O namazu, zekatu i braku

PITANJE: Koji je najispravniji položaj vezanja ruku u namazu, s obzirom da se vrlo često o ovom pitanju polemiše među džematlijama?

ODGOVOR: Činjenica je da je ovo, kao i neka druga pitanja o kojima se raspravlja u našim džematima i oko kojeg se džematlije ne samo razilaze u prakticiranju, već i međusobno spore, pitanje koje ne zaslužuje da bude predmetom bespotrebnih rasprava, posebno onih sa štetnim i negativnim ishodom, a također o njemu ne trebaju raspravljati ljudi koji nemaju dovoljno znanja o propisima islama, jer njima i nije dozvoljeno da o pitanjima propisa vjere raspravljaju, već je to zadatak uleme – poznavaoca vjere i vjerskih znanosti.

Shodno izvorima islama, islamska ulema je namaske radnje podijelila na: ruknove, tj. obavezne i neizostavne radnje bez kojih nema ispravnog namaza;  vadžibe, tj. obavezne radnje koje ukoliko se nekim slučajem izostave mogu biti nadoknađene putem sehvi sedžde koja se obavlja na kraju namaza; sunnete, tj. radnje koje je poželjno prakticirati i čije izvršavanje ne utiče na ispravnost namaza, ali uvećava nagradu i čini ga potpunijim; adabe, tj. pohvaljene radnje, koje dodatno uljepšavaju namaz i klanjača prikazuje skrušenim u namazu itd.

Vezanje ruku u namazu jeste sunnet, ili praksa koju je ustanovio Allahov Poslanik a.s. i brojne su predaje koje to potvrđuju, od kojih možemo spomenuti predaju koju bilježe Imami Ahmed i Muslim, u kojoj stoji „da bi Allahov Poslanik a.s., nakon što bi izgovorio početni tekbir i stupio u namaz, skupio svoju odjeću i stavio desnu preko lijeve ruke…“

Što se tiče položaja, tj. mjesta tijela na kojem će postaviti ruke u namazu, nalazimo različita mišljenja kod različitih učenjaka, tj. mezheba, od toga da ruke trebaju biti na prsima, da mogu biti ispod prsa, ili da mogu biti puštene niz tijelo.

Stav dijela uleme, među kojima su Hanefije, jeste da ruke treba vezati u namazu, a da je njihovo mjesto ispod pupka, jer je to najprirodniji i najlakši položaj za osobu, a zašta također postoje jasni dokazi iz sunneta Allahovog Poslanika a.s. i prvih generacija, tj. ashaba Allahovog Poslanika a.s., od kojih izdvajamo predaju Vaila ibn Hudžra koji kaže: „Vidio sam Allahovog Poslanika a.s. da je stavio svoju desnu ruku na lijevu u namazu ispod pupka“, kao i riječi Alije r.a. koji kaže: „Od sunneta Allahovog Poslanika a.s. je vezanje ruku u namazu i njihovo držanje ispod pupka.“

Dakle, kao što sam na početku napomenuo, ovo je pitanje u kojem postoje različita mišljenja naše uleme, kao što postoji mišljenje Malikija da se ruke mogu držati niz tijelo, tj. da se ne trebaju uopšte vezati, kako smo prethodno spomenuli, i za to navode svoje dokaze, koje ovom prilikom ne želim spominjati zbog dužine odgovora, tako da je zaključak i moja preporuka svim ljudima koji obavljaju namaz da jedni druge uvažavaju i da jedni drugima ne osporavaju ono što prakticiraju, jer postoji fikhsko pravilo da se ne smije osporavati ono u čemu se ulema razilazi, jer je to pokazatelj širine koja postoji u našoj vjeri, zasnovane na sunnetu Allahovog Poslanika, već se treba osporavati samo ono u čemu postoji jednoglasnost uleme, jer da je drugačije Allahov Poslanik a.s. bi svaku stvar koja se tiče namaza ili nekog drugog propisa, gdje se ulema razišla, decidno objasnio i precizirao da bi spriječio različitost razumijevanja i primjene, a to u ovom slučaju nije učinjeno.

Oni koji prakticiraju jedan način i sebe smatraju najboljim, najpametnijim, a sve druge u zabludi, nisu razumjeli vjeru, niti su od istinskih sljedbenika sunneta Allahovog Poslanika.

PITANJE: Kakav je status braka ako se dvoje vjenčaju šerijatski u tajnosti i ne oglase sklapanje braka, da li je to grijeh?

ODGOVOR: Za sklapanje braka, tj. ispravnost bračnog ugovora, uvjetuje se ispunjenje nekoliko uslova: da su bračni drugovi halal jedno drugom, da stupaju u brak svojevoljno, tj. bez ičije prisile, saglasnost roditelja ili staratelja za brak, da se utvrdi mehr – vjenčani dar, kao i da prilikom sklapanja braka pred ovlaštenim licem – imamom postoje svjedoci, najmanje dvije muške osobe, ili jedan muškarac i dvije žene.

Što se tiče javnog oglašavanja braka, to ne spada u stroge obaveze, ali se direktnim hadisima preporučuje od strane Poslanika. a.s. i svakako da od toga može biti samo korist, a nikako šteta.

U jednoj predaji koja se veže za Aišu r.a. stoji da je Allahov Poslanik a.s. rekao: “Oglasite vjenčanje, obavite ga u džamiji, a nakon toga priredite gozbu, pa makar jednu ovcu i propratite ga udaranjem u defove.”

Sklapanje braka bez njegovog oglašavanja, to jest javnog obznanjivanja, može imati razne negativne posljedice, kao npr. sumnje ili optužbe na račun morala žene, u slučaju nesuglasica i razvoda teškoću objašnjavanja mogućih posljedica braka, poput trudnoće i sl.

U svakom slučaju, moja preporuka svima koji sklapaju brak jeste da isti obznane, da ga ne drže u tajnosti.

Preporučeno je sunnetom Poslanika a.s. da se vjeridba drži u tajnosti, a brak oglašava, shodno riječima Alejhisselama: “Oglasite (obznanite) sklapanje braka, a tajite (držite u tajnosti) vjeridbu.”

Brak je stvar koja se ne može i ne treba kriti, jer ne postoji razlog za to.

Da bi se ispoštovala i ispunila javnost, tj. oglašavanje braka, koje se u hadisima spominje, potrebno je da za sklapanja braka znaju najbliži članovi porodica mladenaca: roditelji, braća, sestre i slično, što se u krajnjem može smatrati dovoljnim, kao i da se sklapanje izvrši pred ovlaštenim licem, u džamiji, što nije neophodno, već je šerijatsko vjenčanje dozvoljeno obaviti i u porodičnoj kući mladenaca.

Razlozi skrivanja braka, uglavnom, mogu biti protivljenje porodice, ili sklapanje braka sa dvije ili više žena, gdje se muž boji da će znanje prve supruge ugroziti ili onemogućiti drugi brak, ili rezultirati razvodom. Međutim, na ovaj način se problemi ne rješavaju, već samo odlažu i njihove posljedice se dešavaju kasnije, tako da ono što bi se desilo na početku, uglavnom, desi se nakon određenog perioda, kada se za drugi brak sazna, te je uzaludno nastojanje da se na ovaj način problemi prevaziđu. Oni koji razmišljaju o braku sa dvije, tri ili četiri žene trebaju svoje želje ili odluke javno saopćiti, obrazložiti, pa tek onda realizirati.

PITANJE: Jedna od vrsta imovine na koju se daje zekat jesu i poljoprivredni proizvodi, a moje pitanje se tiče konkretno malina i zekata na njih, to jest da li se daje zekat i u kojem procentu?

ODGOVOR: Pitanje zekata na poljoprivredne proizvode jeste pitanje u kojem imamo saglasnost ummeta u pogledu obaveznosti, jer se obaveza izdvajanja temelji na jasnim dokazima Kur'ana i Sunneta.

Dakle, nema razilaženja u pogledu obaveznosti izdvajanja i procenta koji se izdvaja, koji je prema sunnetu Allahovog Poslanika a.s. 10% na ono što se navodnjava prirodnim putem, ili 5% na ono što se navodnjava vještačkim putem, što je potvrđeno u predaji koju bilježi Buharija u svom Sahihu i drugi.

Razilaženje islamske uleme jeste u pogledu vrsta poljoprivrednih proizvoda (kultura) na koje se izdvaja zekat i u pogledu visine nisaba.

Odabrano mišljenje koje lično preferiram i koje je najbliže zdravom razumu jeste ono koje nalazimo kod Hanefija, a to je da se zekat daje na sve poljoprivredne proizvode koje čovjek uzgaja sa namjerom da mu donesu korist, bez obzira na određene druge stavke koje nalazimo kod nekih drugih učenjaka koje navode kao uslov za obaveznost zekata.

Lično ne vidim argument po kojem bih napravio razliku u pogledu obaveznosti zekata između onog ko uzgaja pšenicu ili neku drugu kulturu spomenutu u hadisima Allahovog Poslanika a.s. i kultura koje nisu spomenute, poput malina, jer u oba slučaja imamo isti cilj uzgajanja, a to je korištenje za svoje potrebe i prodaja u cilju dobiti. Nepravedno bi bilo jedne obavezati zekatom, a druge osloboditi.

Što se tiče visine nisaba, tj. iznosa koji mora postojati za obaveznost zekata, on po Hanefijama ne postoji, već je obaveza izdvojiti zekat na sve poljoprivredne proizvode u dijelu koji prelazi osnovne potrebe uzgajivača istih, bez obzira na količinu. Većina uleme smatra da nisab iznosi 653 kg, tako da onaj ko posjeduje manje od ove količine oslobođen je od zekata.

Dakle, osoba je dužna izdvojiti zekat na maline, jer su one kultura koja se uzgaja sa namjerom ličnog korištenja i ostvarivanja dobiti putem prodaje, po pravilu 10 ili 5% od onog što je višak od ličnih potreba uzgajivača, zavisno od toga da li je vlasnik ulagao trud pri navodnjavaju i uzgoju, koji je rezultirao povećanjem prihoda (tada će izdvojiti manji procenat, tj. 5%, jer se uvažava uloženi napor i troškovi) ili nije ulagao trud (10%) i to će učiniti na način da prije izdvajanja zekata podmiri svoja dugovanja koja ima prema drugim licima, bilo po osnovu zakupa zemljišta ili nekog drugog oblika duga, a na preostali dio će izdvojiti zekat.