Uspon i kriza islamske civilizacije

Sasvim je prirodno da je na Bošnjake naših prostora, kao pripadnike islama, itekako imala, a i danas permanentno ima odraza, u pozitivnom i u negativnom smislu, islamska civilizacija. Faktički, Bošnjaci, civilizacijski, kulturno i vjerski, čine sastavni dio islamskog svijeta (ummeta) i logično je da oni dijele sudbinu, zlo i dobro, tj. trpe razne pozitivne i negativne reperkusije takvog naslijeđa sa svim muslimanima na zemaljskoj kugli. Zato, sagledavajući ovaj segment postavljene teme želimo, najprije, kroz prizmu islamske civilizacije ukazati na kvalitet duhovne i materijalne osnove bošnjačko-muslimanskog duha i identiteta, koji trebaju biti valjan pretekst za bošnjačko bitisanje, kulturu, politiku, međusobnu saradnju i funkcioniranje u životu i radu. Naime, još od VI stoljeća: „Misija islama izvodi Arape, a s njima i cijelo čovječanstvo, iz neznanja i primitivizma te iz iskvarenosti i nepravdi u novu fazu civilizacije u historiji čovječanstva, civilizaciju u kojoj se kroz integraciju i harmoniju susreću duh, materija, razum, emocije i znanje, svijet nevidljivog i vidljivog.“[1]

Jer, „islamska civilizacija, koja je, od muslimanskih osvajanja do invazije Mongola, islamski svijet učinila predvodnikom cijelog civiliziranog svijeta, bez sumnje predstavlja, s aspekta discipline i moralne ustrojenosti (…), svijetlu epohu ljudske civilizacije (…). I pored ogromne rasne i kulturne izmiješanosti u islamskom svijetu tog klasičnog doba, nisu postojali bilo kakvi nesporazumi i nesuglasice između muslimanskih naroda, tako da se historičar mora zapitati koliko su to čvrste bile vjerske veze koje su omogućavale da se na okupu održe toliko različiti elementi“.[2]

Tačna je tvrdnja da „historija islama potvrđuje prosudbu o naprednosti muslimana koju je izrekao Kont Dugobino. On kaže da, „ukoliko vjersko uvjerenje odvojimo od političke zbilje, nema niti jedne religije koja je više od islama posjedovala duh tolerancije i bila manje podložna ekstremizmu. Upravo ova trpeljivost i odsustvo ekstremizma u islamskom svijetu omogućili su saradnju i međusobnu potporu među različitim narodima i zajednicama, što je neophodno za napredak istinske civilizacije, čime je omogućena mirna koegzistencija raznorodnih elemenata“.[3]

Dakle, „islamska civilizacija, koja je na ovaj način postala baštinik starih kultura Istoka i Zapada, prethodne kulture nije samo oponašala i nastavljala, već ih je prekomponirala i upotrebljavala u tom dorađenom obliku (…). Dekadenca počinje kada se prekida odnos sa vanjskim svijetom i kada se ovo društvo suočava sa secesionističkim i ekstremnim tendencijama na unutrašnjem planu (…). U prostornom okviru islamskog svijeta bili su međusobno pomiješani različiti narodi: Arapi, Iranci, Turci, Indijci, Kinezi, Mongoli, Afrikanci, pa i štićenici (zimmije, m.p.) (…). Ova civilizacija nije bila ni arapska, ni indijska, ni turska, niti iranska. Ona je bila islamska i sažimala je u sebi sve navedene (…), što nam sve jasno potvrđuje da je ova kultura na svom prostoru i u svom vremenu bila jedna od najvećih kultura čovječanstva (…), predstavljala je novu evolucionu etapu općeljudske civilizacije (…). Upoznavanje muslimana sa naukom i teološkim raspravama počelo je u doba dinastije Emevija (661-750). U ovom periodu (koji počinje odmah nakon četvorice prvih, pravednih, halifa – hulefairrašidun, m.p.), u Siriji, Iraku i Egiptu prihvatili su islam ljudi koji su poznavali grčku, indijsku i iransku filozofiju, ili su takvi ljudi, još uvijek u staroj vjeri, bili u službi halifa i islamskih vladara“.[4]

Međutim, Emevije u startu prave grešku – njihov prvi vladar Muavija ukida način izbora vladara, koji su bili uspostavili hulefairrašidini, tj. izbora halife po sistemu najboljeg među sobom, te uspostavlja vlastitu dinastiju, čime uvodi despotski sistem vladanja, na taj način „isključujući slobodu izbora i slobodu oprečnog stava. To je pravilo kojeg su se četvorica pravovjernih halifa, u skladu sa Kur’anom i Sunnetom, pridržavali i sprovodili“.[5]

Samim tim, Muavija ukida šuru – pravilo dogovaranja, koje je uspostavio još Pejgamber Muhammed a.s., a potom ga striktno poštovala prva četvorica halifa. „Ovaj Muavijin korak izazvao je velike reakcije, iza kojih je uslijedila pojava raznih opozicionih pokreta, kako miroljubivih tako i militantnih, koji su dugo poslije toga iscrpljivali islamsku zajednicu i prouzročili mnogo patnji i prolijevanja krvi. Neki od tih pokreta išli su toliko daleko da su se odvojili i obrazovali zasebnu frakciju, koja je bila spremna čak i na saradnju sa stranim elementima.“[6]

Nakon Emevija, nova dinastija, koja je islamskim ummetom vladala od 750. do 1258. godine, bili su Abasije. „Abasidi su započeli svoju vladavinu parolama: pravda, jednakost i dosljednost u primjeni kur’anskih i sunnetskih normi i preporuka. No, vrlo brzo su, na ovaj ili onaj način, počeli da izvrdavaju i krše propise. Bolest, od koje su bolovali i na kraju stradali njihovi prethodnici Umajadi, vrlo brzo ih je zahvatila.

U politici nove vlasti nije se javila nikakva bitnija promjena. Oni su, kao i Umajadi, primjenjivali dinastički sistem vlasti. Što se tiče plemenskih podvojenosti i sukoba koji su rastočili organizam umajadske države, oni su zbog slabljenja osjećanja plemenske pripadnosti i njihovog utapanja u šire i jače tokove i struje u abasidsko doba prevaziđeni.

Sukobi i podvojenost, međutim, javili su se sada u drugačijim okvirima i oblicima – prvo na relaciji Arapi i Perzijanci, a zatim Arapi i Perzijanci s jedne, a Turci s druge strane. To je na isti način oslabilo i upropastilo abasidsku državu, kao što su plemenski sukobi upropastili umajadsku.“[7]

Turci Osmanlije preuzimaju halifat i vladaju od 1299. do 1923. godine. Bila je to izuzetno moćna i stabilna imperija, međutim i ona je doživjela svoj raspad i kraj. „Razvivši vojnu, vanjsku stranu islama, Osmanlije su zanemarili kulturni i civilizacijski razvoj, unutarnje istovremeno razumijevanje islama i političke stvarnosti, i to je bila katastrofalna pogreška ovog perioda islamske vlasti.“[8]

U ovih par, gore naznačenih, napomena iznijeli smo kraći osvrt na historijske činjenice u vezi „uspona“ i „pada“ islamske civilizacije. No, nažalost, i dan-danas, kao baštinik islamske civilizacije, čitav islamski „ummet je zaista u krizi, iako mu ne nedostaje ni materijalnih ni ljudskih resursa. Islamski ummet broji (…) petinu čovječanstva i ne nedostaju mu vrijednosti i principi, niti uzvišeni ciljevi i nakane kojima islam obiluje. Šta je onda pogodilo ummet? Kako je skrenuo sa svoga puta? Kako je spriječeno pogonsko djelovanje duha islama u njemu i šta je dovelo do ovog stanja nemoći, zaostalosti i slabosti u kojem se nalazi. Zašto već stoljećima ne uspijevaju pokušaji reforme i projekti promjene, vraćanja životne snage i korigiranja hoda?“[9]

Naravno, bilo je pokušaja da se odgovori na pitanja koja se tiču krize, dekadence, pada islamske civilizacije i nemogućnosti adekvatne i uspješne obnove i reforme. Npr. Muhjuddin ibn Arebi (1165-1240), Ibn Tejmija (1263-1328), Imam Šatibi (umro 1388.), Ibn Haldun (1332-1406). Ovdje posebno ukazujemo na Imami Gazaliju (1058-1111), koji je napisao poznato djelo Ihjai-ulumid-din, pokušavajući da odgovori na pitanje kako oživjeti vjerske nauke, a samim tim ozdraviti boljke ummeta svog vremena i izbaviti ga iz zabluda i stranputica. Znamo da je i jedan poznati Bošnjak, Hasan Kafija Prušćak (1544-1616), također, u svom poznatom djelu Temelji mudrosti o uređenju svijeta pokušavao koncipirati principe uspješnog vladanja i prevazilaženja manjkavosti u tadašnjem Osmanskom carstvu. Smatramo važnim ovdje istaći poznate islamske reformatore i tzv. moderniste, koji su se pojavili u XIX i početkom XX stoljeća: Hindus Sir Sejjid Ahmed Han (1817-1898), Egipćanin Muhammed Abduhu (1849-1905), Iranac Džemaluddin Afgani (1838-1897), Libanac Rešid Rida (1865-1935) i Pakistanac Muhammed Ikbal (1877-1938). Mi za potrebe ovog rada citiramo već gore spomenutog savremenog autora Abdulhamida Ahmeda Ebu Sulejmana, koji u vezi neuspjeha reformi u organiziranju ummeta kaže: „Odgovor je da se to nije desilo zato što ne postoji želja za dobrim stanjem i reformom, jer je uloženo mnogo i još se ulaže, ali je očito da su faktori koji koče i vode ustranu mnogobrojni i imaju duboke korijene, da su se događaji odvijali velikom brzinom i da su bili jači od uložene energije koja ih nije bila u stanju slijediti, a kamoli ih prevazilaziti i učestvovati u zacrtavanju njihovog toka. Stoga je djelovanje ummeta bilo bliže reakcijama koje su znak da se događaji ne kontroliraju, da se ne promišlja o problemima, da se ne razumije njihova priroda i da ne postoji sposobnost da se na njih adekvatno odgovori.“[10]

Ono što i pored svega treba pravilno razumjeti jeste činjenica da taj „izvjestan kulturni rascjep s kojim se suočava islamski svijet, kao uostalom i neka druga savremena društva, prirodan je rezultat sukoba naslijeđenih tradicionalnih shvatanja, s jedne strane, i savremenih civilizacijsko-znanstvenih poimanja, s druge strane!“[11]

Dr. hfz. Haris Hadžić, Glas islama 344, r: historija islama 

[1] Ebu Sulejman, A. A.: Kriza islamske civilizacije – korijeni u kulturi i odgoju, Biblioteka posebnih izdanja, El-Kalem, CNS, Sarajevo, 2010, str. 36.

 

[2] Dr. Zarinkub, A. H.: O historiji islamske civilizacije, Institut „Ibni Sina“, Sarajevo, 2001, str. 17.

[3] Dr. Zarinkub, A. H.: Ibidem, str. 20.

[4] Ibidem, str. 25, 27, 29. i 43.

[5] Halil, I.: Uprava i vlast kroz historiju islama, Bilcdruk, Sarajevo, 1995, str. 49.

[6] Ibidim.

[7] Ibidem, str. 55.

[8] Ibidem, str. 63.

[9] Ebu Sulejman, A. A.: Kriza islamske civilizacije… Ibidem, str. 33.

[10] Ebu Sulejman, A. A.: Ibidem, str. 33.

[11] Šukrić, N.: Povijest islamske kulture i civilizacije, ITF, Sarajevo, 1989, str. 13.