Obnova i reforma u islamu (II dio)

Obnovitelj drugog hiždretskog stoljeća – Omer ibn Abdul-Aziz

Halifa koji je želio stati na put svim negativnim pojavama te ljude vratiti na put skromnosti i umjerenosti bio je upravo Omer ibn Abdul-Aziz, osmi halifa ove dinastije, vrlo učen, jako pobožan i pravedan čovjek.

 

U našem prethodnom tekstu nastojali smo pojasniti principe obnove i reforme, te shvatanja tih termina kod islamske uleme kroz historiju. S obzirom da vrijeme sa sobom nosi stalne promjene, a islam je univerzalna vjera koja odgovara svakom vremenu i prostoru, do današnjeg dana muslimanima su potrebni veliki umovi koji su u stanju rješavati nova pitanja i probleme, a da se pritom ne udalje od temeljnih izvora islama. U prethodnom tekstu citirali smo hadis u kojem je Muhammed s.a.w.s. najavio da će se na svakih stotinu godina pojaviti obnovitelji vjere koji će ljudima iznova uliti snagu i energiju, te ih uvjeriti da je islam jedini ispravan put i da je utkan u samu prirodu čovjeka.

Cilj ovog teksta je prikazati prvog obnovitelja vjere koji se suočio sa velikim promjenama uslova i okolnosti u odnosu na doba Poslanika a.s i njegovih ashaba. Prvim obnoviteljem smatra se emevijski halifa Omer ibn Abdul-Aziz r.a. koji je vladao na samom kraju prvog i na početku drugog stoljeća po Hidžri, to jest stotinu godina nakon Muhammeda s.a.w.s. Prva razilaženja među muslimanima imala su politički, a ne vjerski karakter i otpočela su već krajem vladavine pravednih halifa (hulefa-u-rašidun), a kulminirala proglašenjem prve vladarske dinastije u povijesti islama – Emevija. Sam dinastički princip, gdje vlast uvijek ostaje u okviru jedne porodice, problematičan je sa stanovišta islama, naročito ako mu nedostaje princip eš-šura (široki dogovor svih značajnih autoriteta jednog vremena). Zbog toga je njihova vlast bila puno osporavana i nesigurna, o čemu najbolje svjedoči mnoštvo ustanaka i međumuslimanskih sukoba u tom periodu.

Emevije su vladali velikom muslimanskom državom devedeset godina i u tom periodu izmijenilo se četrnaest njihovih vladara. Njihova najveća zasluga jeste veliko teritorijalno proširenje Islamske države koja se u to doba prostirala od Indije do Španije, te od Kavkaza do Indijskog okeana. Kako je rasla teritorija države, tako se povećavao i broj državnih funkcionera, namjesnika u brojnim pokrajinama, visokih činovnika koji su obavljali razne odgovorne dužnosti, a rasli su i državni prihodi, pa je halifa u Damasku, zapravo, postao najmoćniji čovjek na svijetu, koji je upravljao polovinom tadašnje svjetske populacije i sa više od pola svjetske ekonomije tog doba. Neslućena moć i materijalno bogatstvo stavili su na test pravednost i principijelnost samih halifa, jer samo istinski jaki vjernici mogu biti pravedni kada se u njihovim rukama nalazi tolika vlast. Brojni namjesnici bili su rodbinski ili tazbinski vezani sa samim vladarem, mnogi su počeli zloupotrebljavati položaje i sticati velika bogatstva na račun naroda koji im je dat u emanet.

Halifa koji je želio stati na put svim negativnim pojavama, te ljude vratiti na put skromnosti i umjerenosti, bio je upravo Omer ibn Abdul-Aziz, osmi halifa ove dinastije, vrlo učen, jako pobožan i pravedan čovjek. Sa majčine strane bio je praunuk čuvenog halife Omera ibn Hattaba r.a., drugog nasljednika Muhammeda s.a.w.s. na položaju vođe muslimana, koji je upravo poznat po izuzetnoj pravednosti i skromnosti, pa je njegov praunuk nastojao vladati po uzoru na njega i oživjeti u praksi vrijeme Poslanika a.s i njegovih ashaba u novim okolnostima. Prvo što je potrebno naglasiti jeste da sam Omer ibn Abdul-Aziz nije žudio za vlašću. Naprotiv, nije ni znao da će biti imenovan na taj položaj. Spletom okolnosti njegov prethodnik i amidžić Sulejman ibn Abdul-Melik iznenada se razbolio, njegov sin je bio maloljetan, a osoba u koju je imao najviše povjerenja, jer se uvjerio u njegov snažan karakter i veliku bogobojaznost, bio je Omer ibn Abdul-Aziz, pa ga je u svom testamentu, a bez njegovog znanja, oporučio za nasljednika. Kad je Sulejman umro i kada je pročitan njegov testament, Omer se nije obradovao jer je znao koliki teret mu je ostavljen da nosi na svojim plećima, ali se narod obradovao i požurio da mu položi zakletvu vjernosti znajući da napokon imaju pred sobom čovjeka koji ne žudi za dobrima ovoga svijeta, već strahuje od polaganja računa pred Gospodarom svjetova. Prenosi se da je Omerova supruga Fatima kazala da je on prvu noć nakon imenovanja za vladara proveo plačući i moleći Uzvišenog Allaha da mu pomogne da časno nosi najvažniji emanet vođe svih muslimana na svijetu. Dakle, on je vlast doživio kao tešku obavezu, nije slavio dolazak na položaj, već je strahovao da li će vjerno ponijeti teret javne funkcije koju sam nije želio, ali koja mu je spletom okolnosti dodijeljena.

Prvog dana kao halifa ukinuo je sebi sve privilegije koje su imali prethodni halife zbog funkcije koju su obavljali. Nije želio da se preseli u državni dvor, već je ostao u svojoj skromnoj kući koja se nije razlikovala od kuća običnih stanovnika Damaska, a dvorski kompleks je uvakufio i proglasio općim dobrom. Raspustio je tjelesnu gardu i čuvare govoreći da mu nisu potrebni i da se osjeća bezbjedno. Ergelu plemenitih konja koji su bili na raspolaganju prethodnim halifama prodao je i novac uložio u državnu kasu za opći interes. Nije želio da ima kuhare, šivače, ili posebnu poslugu. Živio je kao i prije nego je postao halifa, možda čak i skromnije.

Podigao je socijalna davanja  siromasima, udovicama, siročadima, bolesnicima i svima koji su u potrebi. Slijepim licima koji nisu imali staratelja država je plaćala nekoga ko će se starati o njima. Djeca koja su učila Kur’an napamet ili izučavala ostale znanosti i pokazala dobre rezultate imala su državne stipendije. Bila je to visoko humana i socijalno najuređenija država koja je u praksi oživjela kur’ansko-sunnetske upute po pitanju međuljudskih odnosa i vršenja vlasti i odgovornih funkcija. Čak se prenosi da je naređivao u zimskim mjesecima da se određena količina žita koja je bila višak od ljudskih potreba prospe po vrhovima brda kako bi ptice lakše prebrodile zimu.

Halifa Omer ibn Abdul-Aziz smijenio je skoro sve namjesnike i državne funkcionere koji su imenovani prije njega, jer je revizorskim putem utvrdio da nisu obavljali povjerene dužnosti korektno i gdje god je utvrđen makar mali propust takve je lišavao funkcije. Njegovi kriteriji za saradnike bili su visoki i ticali su se prvenstveno vjere, morala i učenosti te kompetencije za obavljanje određene dužnosti. Okružio se najvećim učenjacima svoga vremena i sve važne državne poslove rješavao je dogovaranjem sa stručnim i visokomoralnim ljudima. Rezultat takvog pristupa bio je impresivan – sve državne službe dovedene su u red, a državni aparat je bio sluga građanima te države, pa su ljudi bili zadovoljni i odani svome vladaru.

Kao halifa predvodio je džumu u centralnoj džamiji i uvijek je na kraju hutbe učio kur’anski ajet:

إِنَّ ٱللَّهَ يَأۡمُرُ بِٱلۡعَدۡلِ وَٱلۡإِحۡسَٰنِ وَإِيتَآيِٕ ذِي ٱلۡقُرۡبَىٰ وَيَنۡهَىٰ عَنِ ٱلۡفَحۡشَآءِ وَٱلۡمُنكَرِ وَٱلۡبَغۡيِۚ يَعِظُكُمۡ لَعَلَّكُمۡ تَذَكَّرُونَ

Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje. (En-Nahl, 90)

 

Danas svi hatibi na džumi uče ovaj ajet jer je ta praksa ostala od ovog časnog halife, a sam ajet ima šest ključnih savjeta za zdravo i dobro organizirano islamsko društvo.

Halifa Omer ibn Abdul-Aziz htio je ukinuti privilegije svojoj bliskoj rodbini, inače vladajućem sloju koji je već dugo vremena imao moć u svojim rukama. Tu je naišao na veliki otpor, jer ono što je nametnuo sebi od skromnosti i umjerenosti nije mogao nametnuti drugima. Oni koji su navikli da uživaju u raskoši, makar i nepravedno, uglavnom nisu spremni taj luksuz sebi uskratiti, a teško ih je uopće ubijediti da oni na to nemaju pravo. Svaki čovjek koji krene uspostavljati red mora biti svjestan da će naići na otpor, i to najviše od onih kojima ne odgovara da bude reda, od onih koji sebe vide boljima od drugih već po svome porijeklu, mjestu rođenja, socijalnom statusu, te koji bez ikakvog vlastitog truda i rada žele zadržati privilegije koje su dobili po rođenju, a bez da ih stvarno po svom radu i kvalitetu  zaslužuju.

Omer ibn Abdul-Aziz je za samo tri godine, koliko je vladao, ipak uspio da oživi islamsko društvo, da uspostavi pravdu i pokaže vlastitim primjerom islamski moral i postupanje. Podsjetio je društvo kojim je rukovodio na Poslanika a.s. i njegove ashabe, vjeru uzdigao kao najveću vrijednost kojoj se teži, vrjedniju od položaja, vlasti i imetka. Njegova obnova vjere može se sažeti u jednoj rečenici: On je istinski razumio vjeru, živio po njenim uputama, pa je i država kojom je rukovodio osjetila tu snagu i energiju koja je izvirala iz njega.

Zaključujemo da promjena ide iznutra, da se vjera oživljava praksom i da vođa mora imati stručne i sebi slične u svom timu da bi zajednicu vodio ispravnim putem.

Glas islama 344, R: Povijest islama, A: Hfz. Mirfat Fijuljanin