Vjerni čuvar božijih svetinja(IV dio)

SNJEŽNO VISJE PUSTINJSKOG BISERJA

Baš kao tada, Šećer se nikada neće libiti da kaže istinu i brani je ma pred kim trebalo. To bi činio vazda kada bi prokužio da se naveliko šuti i „mudruje“ u situacijama kada je istina ušutkana, kada je vjera ugrožena i kada se kola nesumnjivo i naočigled sviju opučuju nizbrdo, a nema ko da ih sučeka. A tih situacija bilo je odviše u vrijeme ondašnjeg režima. Malo-malo, udaralo se na vjeru. Udaralo se sa najviših nivoa, smišljeno, razorno, snažno… i sve po temeljima. U takvom vremenu ludosti i bjesnila štrčao je onaj koji je narod pokušavao da skoli, da rijeku, nakon što se ozbiljno izlila, vrati u korito, te da islamu vrati slavu koje je dostojan i koja mu pripada. Šećer, kao jedan od tih, bio je poput onoga koji se borio sa vjetrenjačama – isuviše mali i beznačajan za kletu silu koja se na vjeru okomila. Njegova borba djelovala je uzaludnom, njegovo trzanje bespotrebnim… Težak kotur krenuo je nizbrdo i čovjek ga zaustaviti ne može. No, on je znao da mora da sučekava dok je živ, a to što nije kadar da ga pokret zaustavi – za to ga Bog pitati neće. Tako je Šećer, osjećajući ličnu i kolektivnu krivnju zbog toga što se najveća svetinja iz ruku ispušta, udarao i po krivim i po pravim, ne znajući kako drugačije da održi tenziju i usmjeri pažnju na ozbiljnost momenta i veličinu kušnje u kojoj se narod našao.

Tako je, jednog ljetnog dana, Šećer naskelio ka Dugopoljskoj kasabi, čuvši da u džamiju dolazi, ni manje ni više, nego Reisu-l-ulema iz Sarajeva sa svojim saradnicima. Bilo je to krajem šezdesetih, kada je Reisu-l ulema zvanično posjetio Sandžak i, između ostalog, sa svojom ulemom, odvraćao ljude od posljednjeg vala hidžre u Tursku. Sada se na putu povratka za Bosnu Reisu-l ulema trebao obratiti i Peštercima u Dugoj Poljani. Poranio je Šećer plaho znajući za veličinu i nesvakidašnjost  skupa, a računajući na skromnost te jedine džamije u okolini kojoj će biti više nego zahtjevno da iznese ovaj sabor. U tom periodu, događaj je bio da iko od zvučne uleme pohodi Pešter i otvori neka vrata, a kamoli sam Reisu-l-ulema. Ušao je Šećer među prvima u džamiju, zauzeo zgodno mjesto koje gleda ravno na mihrab, zikrio, klanjao i čekao momenat kada će svojim očima stvarno ugledati veličinu od uleme. Stigla je delegacija na čelu sa Reisu-l-ulemom, a za njima je išao vrh lokalne uleme i starješinstva. Svjetina je brzo i lahko skočila na noge i dočekala ove pejgamberske nasljednike, sve dok se nisu jedan za drugim počeli redati i sijedati od mihraba lijevo i desno ka narodu okrenuti. Nastao je muk. Ljudi svjesni da veći i bitniji ljudi nisu mogli posjetiti džamiju od ovih danas, gledali su u ahmedije pred sobom kao u najveću svetinju i najčudnije Božije davanje. Osjećala se veličina momenta u zraku i ljudi se ustručavahu jako uzdahnuti, kašljucnuti ili oboriti pogled sa tih divota, iz bojazni da bi sve te neobjašnjive veličine koje su zadesile ovaj mali, daleki i zaboravljeni kraj mogle biti nestvarne, pa bi ih svaki šum i pokret mogao odagnati, a spavače trgnuti iz sna.

I sve bijaše čekanje i tišina, sve dok Šećer ne usta gordo. Da, baš ovaj naš Šećer. Svijet se ubehuti, srca im se razlupaše, pljunka im se osuši od same pomisli da se neko odvaži da ustane pred tim skupom i da, sva je prilika, hoće nešto i da prozbori. Kahnu plitko, više da, kao kakvom kanonadom, ozvaniči svoju besjedu nego li da grlo pročisti, a onda, bez osjećaja za vrijeme, ljude i mjesto (kao i uvijek kada je hak bio u pitanju), krenu da kleše svoje krupne i bolne riječi: „Seljamunaljeć čela naša, naši ajani! Bog vam stope pozlatio koji ste nas obišli. Vi ste naša kibla, naš mihrab, preko vas u Ćabu gledamo. Ulemo naša (sada već glas dobija na kompresiji i dubini) što pušćiste da vi narod ispa'ne iz vjere? Ljudi vi iz džamija zaglaviše u kafane, žene vi iz kuća gologlave i golokrake završiše u fabrike! Đe ima to tako?! Ko je to rek'o, ko im je to dao?! Po čemu je slovo preče od ajeta? Vi ste trebali tvrđe da ne date, niste smjeli da popušćate jer vjera ne treba da se popušća no da se drži!“ I dok Šećer nastavlja sve brže i britkije, narod se pogubio kao da je pred kakvim strašnim sudom, a sam Reisu-l ulema se nagnu ka lokalnom hodži pitajući ga tiho ko mu je ovaj, našta mu hodža jednako tiho kaza da ga pusti da dovrši, a kad završi svoje on će sam sjesti, u suprotnom, ako ga prekinu, tek će tada nastati prava vreva i prepirka. Reisu-l ulema posluša efendiju, počeka još koji momenat dok Šećer ne završi riječima: „Zatuvite šta vam ova glava veli, najveći kamen kojeg ću sam da navaljam do bunara i u njega ga bacim, dvanaestorica najđovdatijih ga iz istog izvadit’ ne mogu! Na jedan krušak soli će dvije stotine ovaca da navali, ne može ih ko odbit’ od korita, a nakon toga ćeš ih kruškom voditi kud ti je volja. Narod je krenuo lošim putem, narod ispada iz vjere i to će biti vrlo teško ikada vratiti na karar!“ Nakon ovoga Šećer, sav zajapuren od jada i boli koju nosi na duši, a koju je pregao da iznese pred svijet, sjede na svoje mjesto. Svi prisutni su još neko vrijeme zašutjeli, razmišljajući o svemu što čuše od ovog vrlog ihtijara. Opasno posebna je bila ta njegova posljednja misao. Da, ona je značila da sve ono vrijedno što se stoljećima gradilo, za kratko vrijeme će se razgraditi kao da ga nije bilo, a nakon toga…, nakon toga, ni mnogo većom mukom se ne može to popraviti. Zato, čuvaj dok ne bude, a kad bude – već je kasno!

I doista, taj Šećerov kamen i danas-dan i dalje iz bunara vadimo, to stado što je u zanosu krenulo za jednim kruškom i dalje se skoljava. I pored ovoliko današnje valjatne uleme i institucija, većina je i dalje izvan safa, većina ih je i danas golokraka. Prosto, kamen nije smelo pustiti da upadne – znao je Šećer što zbori.

Šećer je, poput pejgambera iz kur'anskih kazivanja, imao veliku bojazan od širka, mnogoboštva, kipova i svega što na njih podsjeća. Jedne prilike unuče mu se igraše nečim što je načinilo od krpa da liči na lutku. Ugledavši to, Šećer kao da vide onog svog Ibrahima kako sjekirom lomi kipove i kao da ugleda svoga miljenika, jednog jedinog Muhammeda, kako iste ruši oko Kabe. Zar kip u Šećerovoj kući?! Skoči hitro, uze ožek sa šporeta i, ne želeći da to rukom dodirne, nabode onu krpenu rukotvorinu, pa je odnije i baci u rijeku. Iz istog razloga nije dao sliku u kuću niti je (što je bilo nečuveno za naše krajeve) dao da ga iko fotografiše. Baš iz tog razloga ne čudi što danas nemamo nijednu njegovu fotografiju, iako je preselio u posljednjoj deceniji XX vijeka. (Ovaj stav o fotografisanju i snimanju, istini za volju, i danas-dan zauzimaju neki šejhovi tradicionalne orijentacije sa područja najtradicionalnijeg središnjeg dijela Saudijske Arabije, te generalno jedan dio uleme sa Arabijskog poluotoka. Oni inače ne dozvoljavaju da ih iko fotografiše ili snima u toku njihovog predavanja. No, više je nego anomalija da neko u to vrijeme na ovom podneblju zagovara i brani taj stav.) Sve to skupa je njega podsjećalo na kumire, na freske, na opasnu priču iz davnog vremena o tome kako je Nuhov narod potputio u mnogoboštvo, te zbog toga u kuću nije dao ništa što mu iole na to liči.

Šećer je bio devamlija kada je namaz u pitanju. Klanjao je skrušeno, predano i znao je katkad, prilikom predaje selama na desnu i lijevu stranu, tiho i u nizu načiniti nekoliko sitnih poljubaca. Čuo je da su na desnom i lijevom ramenu meleki pisari, da su u džamiji prisutni meleki koji klanjaju uporedo sa ljudima, pa bi ih, izlaskom iz namaza, poselamio i uzgred poljubio. Činio je to jer je bio ubijeđen u njihovo prisustvo. Nisam čuo da je neko na ovakav način pokazivao toliki stepen ubjeđenja u nešto što ne vidi. (Ovo se svakako ne treba uzeti za praksu.) Ali takav je bio Šećer – ako je čuo za kakvu istinu, iako neviđena, kao takva ona je odmah kod njega prerastala u ubjeđenje, nakon čega bi joj se pokorio.

On se za onih najtežih perioda asimilacije Bošnjaka pisao kao Turčin. Tako je sve bilo skrojeno od strane režima da nigdje nije imalo kolone Bošnjak. Zadugo neće imati ni te utješne, a opet neadekvatne kolone Musliman. Za vrijeme jednog popisa, dođe neka mlada dama da popiše Šećera, njegovo roblje i imanje. Onako sređena i damasta, sva je odisala aristokratijom i odavala dojam nekog ozbiljnog službenika koji svršava neki bitan i sudbonosan posao. Kada je došla na red nacionalna pripadnost, službenica, kako su to inače tendenciozno radili, poče nuditi Šećeru kolonu po kolonu koju može odabrati po ćejfu i samim tim prejudicirati stvar. „Da li želite, druže, da vas pišem kao Srbina muslimanske veroispovesti, ili pak Hrvata muslimanske veroispovesti, ili ćete možda…“ I ne dovrši žena misao, dok u taj čas Šećer viknu u sav glas: „Štaaa?! Koga ti da pišeš Srbin? Šta reče to?!“ Žena onako prenuta i malo preplašena, sada blijeda u licu, ne nađe snage da išta od onoga ponovi, samo se ukočenim pogledom upravila ka njemu čekajući u nevjerici šta će biti sljedeće. „Turčin! Piši tu Turčin. Jel’ ti jasno sad? Turčin!“ Žena, kao nijema, bez pogovora, upisa Šećera kao Turčina i tako mu to osta do smrti.

Šećera je, inače, globila velika čežnja za Turskom i Turcima. Rođen je i rastao u vremenu kada se o Turskoj svježe pričalo i često žalilo. Njegovi roditelji, amidže i akreba do jučer su živjeli pod Turskom. Njegov tast, Nasuf (paradjed autora redaka), bio je ravno devet godina u turski asker. Po činu binbaša, najljepšu mladost proveo je u tursko-grčkim ratovima, pričao tečnim turskim jezikom i do smrti govorio o bitkama, stratištima, kušnjama i izdajstvima kojima je svjedočio tokom svojih dugih vojničkih dana. Napokon, sredinom osamdesetih godina, sada već na rubu života, Šećeru se nazre ostvarenje životnog sna – otvori mu se put za Tursku. Za njega je to bilo sve osim običnog putovanja. Krenuo je u zijaret akrebi, ali bilo je to daleko složenije i smislenije putovanje. Došlo je vrijeme kada će prvi put u životu pogledati u oči toj braći za kojom predugo čezne i kojoj se cijeli svoj vijek pripisuje, toj dalekoj Anadoliji, tim golemim kubadima, vjekovnim svodovima i dvorima… Istinski je došlo vrijeme očima svojim gledati vremešnu nevjestu koja dvori na dva kontinenta -Stambol, stožer vaskolikog bijelog svijeta. Iako je sve upućivalo na budnost i zbilju, Šećeru je sve to pomalo ličilo na snoviđenje. Ruku na srce, pregolemo je da bi se istinski moglo desiti baš njemu, za njegova života. Njemu, koji je toliko pričao i maštao o toj imperiji, da sada, u poznim godinama, doživi to otkrovenje koje je oduvijek djelovalo bajno i nedostižno. On je od prevelikog uzdaha za svim tim daljinama, od životnog čekanja, kao i počeo da sumnja u postojanje tih krasota i veličina… Nije bio načisto da li je sve to kakav mit i legenda, ili zaista Turska i Turci i dalje postoje? Krenuo je lomni starac na svoje posljednje životno putovanje. Stigao je u Stambol i za života vidio da sve što je duša snivala, sve te njegove projekcije, izistine, postoje, te da sve što je srcem i dušom tajeno, čuvano i udržavano, a bilo je nedodirljivo, sada se da čulom osjetiti. Sve duge životne čežnje i uzdasi, sada uviđa, nisu bile zalud. Vrijedilo je izgarati. Kakvo je to ostvarenje, kakva je to samo pobjeda kada svu tu historiju, svu tu silu i jakobu, konačno, može iz svojih zamišljanja i snova da zauvijek smjesti i naseli u kute plačnog oka, te da ih, već jednom, zaodjene ruhom stvarnosti.

Šećer, od sve divote koja ga je čarila, ni sam nije bio svjestan koliko je dugo ostao tamo. Kada je, spontano, došlo vrijeme povratka, oprostio se sa zemljom iz snova i krenuo kamo je vijek proveo. Tek kada bude stigao do granice, turski službenici će mu, nakon što pregledaju pasoš, saopštiti da je presjedio, što je u onaj vakat bio ozbiljan prekršaj. Izveli su starca iz autobusa, naredili da mu se stvari iznesu i priveli ga u jednu mračnu kancelariju gdje ga je čekao jedan omlađi šef granične policije, sa prevodiocem i još nekoliko drugih činovnika. Nakon što je uzeo pasoš i kratko bacio pogled na njega, šef kratko prosu dvije-tri, nakon čega prevodilac upita: „Dobro starino, koja muka tebe nagna da ovoliko presjediš? Znaš li da si duplo duže ostao nego što je dozvoljeno? Kud je sve bilo, galiba ćeš se tek sada pravo nasjediti u Turskoj, to si i doslutio!“ Odsluša Šećer ovaj zbor, vidno ganut, razočaran i iznevjeren zbog svega što je čuo. Namršti se, zažmire jednim okom (koje je djelovalo da je još uvijek suzno), a onda prigušeno povika: „Draga moja djeco, ovaj vaš djed je cijeli vijek izgarao za ovu zemlju. On izgarao, a očevi i djedovi mu krvarili za nju. Sve njene ljepote, svi njeni dvori, njene granice, pa i te vaše značke, iz njihovih su kostiju pronikle! Prvi i posljednji put sam do tih mezareva došao da  im, kao potomak, dovu proučim. Star sam i bolestan, ponadao sam se da ako duže ostanem u tursku zemlju, dat će Bog da tu i preselim, da mi ona postelja bude, pa da ovdje, sa mojom starinom i sa probranima, ostanem da vjekujem u ovoj ljepoti. Ne izdirite temelje djeco, ne izdirite temelje!“ Onda se okrenuo, otišao do vrata, otvorio ih i tu odmah pred pragom pao ničice i počeo ljubiti zemlju, tursku zemlju. Nastao je tajac. Svi su gledali u prevodioca i nestrpljivo iščekivali što će im saopštiti, no, sam prevodilac, zanijemi na neko vrijeme. Tek u jedan vakat im kaza što je starac rekao, a svi redom prisutni, plačnim očima, upriješe svoj pogled ka šefu, čekajući u nevjerici šta će odlučiti nakon što se začu ovo do sada nečuveno: „Ti si svoj na svome! Tebe ne smije ovdje niko da dira“, povika šef i naredi da se u njegov pasoš istog trena bespogovorno udari izlazni pečat, te da se starini vrati prtljag gdje je bio. Pratnja ga isprati do svog mjesta, poljubiše mu ruku i narediše šoferu da nastavi svoj put.

Tako će se Šećer bez ikakvih neprijatnosti vratiti svojoj kući, nakon čega će, predosjetivši blizinu edžela, naručiti sebi nišane i otpočeti sa pripremama za ono krajnje, bespovratno putovanje. Boga je vjerov'o tvrdo, tvrdo je klanj'o i postio, tvrdo Boga na Zemlji zastupao i sve Njegovo branio. I Tursku je vidio. Njemu je sada ostalo samo još da se na najljepši i najpripsaniji mogući način vrati svome Gospodaru. Odabrao je skromne nišane, jer čuo je da muslimani ne trebaju dizati ih raskošnim i golemim, jer to je običaj drugih. Naredi kamenorescu da ukleše na onom prednjem (koji je bio sa čalmom, jer je za života nosio čalmu): RAHMETLI DESTOVIĆ ŠEĆER, IZ KAMEŠNICE, 1915., NIŠANE PODIŽE SAM SEBI, A ZA SMRT BOG ZNA KADA ĆE BIT. Nišani su mu nedugo nakon toga došli, dotjerao ih je rabadžija na konjskoj zaprezi, a ispod njih bijaše prostrta slama. Ni danas-dan niko ne zna zašto su nišani morali biti prignani strogo konjskom zapregom, a ne savremenim sredstvima transporta. Tako je on zahtijevao. Nišane je digao na tavan pojate i tu su čekali svoj trenutak. Jedna od njegovih posljednjih dova bila je da mu Allah uzme dušu uoči petka.

Preselio je tiho, za jednog jesenjeg sunčanog četvrtka, 19. oktobra 1990. godine. Istoga dana je i ukopan. Njegova prva kaburska noć bila je uoči petka. Iza sebe je ostavio sina Bahtijara i ćerku Belku, kojima je očevo i majčino ime poklonio. (Žena mu je preselila znatno prije njega, rahmetli Suljka Avdović.)

Allah mu se smilovao Svojom milošću prostranom, kao i svim našim merhumima. Amin.

Glas islama 347, R: Kultura i tradicija, A: Berin-ef. Ljajić