Stimulacija dobročinstva kroz Kur’an i hadis 

Najveći stupanj morala je kada čovjek ima snage činiti dobro svima, čak i onima koji to ne cijene i ne razumiju, a taj stepen može se postići samo kada je čovjek svjestan da Allah sve uređuje i da Njemu pripada konačan sud.

Stimulacija dobročinstva kroz Kur’an i hadis

Život na ovome svijetu je test koji je Stvoritelj postavio pred svakog čovjeka da bi svojim riječima i djelima pokazao da li je dostojan da se nazove časnim stvorenjem koje teži nebeskim principima i pokazuje zrelost svog uma i čistoću duše, ili će, kao mnogi, pasti na ispitu i neće se uzdići iznad nivoa životinja koje i ne mogu težiti ničemu mimo zadovoljenja osnovnih životnih potreba i nagona.

U čovjeku se sastaju dva svijeta – duh i materija, simbolički – nebo i zemlja, pa je zbog toga pun proturječnosti i sila koje se u njemu sukobljavaju. Dat mu je razum koji bi trebao da ga uputi na ispravno razumijevanje svijeta koji ga okružuje, a još dodatna Božija milost se na ljudsku vrstu izlila slanjem Božijih poslanika i objavom Knjiga kao podrške razumu da se bolje orijentira i shvati svrhu svog bivstvovanja na ovome svijetu. U njemu su, pored duše i razuma, i potrebe, nagoni i strasti, pa se mnogi povedoše za njima i dopustiše da one dominiraju nad razumom, pa svoj život svedoše na udovoljavanje animalnim potrebama i sebe lišiše počasti koje su namijenjene onima koji se drže Upute svoga Gospodara.

Najčešće se za dobročinstvo na arapskom jeziku upotrebljava riječ el-ihsan, koja predstavlja dokaz iskrenosti vjere koja je u srcu i dokaz istinitosti riječi koje su na jeziku. U mnogim ajetima Kur’ana spomenuto da Allah voli dobročinitelje, npr: El-Beqara 195, Ali Imran 134, Ali Imran 148, Maida 13, Maida 93 itd. Očito je iz ovih ajeta da su dobročinitelji upotpunili svoju vjeru i ostvarili najveći uspjeh, a to je ljubav njihovog Stvoritelja.

Pored toga što Uzvišeni voli dobročinitelje, što je neizmjerna vječita nagrada, On im obećava i veliku ovosvjetsku nagradu. Jedan od takvih primjera je izrečen u suri Jusuf, gdje je krajnji rezultat ustrajnosti na putu dobra bila i veličanstvena nagrada i visoki položaj koji je dobio Allahov poslanik Jusuf a.s, koji je na mržnju i zavist svoje braće i njihovo zlo uzvratio dobrom. Najveći stupanj morala je kada čovjek ima snage činiti dobro svima, čak i onima koji to ne cijene i ne razumiju, a taj stepen može se postići samo kada je čovjek svjestan da Allah sve uređuje i da Njemu pripada konačan sud. Zato je Jusuf a.s, nakon svega, da bi podučio najprije svoju braću, a onda i sve nas, kazao: „I zaista, onaj ko se bude Allaha bojao, i strpljiv i ustrajan bio, Allah neće dopustiti da propadne nagrada onima koji dobra djela čine.”(Jusuf, 90)

Znajući da je čovjek sklon egoizmu i da puno voli imetak – “i bogatstvo pretjerano volite” (El-Fedžr, 20), Gospodar ga podstiče i daje mu obećanje: „Šta god vi udijelite, On će to nadoknaditi, On najbolje opskrbljuje.” (Sebe, 39)

Islamski pogled na svijet je da sve pripada Allahu, sve na nebesima i na Zemlji, te da mi nismo vlasnici ni svojih života, a kamoli imetaka. Zato nas Kur’an podsjeća da je imetak sredstvo, a ne cilj, pa ćemo citirati još jedan od veoma inspirativnih ajeta na temu udjeljivanja i dobročinstva: „Vjerujte u Allaha i Poslanika Njegova i udjeljujte iz onoga što vam On stavlja na raspolaganje, jer one od vas koji budu vjerovali i udjeljivali čeka nagrada velika.” (El-Hadid, 7)

Dakle, čovjeku je njegov imetak stavljen trenutno na raspolaganje i od načina na koji njime raspolaže čovjek će pokazati šta je njegov krajnji cilj i da li je shvatio smisao i suštinu svog života.

Na kraju uvodnog dijela ćemo napomenuti da je dobročinstvo, udjeljivanje sadake i pomaganje ljudima djelo koje bi najviše željeli učiniti oni koji su umrli i otišli sa ovoga svijeta, o čemu nas Kur’an obavještava:

„I od onoga čime vas Mi opskrbljujemo udjeljujte prije nego nekom od vas smrt dođe, pa da onda rekne: – Gospodaru moj, da me još samo kratko vrijeme zadržiš, pa da milostinju udjeljujem i da dobar budem!“ (El-Munafikun, 10)

Zašto je umrla osoba poželjela od svih djela i ibadeta da baš sadaku udijeli i da nekoga pomogne? Zato što je u tom stanju vidjela šta u vječnosti najviše koristi, pa je baš u tome najveća motivacija nama da budemo od dobročinitelja.

Dobročinstvo prema roditeljima

Najveće pravo kod čovjeka, poslije Uzvišenog Allaha, imaju njegovi roditelji. Oni su neposredan uzrok našeg dolaska na svijet. Mi smo dio njih i oni su dio nas. Najbliža krvna veza i najjača emotivna veza upravo je između roditelja i djece. Pošto živimo u vremenu kada je zapadna civilizacija čitavom svijetu nametnula svoje poglede na svijet, neophodno je da sebe i druge podsjećamo na važnost porodice, rodbine, džemata, komšiluka, pomaganja potrebitih i siromašnih, te da se kroz Božiju riječ i sunnet Poslanika a.s. dodatno motiviramo da u svim tim relacijama budemo što bolji.

„Dobročinstvo prema roditeljima zauzima jednu od najvažnijih razina i jedno od najuzvišenijih mjesta u islamu, a njegov značaj najpozornije potvrđuje činjenica da se u mnogim kur’anskim ajetima imperativ dobročinstva prema roditeljima spominje odmah nakon imperativa robovanja samo Allahu dž.š.“ (Edin Redžepović, Osnove islamskog karaktera, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2023., str. 54)

Čovjek se nikada ne može odužiti svojim roditeljima, već svojim postupcima prema njima pokazuje svoju vrijednost ili bezvrijednost. To da se čovjek ne može odužiti roditeljima potvrđuje sljedeći hadis: „Ebu Hurejre r.a. prenosi da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: – Dijete nije u stanju da se oduži svome roditelju, izuzev ako bi ga pronašao kao roba, pa ga otkupi i oslobodi.“ (Jahja b. Šeref en-Nevevi, Rijadu-Salihin (Vrtovi pobožnjaka), udruženje Orijent, Sarajevo, 2017., hadis broj 313, str. 185)

Brojni su hadisi koji govore o pokornosti i dobročinstvu prema roditeljima, o blagodatima i nagradama koje su obećane za to djelo, a također su brojni hadisi koji upozoravaju na veličinu grijeha neposlušnosti prema roditeljima i strašnim posljedicama na oba svijeta koje će imati onaj ko bude taj grijeh činio. Spomenut ćemo neke od hadisa na ovu temu:

Abdullah b. Mesud r.a. rekao je: „Upitao sam Allahovog Poslanika a.s. koje djelo je najvrjednije? Odgovorio je: ‘Namaz u njegovu vremenu.’ Upitao sam: ‘Pa šta onda?’ Odgovorio je: ‘Dobročinstvo prema roditeljima.’ Upitao sam: ‘A šta onda?’ Odgovorio je: ‘Džihad na Allahovom putu.’ Nisam ga više pitao iz poštovanja prema njemu.” (Sahihu-l-Muslim, Muslimova zbirka hadisa, knjiga I, Bejtul-hikme, Zenica, 2003., hadis br. 227, str. 229)

Ebu Hanife prenosi od Ata’a, od njegovog oca, od Ibn Omera r.a., koji kaže: „Došao je Allahovom Poslaniku s.a.v.s. neki čovjek koji je htio da ide u džihad, pa ga Poslanik upita: ‘Jesu li ti roditelji živi?’ ‘Jesu’, odgovori čovjek. Poslanik mu tada reče: ‘Vrati im se i čini džihad tako što ćeš se lijepo odnositi prema njima!'“ (Musned, Ebu Hanife, prevod Fuad Sedić, Bihać, 2007, str. 113)

Iz ovih hadisa vidimo da je dobročinstvu prema roditeljima data prednost nad džihadom, što je dovoljan dokaz posebnosti tog djela. Blagodat je i počast imati roditelje i biti u stanju da im budeš na usluzi, da im pomogneš, jer su oni tebi pomagali kada si bio nejak; da trošiš svoj imetak na njih, jer su i oni na tebe trošili; pa je dobročinstvo njima siguran put ka Džennetu, ali i uspjehu na ovome svijetu.

Ebu Umame r.a. kaže: „Neki čovjek je rekao: ‘Allahov Poslaniče, koja prava roditelji imaju kod svoje djece?’ On odgovori: ‘Oni su tvoj Džennet i Džehennem.'“ (Ibn Madže) (Muhammed ibn Abdulvahid el-Makdisi, Vrijednost djela u islamu, prijevod Elvir Duranović, Bugojno, 2005., str. 91)

A u drugom hadisu stoji: „Propao je i ponižen onaj kod koga njegovi roditelji dožive starost, a ne uvedu ga u Džennet (tj. ne zasluži Džennet lijepim odnosom prema njima).“ (Salih Indžić, Biseri vjerovjesničke mudrosti, Elči Ibrahim-pašina medresa, Travnik, 2001., str. 89)

Dakle, svoj položaj kod Allaha određuješ svojim odnosom prema roditeljima, što je jasna poruka ovih časnih hadisa.

Jasno je iz svega što smo kazali u ovom naslovu da je kroz brojne ajete i hadise dobročinstvo prema roditeljima jedno od najboljih djela kroz koja čovjek potvrđuje svoju vlastitu vrijednost, na dobro uzvraća dobrim, stiče naklonost svoga Gospodara, ostvaruje smirenost, bereket i sreću na ovom svijetu, a džennetske ljepote na budućem.

Dobročinstvo prema bližnjima i rodbini

Poslije roditelja najpreči da im činimo dobro jesu naši bližnji i rodbina. U mnogim ajetima Kur’an nas podsjeća na obavezu održavanja rodbinskih veza, na udjeljivanje bližnjima koji su u potrebi, a i brojni su hadisi preneseni u tom smislu. Na pomaganje rodbine svakog petka na džuma namazu podsjećaju nas hatibi koji hutbu završavaju ajetom iz sure En-Nahl: „Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, i razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite On vas savjetuje.” (En-Nahl, 90, str. 277)

Rodbinske veze spadaju u red temeljnih, najstarijih i najtrajnijih odnosa među ljudima. Rodbina kao društvena grupa prisutna je kroz historiju u svim vremenima, a sačinjavaju je pripadnici koji potiču od zajedničkog pretka i koji su u međusobnom srodstvu, odnosno u krvnoj vezi. Zbog toga se rodbina u Kur’anu vrlo često spominje u kontekstu pokornosti Bogu i dobročinstvu roditeljima: „I Allahu se klanjajte i nikoga Njemu ravnim ne smatrajte! A roditeljima dobročinstvo činite, i rođacima, i siročadi, i siromasima, i komšijama bližnjim, i komšijama daljnjim, i drugovima, i putnicima, i onima koji su u vašem posjedu. Allah, zaista, ne voli one koji se ohole i hvališu.” (En-Nisa 36, str. 84)

Ovaj časni ajet podsjeća nas da je robovanje Allahu i potvrda pokornosti Njemu ujedno i put stvaranja najboljih mogućih odnosa sa ljudima koji nas okružuju, od naših bližnjih i daljih rođaka, preko komšija, siromašnih ljudi i siročadi, do putnika namjernika. Čovjek koji vjeruje u Boga i slijedi Njegovu Riječ mora biti uzoran sin, rođak, komšija, sugrađanin i u svakoj ulozi u kojoj se nađe biti od koristi, jer to je put potvrđivanja vjere u praktičnom djelovanju.

Spomenut ćemo hadise koji govore o dobročinstvu prema rodbini: „Pričao nam je Halid b. Mahled, njemu Sulejman, a ovome Abdullah b. Dinar da je čuo od Ebu-Saliha, a on od Ebu-Hurejre, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: – Rodbinska veza (errahim) ima korijen u imenu Milostivi (Er-Rahman), pa (joj) je Allah rekao: Ko na tebe bude pazio – pazit ću i Ja na njega, a ko te bude prekidao i Ja ću s njim prekinuti!“ (Sahihul-Buhari, Buharijeva zbirka hadisa, knjiga 4, Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, Sarajevo 2009., hadis broj 5988) Ovaj hadis povezuje rodbinu sa imenom Uzvišenog i dovoljan je da naglasi vrijednost onoga što je spomenuto.

„Abdullah ibn Abbas r.a. prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: – Na dan Kurban bajrama čovjek ne može uraditi bolje dobro djelo od puštanja krvi (klanja kurbana), osim održavanja rodbinske veze.“ (Muhammed El-Fasi Er-Rudani, Enciklopedija hadisa, Libris, Sarajevo 2012., hadis broj 3821, str. 271, hadis prenosi Imam Taberani)

Ovaj hadis daje prednost rodbinskoj vezi nad klanjem kurbana, što ne isključuje da je sam obred kurbana i dijeljenja njegovog mesa povezan sa održavanjem rodbinskih veza.

„Ispričao nam je Hennad b. es-Serij, prenijevši od Abdea, on od Muhammeda b. Ishaka, on od Bukejra b. Abdullaha b. el-Ešedždža, on od Sulejmana b. Jesara, da je Mejmuna, Vjerovjesnikova s.a.v.s. supruga, kazala: „Imala sam robinju, pa sam je oslobodila. Vjerovjesnik s.a.v.s. uđe kod mene i ja ga o tome obavijestih. On reče: – Allah te nagradio, a da si je dala svojim daidžama imala bi veću nagradu.“ (Ebu Davud es-Sidžistani, Sunen, prijevod Mahmut Karalić, Knjiga III, Novi Pazar, 2012., hadis broj 1690, str. 83)

Poznato je u islamu da je velika nagrada obećana za oslobađanje robova i da je to zaista vrijedno djelo, a u ovom hadisu Poslanik s.a.v.s. savjetuje svoju suprugu Mejmunu da bi još više sevaba imala da ju je poklonila svojim daidžama, čime bi im učinila dobročinstvo i stekla još veću nagradu.

„Koga raduje da mu se život produži, da mu se nafaka proširi i da bude zaštićen loše smrti, neka se boji Allaha i održava rodbinske veze.“ (Ahmed ibn Hanbel, Musned, Knjiga II, prijevod Semir Rebronja, Novi Pazar, 2011., hadis broj 1213, str. 400)

Ovim hadisom završavamo temu dobročinstva prema rodbini, a u njemu su obećane tri velike blagodati onome ko pazi na svoju rodbinu.

Glas islama 348,R: Ahlak ,A: Hfz. Mirfat Fijuljanin