Vjerni čuvar božijih svetinja (III dio)

 SNJEŽNO VISJE PUSTINJSKOG BISERJA

Za Šećera je Božiji zabran – haram, također, bila jedna od svetinja kojoj se nije smelo približavati. Za šta god bi čuo da je đunah, bježao bi od toga kao od zaraze. Dovoljno bi bilo da to čuje jedanput, od jednog uleme, na jednoj džumi, i to bi mu odmah leglo na srce. Taj više ne bi provjeravao. Drugog ulemu niti bi propitivao niti bi stav po tom pitanju za života mijenjao. Takva je bila situacija sa novcem, tačnije, mijenjanjem valute. Čuo je od jednog uleme da je promjena iz valute u valutu nedozvoljen višak, zabranjeno ostvarivanje zarade i vid kamate. Za tih jednih godina promjena dinara u marku bio je način da se sačuva realna vrijednost imetka i ljudi su to radili nužno, daleko od toga da kamatare. Svejedno, Šećeru si glavu mogao razbiti, ali ga nisi mogao natjerati da svojim dinarom kupi marku, jer on je jedanput čuo i nije od onih koji izvrću. Tako su Šećeru nekoliko puta pare na tavanu, haman, dolazile do ništa (a bio je veliki kutnjik i jak domaćin).

Jedne godine Šećer pod jesen proda ovce Ujkanovićima i bi pošteno, u svaku paru, isplaćen. Te novce je trebalo iz dinara pretvoriti u marku da bi se njima u proljeće mogao kupiti približan surek ovaca. No, ko je mogao ubijediti Šećera da to učini i da, po njemu, upadne u đunah? Na sva realna nabeđivanja Šećer je ostajao pri svom: „Da ja upa'nem u Božiji zabran, da me On tamo nađe? Da Šećer izazove Allaha i Poslanika na mejdan?! Aaa, ne, ne, Šećer nema duša za prodaje! Da jednu mrtvu dvisku ne kupim za te pare na proljeće, ja pare neću mijenjat!“ I ne bi nešto znatno podrukče no kako je sam i predvidio. Od tačno šezdeset sedam brava koje je prodao na jesen, svega četrnaest je kupio naredno proljeće. No, taj nije ni hič mario. Taj postupak će on za života još nekoliko puta ponoviti, jer on nije od onih koji iskrivljuju. Tako je Šećer ostajao pri svojim ubjeđenjima, odlučno braneći propis i čuvajući se grijeha, bukvalno na svoju osjetnu materijalnu štetu. (Za sličan stav sam još za studentskih dana čuo samo još u slučaju oca šejha Muhameda Muhtara Šankitija, alima svjetskog ranga iz Medine. Otac mu, koji se također zvao Muhamed, koji je također bio alim, bijaše stava da je krv nečista i da je, kao takvu, nije dozvoljeno tuđu primiti u tijelo. U starosti, nakon što se razbolio i omalokrvio, bilo je nužno da mu se da krv, što je on, braneći svoj stav o propisu, odbio. Nedugo nakon toga će preseliti.) To su ti neponovljivi karakteri, to su čelična ubjeđenja, to je čvrsta vjera. Čemu se onda nadaju ovi današnji pojedinci koji će, ničim izazvani i bez kakva teška zora, pribjegavati čistoj kamati i jasnom kamatarenju, mahom zarad prestiža, zarad modernih sedlenika, zarad zidina i gradina kojima je, kao takvima, suđeno da ostanu puste te da u jedan vakat, prepuštene nemilosti vremena, postanu avetnji dom?

Šećer je, kako po pitanju kamate tako i po pitanju alkohola, bio jednako isključiv, obazriv i pun predostrožnosti. Kažu da je u to vrijeme piće bilo sastavni dio muškosti i muške svakodnevnice. Prava rijetkost bili su oni muškarci koji se nisu opijali. To je do te mjere bio zastupljen porok da se on u jedan vakat podrazumijevao, kao da je bio ohalaljen. Svi poslovi, dilovi, prijateljstva i planovi su se, po nepisanom pravilu, strogo ugovarali i zalijevali u mehanama i kafanama, kojih je u taj vakat bilo odviše. Ipak, bilo je onih sretnika poput Šećera, doduše malo, koji su u narodu bili čudaci, a koji su se uspjeli održati  nepomičnim u poplavi zlih vremena. On nije zalazio u mehane i u njegovu kuću kap tog otrova kanuti neće, zanavijek. I kap je pregolema za njega…, pa i kap u moru. Znao je ljude od te nečisti odgovarati na sljedeći način: „Kada bi kap rakije kanula u more i da to more kakvim slučajem presuši, pa da neko tu zemlju zaore na ponovak i posadi pšenicu, e haram bi bilo muslimanu od toga klasa hljeba jesti.“ Takav odsječan i neprijateljski stav prema alkoholu Šećer neće samo pokazivati pukim riječima i zborom. On je, kao i kod prethodnog kazivanja o kamati, svojim djelom to svoje ubjeđenje branio. Naime, kao pravi domaćin, među brojnom dihanijom koju je posjedovao, Šećer je imao sedlenika, birani par volova i silnog bika. Kažu da takvog bika nadaleko nije bilo, niti je imalo bika kojeg ovaj nije nadbio. Jednog jutra, dok je Šećer puštao goveda iz tora, pošto ih je sva izagnao, krenu da nabija gužvu na vratnicu. Kako je leđima bio okrenut ka stoci nije se plaho obazirao na nju, sve dok mu se bijesni bik ne poigra i ne zari mu oštri rog pod njegovu lijevu slabinu. Ne potraja to iznenađenje zadugo, brzo se Šećer okrijepi i snađe. Dohvati se jedne mačuge koja bi uz sami tor, te sa dva-tri jaka udarca po njušci i među rogove brzo umiri bika i natjera ga na povlačenje. Tek tada i primjeti da je načporen i da krv punim mlazom šiklja iz rane, da se slijeva niz pas i nogu i da puni opanak. Čuvši za nedaću, časkom se sjati bratstvo. Krv je sada prestala da teče, ali ostala je povelika rana da zjapi. Predložiše mu da ranu napari na zagašeno ugljenje, da se ne potpogani. Najmudrija njihova glava, amidža mu Rasim, baci pogled na ranu, nevoljno odmahnu glavom i saopšti da je rana preduboka te da ugljenje pomoći neće. Jedino čime rapolažu, a da može valjano ranu očistiti, jeste ljuta rakija. Ni pored insistiranja i ubjeđivanja od strane svih prisutnih, prijedlog nije prošao kod Šećera. „Samo se ti igraj s glavom“ – kijametio je jedan koji inače kijameti i to ga krajnje basta – „danas ti dođosmo na ponude, a već sutra ti kod roblja morebit dođemo na hatar, a zbog čega? Samo zbog tvoje bandoglavosti!“ Nije to plaho dodirivalo Šećera. Nakon najžešćih nasrtaja argumentima, on bi se primirio, priprežao, pa taman kada bi pomislili da su ga ubijedili, najednom bi ih snažno dočekao: „Ako Bog bude rek'o od ovoga da umrem, ada Boga mi sad nek’ umrem! A ja u tu pogan da kljukam svoju lubinu, e to samo kad deva prođe kroz iglene uši!“ On je svoju ranu i svoj slučaj predao Bogu i rana je, Božijim emerom, brzo zamladila. Tako Bog čuva ono što Mu se povjeri, jer On je najbolji Čuvalac!

Šećer je, kao i svaki pešterski čovjek, bar jedanput godišnje išao nadrviti se u šumi, i to prilično daleko, s obzirom da je Gornja Pešter golet i da se tu nije moglo valjano snabdjeti ogrijevom. Tih nekih godina, zbog nekakvih zakona, jako je teško bilo unići u šumu i završiti posao, a ne suočiti se sa šumarom i sankcijom. Kazna za nelegalnu sječu šuma bila je cijelih pedeset miliona dinara. To je tada bila vrijednost biranog para volova, a par udržanih volova je predstavljao cijelo bogatstvo u to vrijeme. Ako si ih imao – imao si čime izorati, pa posijati i jesti; imao si čime prignati ogrijev, pa ne zepsti. No, do Šećera ni to nije odviše dopiralo. Po njemu, šuma je Bož'a, jer je Bog stvorio drvo i dao ga da se rob istim koristi i da se njime zgrije. „Moje je da sječem za moju potrebu, a vaše da me branite, pa il’ ehija, il’ bestraga“, govorio bi im prilikom tih nemilih susreta u šumi. Nekim čudom, nije im se dalo kazniti ga. Čak su mu jedne prilike pali po tragu i nedugo nakon njega došli za njime do same kuće. Šećeru za života neće biti jasno kako će šumari pretražiti sve zgrade i pojate, cijelu okutnjicu, sve njegove livade, čak će tražiti i po Širokim dolinama i po  Kišnome dolu, a neće vidjeti dvije neotesane vlake kako bar za dužinu čovjeka strče pod šljemenom same štale? Nije bilo suđeno da ih vide. Drugom prilikom uhvatili su ga na djelu i natjerali ga da već naravnjena kola drva potjera do seoske zadružne zgrade. Poznavajući Šećera, htjeli su njegovu vjeru da iskušaju. Jedan od njih mu postavi uslov: „Ili ćeš nam kupiti gajbu piva da se malo osvježimo, jer smo se danas zbog tebe dobro našetali i nadihali, ili volove na pijacu, pa da platiš kaznu, a drva ostaju ovdje.“ Ne htjede Šećer ni da čuje. „Dobro, onda da odeš i da nam kupiš za naše pare“, nadoveza se drugi. Odbi i to. Nakon što vidješe nesalomivu vjeru kakvu kod čovjeka vidjeli nisu, digoše ruke od njega, oprostiše kaznu, pustiše mu tovar i ispratiše riječima: „Bog neka ti je na pomoći!“

Eto takve je vjere Šećer bio u danima kada je mnoga muškinja svanjavala usturena i mahmurli.

Jednog dana dođe mu jedan nadaleko čuveni trgovac stokom da od njega otkupi tele. Bio je tu negdje iz župe, nedaleko od šehera, a odskora je i kafanu svoju otvorio. Odbi Šećer da mu proda tele, jer ovaj posluje i sa alkoholom i Bog zna gdje će njegove pare završiti. Nakon što se u miru rastaviše i ovaj krenu kamo drugdje da se namiri za svoju potrebu, dozva ga glasom Šećer: „Hej, ahbabu, ne valja ti posao! Znadi da ti posao hič ne valja! Sada ti sve cvjeta, ali ne zavezuje, zapamti! Takav ti je taj otrov i mal preko njega. Kada ti najljepše u životu bude – izgubit ćeš nešto najdraže u nepovrat!“ Čovjek je ostao još koji tren zagledan u Šećera i njegovu čalmu, a onda nehajno odmahnu glavom i nesta. Šećer uđe u svoju kulu, koju su mu gradili čuveni Dibrani, i tu zateče snahu za šporetom. „E vala snaho, strah me za ovoga čovjeka, srce ne grijem. Bog mu dao lijepu nafaku sa mubarek stokom, a on je nogama šuta. Naš'o Bogu da prkosi, da poji ljude otrovom! E vala, strah me za njegov evlad, jer evlad – od srca komad!“ Dugo vremena će proći, Šećer će preseliti, a njegov sin će „igrom slučaja“ u jednoj pazarskoj kahvečajnici naići na trgovca iz župe kojem Šećer nije htio prodati tele i kojeg je očinski savjetovao. Kazao je tada da mu je sin nastradao u najljepše godine i da se u isti čas sjetio Šećera i one besjede.

Nastavit će se…

Glas islama 346, R: Kultura i tradicija A: Berin-ef. Ljajić