poražen na samom početku, praktično najavi kraj sastanka.

Neki zatečeni, pri ustajanju prozboriše pokoju, drugi kao da ništa čuli nisu, a oni najhrabriji odoše bez pozdrava.

Naizgled banalna i naivna priča varošanina, ali za rožajske prilike ona otvori ozbiljan partijski problem koji u kasabi traje ko zna od kada. Problem se zove izraženi antagonizam ili netrpeljivost na relaciji grad-selo, koji u pojedinim momentima, što je općepoznata činjenica, prevazilazi one nacionalne, vjerske, političke, ili pak druge antagonizme.

Upravo zbog toga pokušaje pojedinaca da stvore jaz između varošana i onih sa sela, često i sa pravom, nazvaše sociološkim šovinizmom, koji ima višestruke i slojevite uzroke i posljedice.

Vrijeme poratno, age i begovi, mada naviknuti na višedecenijsko bogaćenje na račun raje (čitaj seljaka), sistemski, skoro da su dovedeni u ravni sa radnikom i seljakom. Življenje u izobilju, jer se stečeno ni kroz više generacija nije moglo potrošiti, ostavilo je brojne varošane bez motiva za sticanjem novih dobara, obrazovanjem i socijalizacijom koju je nametnulo novo doba.

Na drugoj strani, to novo vrijeme otvorilo je vrata i seljaku i radniku da iskažu svoja znanja, umijeća, sposobnosti stvaranja i življenja. Vremenom, izjednačavanjem življenja sela i grada, ispostavilo se da je stečeni prestiž jednih uzrokovao dodatni motiv netrpeljivosti onih drugih i tu je nastao problem opanka i cipele.

Ne bi to bio problem da je sve ostalo na tom “mudrom” govoru prvaka iz reda partije sa prefiksom nacionalnog imena naroda, da se u tako maloj rožajskoj sredini, koja je po načinu življenja faktički na granici urbanog i ruralnog, zbog te svojevrsne socio-katarze, u nedavnim vremenima, čak i u gradskim školama, tada nije događala podjela na seljačka i varoška odjeljenja – gospodsku i seljačku djecu.

Kako se ta sociološka pošast ne može tako lako utrijeti, jer u mnogim lokalnim glavama, po svemu sudeći, još uvijek caruje apsurdnost tzv. “varoške čiste krvi”, jedna od preporuka toj partijskoj družini, čija se sada kao broji, bila bi: Radi općeg jedinstva u stranci, svi u cipele ili svi u opanke, u protivnom na Glavnom odboru bilo bi opravdano da uslijedi odluka o osnivanju stranačkih ogranaka, one seljačke, pa i varoške stranke.

Umjesto toga, jer se uoči nedavnih općih partijskih izbora užurbano radilo na obradi ukupnog glasačkog tijela, možda bi za neka buduća vremena bilo uputno i na glasačkim listićima ucrtati opanak na jednoj, a cipelu na drugoj strani. Bio bi to možda logičan i jasan uput svakome glasaču da uz svoj glas iskaže i svoje socijalno porijeklo. Ispostavlja se, u rožajskom političkom miljeu, da bi se to smatralo važnim.

No zbilja, složit ćemo se, za Rožaje i Rožajce toliko nije važno da li će ga narednih dvadeset godina voditi Nulje ili Hulje, ili ko iz kojeg budžaka ispaljuje kakve političke salve neslaganja, ali će itekako biti važno da svaki budući u već olinjalu fotelju ne sjedne gladan, da sa sobom ne unese opanačke, plemenske ili druge mentalne hipoteke razdora, već da svojim umom i ličnom riješenošću slijedi interese sredine, bilo da je ona politički bošnjačka ili alijas muslimanska, depees-ovska ili esdepe-ovska, ona druga ili neka treća.

Ne treba zaboraviti, Rožajci kao i mnogi sa crnogorskog sjevera, vođeni biološkim motivom, umjesto glavom, poodavno odlučuju stomakom. Svakako, slijedeći državnu strategiju priključenja onima što ih zovu Šengeni, uradiše to prije države, ali ovoga puta porodično i samo u nekoliko hiljada.

Da li je to poraz države, ljudskog uma, dostojanstva čovjeka, slobode i demokratije – mi znamo, ali pravedni sud dat će ili može dati samo neko drugo vrijeme.

 

Glas islama 343, A: Akademik Velija Murić, R: analize