Eutanazija u šerijatskom pravu (2. dio)

Čovjeku je zabranjeno oduzimanje vlastitog života.  Uzvišeni kaže: “I jedni druge ne ubijajte! Allah je, doista, prema vama Milostiv.” (El-Nisa, 29) 

Voluntarna (namjerna) eutanazija 

O namjernoj eutanaziji govorimo kada je bolesnik inicijator izvršenja eutanazije. Riječ je o ubistvu svjesnog bolesnika, koji može odlučivati sam na svoj lični zahtjev. Voluntarna, odnosno namjerna eutanazija znači pomoć kod umiranja na zahtjev umirućeg bolesnika. Bolesnik koji umire u teškim bolovima i za kojeg nema nikakve nade da će ozdraviti, svojevoljno i potpuno svjesno izrazi volju da bi volio okončati svoj život. Iz ovoga možemo izvesti dva elementa. Naime, bolesnik mora biti potpuno svjestan i pored toga mora dobrovoljno izraziti želju za okončanjem vlastitog života. Za razliku od samoubistva čiji je inicijator bolesnik, kod namjerne eutanazije zadnji akt ima doktor (Kolarić, 2006: 127-145). Bolesnik je samo onaj koji da saglasnost takvoj vrsti eutanazije.

Teorija često navodi pet strogih uslova, koje mora ispunjavati svaki bolesnik, za voluntarnu eutanaziju.  Ti uslovi su sljedeći:

da zbog bolesti trpi nepodnošljive bolove;
da mora biti neizlječivo bolestan;
da je mala vjerovatnoća da će se otkriti lijek koji bi pomogao bolesniku u periodu koji mu je preostao;
da je u mogućnosti svojevoljno i potpuno svjesno izraziti želju da želi umrijeti;
da ne može umrijeti bez pomoći. (Živković, 2016: 123)

U neizlječive bolesti (kao uslov za voluntarnu eutanaziju) spadaju rak, otkazivanje bubrega ili jetre, dok Alzheimerova bolest ne spada među te bolesti.

Nevoluntarna (nenamjerna) eutanazija 

Kod nenamjerne (nevoluntarne) eutanazije je riječ o ubistvu, odnosno, uzrokovanju smrti neizlječivo bolesnom koji nije tražio eutanaziju (nije izrazio tu želju ili nije u stanju da izrazi želju za smrću). Primjer su bolesnici u trajno vegetativnom stanju (vegetiranje), duševno zaostala osoba, odnosno osoba koja ima teške duševne poremećaje ili ozbiljne povrede mozga itd. (Kolarić, 2006: 127-145)

Prisilna eutanazija 

Prisilnu eutanaziju možemo odrediti kao ubistvo umirućeg protiv njegove volje. U ovoj vrsti eutanazije nedostaje element pristajanja na eutanaziju, ili svjesnost o tome, ili pak odbijanje ubistva. Pošto je kod prisilne eutanazije riječ o ubistvu nekoga ko se tom aktu suprotstavlja, ovaj oblik eutanazije može se ubrajati među oblike ubistva. Po mišljenju mnogih teoretičara, prisilnu eutanaziju treba zabraniti jer može biti osnova mnogobrojnim zlostavljanjima. (Bogdanić, Rakić, 2014: 230) Najpoznatiji primjer u historiji je eutanazija u Njemačkoj za vrijeme Drugog svjetskog rata, to jest u vrijeme nacističke Njemačke.

Islamski koncept života i smrti 

Prije samog govora o islamskom pogledu na vrste eutanazije, svrsishodno bi bilo iznijeti islamski stav o ljudskom životu i njegovoj privilegiranosti. Islam zagovara važnost i svetost ljudskog života. Iz učenja Kur'ana može se zaključiti da je čovjeku naređeno da štiti i čuva vlastiti život podjednako kao i život drugih.

Čovjeku je zabranjeno oduzimanje vlastitog života:  Uzvišeni kaže:

“I jedni druge ne ubijajte! Allah je, doista, prema vama Milostiv.” (El-Nisa, 29)

“I sami sebe u propast ne dovodite.”  (El-Bekare, 195)

Slično tome, Kur'an nameće u čovjeku težinu grijeha za oduzimanje nečijeg života:

“Ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva, kao da je svim ljudima život sačuvao.”  (El-Maida, 32)

U islamskoj doktrini nalazimo vjerovanje da je smrt vid mosta koji povezuje dva života: ovosvjetski, prolazni i ahiretski, budući. Smrt je prelazak iz ovosvjetskog života u novi, a nije propadanje i nestajanje. Ko bude radio dobra djela na ovom svijetu bit će spašen od kazne na Sudnjem danu i nagrađen vječnim uživanjem; a ko bude radio loša djela bit će kažnjen vatrom Džehennema, osim ako mu se Allah ne smiluje i oprosti mu. Upravo ovo vjerovanje u budući, vječni život muslimane čini sposobnim i čvrstim u teškoćama i nedaćama, čini ih nepokolebljivim i smirenim. Međutim, pokuđeno je željeti smrt i prizivati je.

Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: “Neka niko od vas ne poželi smrt zbog neke štete koja ga pogodi. A ako mu se to ipak desi, pa neka kaže: – Gospodaru, poživi me ako mi je život bolji, a usmrti me ako mi je smrt bolja.” (Adesina-Ayuba, 2016: 13-24)

U skladu s islamskim pogledom na život, postoji transcedentalna dimenzija boli i patnje. U Kur'anu Allah dž.š. nas obavještava da će oni koji tvrde da vjeruju biti iskušavani i ispitivani na različite načine:

“Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: ‘Mi vjerujemo’ i da u iskušenje neće biti dovedeni?” (El-Kassas, 2)

“Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje malo sa strahom i gladovanjem, i time što ćete gubiti imanja i živote, i ljetine. A ti obraduj izdržljive, one koji, kad ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: ‘Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!’ Njih čeka oprost od Gospodara njihova i milost; oni su na pravom putu.” (El-Bekare, 155-157)

Ukoliko čovjek bude iskušan nekom bolešću, trebao bi da se strpi:

“I strpljiv budi! Allah doista neće uskratiti nagradu onima koji dobra djela čine.” (Hud, 115)

“Samo oni koji budu strpljivi bit će bez računa nagrađeni.” (Lukman, 10)

Muslimani općenito smatraju nedaću u obliku bolesti kao iskušenje njihovog vjerovanja i pomirenja sa odredbom njihovog Gospodara. Ne postoji, stoga, opravdanje za okončavanje života pojedinca da bi se tako oslobodilo patnje. Allah dž.š. kaže:

“Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih.” (El-Bekare, 286)

Stav islamskih učenjaka po pitanju eutanazije 

Nekoliko islamskih akademika, medicinskih organizacija i nekih pravnih islamskih akademija raspravljalo je o eutanaziji. Većina njih donijela je odluku kojom je odobrena pasivna eutanazija, ali nije podržana agresivna eutanazija. Svoju istragu o eutanaziji započeli su pitanjem: Šta ili kada je prava smrt i kada se dešava? Zbog stalnog porasta nesreća i broja ljudi koji padaju u komu, ova tema i dalje privlači pažnju islamskih učenjaka i medicinskih stručnjaka. Pošto se smrt i život međusobno isključuju, ni jedno ni drugo ne mogu postojati u tijelu u isto vrijeme. Smrt je stanje u kojem duša odlazi iz tijela, ali čula nisu u stanju da otkriju ovaj odlazak. (Topoljak, 2009: 39). Ipak, nekoliko simptoma koje pacijenti pokazuju, a koje islamski pravnici koriste da utvrde da se smrt zaista dogodila, aludira na ovo.

Kur'an i Sunnet ne sadrže nikakve pravne tekstove koji ocrtavaju naznake kraja ljudskog života. Nauci je ostavljeno da se bavi ovim pitanjem. Ipak, Kur'an daje jasno objašnjenje smrti, opisujući je kao neopoziv trenutak:

“Kada nekom od njih smrt dođe, on uzvikne: – Gospodaru moj, povrati me da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio.” (Al-Mu’minun, 99-100)

“Allah uzima duše u času njihove smrti, pa zadržava one kojima je odredio da umru.” (Az-Zumar, 42)

Očigledno pitanje koje slijedi je: Otkazivanje kog organa izaziva nepovratnu fazu? Da li su to mozak, bubrezi, pluća ili srce?

Srce može stati na kratak vremenski period prije nego što se oživi trenjem ili električnim udarom. Srce može stati na nekoliko sati tokom nekih procedura i biti zamijenjeno vještačkim. Pluća također mogu prestati da funkcioniraju, tako da se moraju ili zamijeniti drugom opremom ili vještački vratiti u život. Štaviše, oštećeni bubrezi mogu se zamijeniti dijalizom ili transplantacijom.

Ipak, ako se protok krvi prekine čak i na četiri minuta, mozak će biti nepopravljivo oštećen i neće se moći popraviti, jer nema načina da se vrati u život nakon smrti i uništenja mozga i tada nastupa stvarna smrt. Pošto se u mozgu nalaze centri za srce i pluća, kada mozak umre, ti organi također prestaju da funkcioniraju. Oprema za reanimaciju u ovoj situaciji koristi se samo za održavanje vitalnih znakova koji se ne mogu obnoviti nakon što mozak prestane da funkcionira.

Fetva kuvajtskog Vijeća za fetve 

Dana 13. avgusta 2001. godine Vijeće za fetve Kuvajta primilo je upit u vezi sa stavom islama o eutanaziji. Svaki metod ubijanja pacijenata strogo je zabranjen: „Zabranjen je svaki vid ubijanja pacijenata. Svako ko to učini smatrat će se ubicom, jer oduzeti život muslimanu koji svjedoči da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov poslanik – svejedno bio on maloljetan ili bolestan – dozvoljeno je samo u tri slučaja koja je definirao Allahov Poslanik s.a.v.s.: ubistvo, preljuba sa udatom ženom, otpadništvo od vjere i napuštanje zajednice. Ubistvo vezano za eutanaziju nije uključeno ni u jednu od gore pomenute tri kategorije. Za prekršaj će odgovarati i osoba koja eutanazira pacijenta i onaj ko je to tražio ili traži.“ (Topoljak, 2009: 41) Pošto obezvrjeđuje ljudsko dostojanstvo, eutanazija se ne može izjednačiti sa ubijanjem starog, istrošenog konja. Razlika je oštra: dok je život čovjeka dragocjen, prihvatljivo je zaklati konja, čak i ako je dobrog zdravlja.

Fetva šejha Atijje Sakra 

Slijedi odgovor šeika Atijje Sakra na pitanje da li je dozvoljeno eutanazirati oboljelog od AIDS-a: – Prema Šerijatu, ubistvo je jedan od najgnusnijih zločina koji nema opravdanje i koji je racionalno podržan religijom. Zakonski dokumenti to obično priznaju. Dovoljno je samo pomenuti sljedeće:

“Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao.” (El-Maide, 32)

Samo onima koji djeluju u samoodbrani, u odbrani svoje imovine, časti ili vjere, ili u ratu, dozvoljeno je da ubijaju. Neprihvatljivo je ubiti bolesnu osobu, bez obzira na bolest koju ima i koliko je teško, uz opravdanje da se njegova bolest ne može izliječiti ili da se zaustavi širenje bolesti. Uprkos činjenici da pacijent ima neizlječivu bolest, životi su u Allahovim rukama, a Allah je dovoljno Jak da izliječi takvu bolest. Bez obzira na sve, pacijentu nije dozvoljeno da ubije sebe ili bilo koga drugog, čak ni uz njihov pristanak. U prvom scenariju razmatralo bi se samoubistvo, a u drugom napad na prava drugih. Pošto bolesna osoba nema pravo na život, dozvoliti mu da izvrši samoubistvo prekršilo bi islamski zakon i dalo bi drugoj osobi ovlaštenje da mu oduzme život. Ipak, poznato je da je samoubistvo zabranjeno u hadisima. Varali su se svi koji misle da je prihvatljivo izvršiti samoubistvo. A ko god to učini, suočit će se sa oštrom kaznom jer se to smatra grijehom. Dakle, čak i ako pacijent da svoj pristanak, ubijanje neizlječivog pacijenta je i dalje protivno islamskom zakonu. Bilo da je to učinjeno direktno, indirektno, sa ili bez pristanka pacijenta, to se i dalje naziva samoubistvom.

Zabranjeno je okončati život bez Allahove saglasnosti, jer je život Njegovo vlasništvo. Također, bez obzira na opravdanja ili namjeru, zabranjeno je ubiti oboljelog od side. Trebalo bi koristiti legalne, a ne nedozvoljene metode da bismo se zaštitili od potencijalne štete i bolesti.

Fetva dr. Jusufa Karadavija 

Pitanje Islamske zdravstvene organizacije Južne Afrike navelo je šejha Jusufa Karadavija da izda fetvu na temu eutanazije:

“Prema Šerijatu, protuzakonito je davanje smrtonosne količine lijekova pacijentu koji ima neizlječivu bolest. Doktor aktivno učestvuje u takvoj proceduri jer planira da ubrza smrt davanjem ogromne doze fatalnog lijeka. U svakom slučaju, bilo da je to učinjeno nekom od ovih metoda, brzodejstvujućim otrovom, električnim udarom ili oštrim predmetom, i dalje se smatra ubijanjem. Sve je to zabranjeno i smatra se teškim grijehom jer vodi u smrt. Činjenica da je motivirana saosjećanjem prema bolesniku i ublažavanjem bola ne mijenja činjenicu da ljekar nije milostiviji prema pacijentu od Onoga koji ga je stvorio. Kao rezultat toga, njegova stvar treba da bude stavljena u ruke Svevišnjeg, Koji je stvorio čovjeka i Koji će se pobrinuti za to kada dođe vrijeme.” (Topoljak, 2009: 55)

Treba naglasiti da je, po mišljenju većine islamskih pravnika, tretman mubah – dozvoljeno ponašanje, a ne obavezna dužnost. Samo mali broj hanbelijskih i šafijskih pravnika taj tretman smatra vadžibom. Shodno tome, ni vadžib ni mustehab ne treba da se primjenjuju ako će liječenje pacijenta sa neizlječivom bolešću produžiti bolest i bol, nezavisno od načina i uz pomoć bilo koje novorazvijene medicinske tehnologije. S druge strane, ako je tretman uspješan, recept će biti ili vadžib ili mustahab. Ova vrsta oslobađanja od patnje ili izazivanja smrti ne bi trebalo da se kategorizira kao eutanazija jer nema aktivnog dijela od strane ljekara. Pošto uključuje zanemarivanje svega što nije ni vadžib ni mendub, šerijatske sankcije se ne primjenjuju. Ako Bog da, ljekar je stoga ovlašćen da poduzme takvu akciju kako bi pomogao pacijentu i njegovoj porodici, jer je to i legalno i preporučeno, ako nije potrebno.

Fetva fikhskih akademija 

O uklanjanju uređaja sa pacijenata sa moždanim oštećenjem izdate su fetve sa fikhskih akademija, uključujući i jednu iz Akademije fikha pod Rabitom tokom Desetog zasjedanja 24.02.1408. godine po Hidžri. Na osnovu nedvosmislenih medicinskih podataka, Akademija se pozabavila pitanjem da li je dozvoljeno skidanje aparata sa pacijenta na intenzivnoj njezi. Ministarstvo zdravlja Saudijske Arabije predstavilo je usmena i pisana ljekarska mišljenja i izvještaje, koje je Akademija ocijenila medicinskim stručnjacima. Razmotrena je i odluka koju je donijela Akademija islamskog prava Organizacije islamske konferencije i koja je usvojena na sjednici 3. jula 1986. godine u Amanu, redni broj 5. Akademija je pažljivo razmotrila sve mogućnosti i odlučila da je prihvatljivo isključiti pacijenta sa aparata kada su svi moždani procesi sigurno prestali da funkcioniraju. Trojica ljekara moraju da se slože da on više ne može da oživi, uprkos činjenici da njegovo srce i pluća i dalje pumpaju krv kroz organizam. Bez obzira na to, pacijent se ne smatra mrtvim sve dok mu srce i pluća ne prestanu da rade.

Nastavit će se…

Glas islama 347, R: Šerijat i pravo , A: Dr. Semir-ef. Čupović