Religije i životno zadovoljstvo srednjoškolaca

Odnos religioznosti i zadovoljstva životom ispitan je dvjema skalama – Skalom zrelosti religioznosti i Skalom zadovoljstva životom. Ispitivanje je sprovedeno na uzorku od 154 učenika srednjih škola (77 iz Gimnazije i 77 iz Ekonomsko-trgovinske škole) na nivou grada Novog Pazara. Dobijeni statistički rezultati potvrđuju da ne postoji kolizija varijabli između stepena religiozne zrelosti ispitanika u odnosu na pol, vjeroispovijest i tip srednje škole koju pohađaju. Predmet ovog istraživanja je utvrđivanje odnosa religioznosti i zadovoljstva životom kod učenika, u zavisnosti od tipa srednje škole (Gimnazija i Ekonomsko-trgovinska škola), u odnosu na vjeroispovijest i u odnosu na pol. Praktična implikacija ovog istraživanja ogleda se u primjeni dobijenih rezultata za osmišljavanje i realizaciju radionica na ovu temu. Tako bi učenici imali priliku da izraze svoja gledišta prema religijskom aspektu, ali i da suzbiju predrasude prema različitim vrstama religija. Ovi rezultati pružili bi uvid u stepen zadovoljstva životom učenika u odnosu na stepen religioznosti. Tako bismo mogli preventivno da utičemo na njihovo subjektivno blagostanje i zadovoljstvo životom.

Efekti religije

Na početku druge dekade XXI vijeka, u doba globalizacije i postmodernizma, religija je tema o kojoj se intenzivno raspravlja. Iako je sekularizam proglašen kao kraj religije u duhu modernosti, ona i dalje ostaje prisutna kao dinamičan fenomen. Sekularizam i religioznost predstavljaju dva različita načina kojima ljudi pristupaju svijetu i životu, iako su tehnološki napredak i promjene u svakodnevnom životu postali sveprisutni. Religija zauzima značajno mjesto u privatnoj sferi i ostaje važan dio moralnih, etičkih, tradicionalnih i kulturnih normi, čak i u najrazvijenijim društvima. U savremenom društvu, sa svim transformacijama i egzistencijalnim izazovima koje donosi, religija se potvrđuje kao vitalna komponenta pojedinca, društva, porodice, obrazovanja i kulture.

Analizirajući religijske osnove i funkcije u društvu, posebno u životu mladih, možemo shvatiti kako religija pruža odgovore na osnovne životne probleme na svoj karakterističan način. Iako su društvena, ekonomska i kulturna modernizacija nekada bili predviđeni kao faktori koji će dovesti do izumiranja religije, čini se da su, zapravo, pokrenuli svojevrsno “uskrsnuće” religijskih vjerovanja. U tom kontekstu, u prvom naslovu detektiramo koje je to religiozno zadovoljstvo, da li postoji, šta ga inicira, koje su specifičnosti religije, kako reaktivirati vertikalu Bog-čovjek i horizontalu čovjek-čovjek, da li postoji uzročno-posljednična veza religije i općeg stanja u društvu. Preciznije, da li religija “provocira” pozitivne ili negativne implikacije na ličnost srednjoškolaca? U drugom naslovu rada bit će riječi o zadovoljstvu životom kroz identičan način definiranja problema i pokušaja da se kroz pitanja odgovori na adekvatan način. U trećem naslovu na osnovu relevantnih teorijskih činjenica pristupamo metodološkom dijelu gdje nudimo precizan opus istraživanja.

U zaključku konstatiramo koje su hipoteze istraživanja validne i koji su hipotetički nedostaci i prednosti istog. Кonačno, na kraju spominjemo relevantne primarne i sekundarne izvore literature koje smo konsultirali. Etimološki, pojam religija potiče od latinskog religio, izvedenog iz glagola religere i prefiksa re– značenja ponovno i ligare što znači vezati.

Dakle, originalno značenje religije odnosilo se na vezu ili povezanost sa najvišim bićem, božanstvom ili transcendentnim bićem, kao i na vjeru, vjeroispovijest i duhovna učenja. Figurativno, ovaj pojam također označava svetost, etička načela kojima je neko duboko posvećen, savjest ili moralne principe. Pored toga, postoje i fonetske izvedenice ovog pojma, kao što je religiozan (latinski religiosus), što se odnosi na osobu koja je posvećena religiji, pobožna, bogobojažljiva ili savjesna, prožeta osjećanjem dužnosti prema sebi i drugima. Također, postoji i pojam religioznost (latinski religiositas), koji označava vjerovanje u Boga, ljubav prema Bogu, poštovanje ili strah od Boga, kao i život u skladu sa religijskim propisima, pobožnost. (Vujaklija, 1980) Na osnovu etimologije možemo konstatirati da religija inicira dualnu konekciju vertikalno na relaciji čovjek-Bog i horizontalno čovjek-sva treća lica sa kojima dolazi u direktnu ili indirektnu konekciju. Način na koji se ponaša regulira ugovor koji se zasniva između čovjeka i Boga, a zove se vjera. Očigledno je da postoji nedostatak opšteprihvaćene definicije religije, što ukazuje na kompleksnost i raznovrsnost ovog fenomena. Činjenica da svakoj individui, kao homo sapiensu, trebaju novi izvori identiteta, stabilne zajednice i moralni propisi kako bi im pružili osjećaj smisla i svrhe, ilustrira potrebu za reinterpretacijom religioznosti u savremenom svijetu.

Samuel Huntington pokušao je globalno objasniti opći trend povratka religije na svetskom nivou. Revivalizam religije manifestira se kao urbani fenomen, pri čemu mladi pokazuju veću religioznost u poređenju sa svojim roditeljima. Veliki broj autora definira religiju kao korpus koji integrira dogmu, obrede i ceremonije, sa fokusom na buđenju svesti o transcendentnom biću. Drugi autori, pak, religiju definiraju kao strah od Boga. Ova raznolikost pristupa ukazuje na složenost i dubinu religioznosti u različitim kulturama i kontekstima. Definicija koju su spomenuli English & English (1976) izgleda veoma sistematična i koncizna, religiju percipira kao koncept vjerovanja, uvjerenja, ubjeđenja i shvatanja na osnovu kojih individua ili kolektiv određuju svoju vertikalu koja podrazumijeva relaciju čovjek-Bog ili čovjek-natprirodni svijet. Dakle, ujedinjujući fenomen za sve religije jeste odnos prema transcendentalnom biću.

Treba spomenuti da enormni značaj u razvoju i proučavanju religije kroz multidimenzionalnost pripada Glocku i Starku (1962). Oni su na osnovu sprovedenih istraživanja i relevantnih podataka došli do zaključka da postoji pet glavnih elementa ili komponenti religije: spoznajna, praktična, racionalna, doktrinarna i poslednji peti element je dosljednost u prakticiranju četiri spomenuta. Spomenute dimenzije možemo percipirati kao esencijalne dimenzije religioznosti. Obezbjeđuju baznu osnovu za proučavanje i mjerenje religije i religioznosti. Istraživanja su pretežno utemeljena na uporednoj analizi koja je općenita, jer obuhvata i aktivne i pasivne vjernike, da bi se utvrdilo da li religija ima ili ne pozitivan ili negativan efekat na život srednjoškolaca. Što se tiče međupovezanosti pet komponenti koje čine sintezu religije, ne postoji jedinstven stav među istraživačima ove kompleksne teme. Međutim, saglasni su da se njihova povezanost može detektirati samo detaljnim istraživanjem svih religijskih segmenata, jer se religija kao termin može percipirati općenito i pojedinačno. To znači da je religioznost mnogo više podložna individualnim vrijednostima, shvatanjima i percepciji. Ergo, čovekova religioznost ne mora se poklapati s pukom pripadnošću religiji.

Religiozan čovjek nije samo onaj koji prakticira ritualne obaveze. (Herberg, 1974) Neki autori pak, kao što je Bahjarević (1974), smatraju da religioznost a priori integrira u sebi: spoznajni, emocionalni i motivirajući proces. Neminovno je da su spomenuti autori bili pod uticajem multidimenzionalnog proučavanja religije, odnosno pod uticajem Starka i Glocka.

Dirkem percipira religiju na doista fascinantan način, posmatrajući je kao najjaču silu univerzuma koja ima svojstvo da privlači i združuje i koja sačinjava cjelinu koja je potpuna i cjelovita. Najbolji deskriptivni primjer jesu krizni trenuci u vanrednim situacijama (npr. rat, poplave, zemljotresi, aktiviranje vulkana, požari, pandemije…), koji generiraju nacionalnu i vjersku solidarnost i empatiju, suprotno, ne dobijaju pažnju. U slučaju nedovoljno razvijene nacionalne, može jačati konfesionalna svijest. Кonfesionalna svijest kao pojam preferira se u sociologiji, a u psihologiji pojam religiozna orijentacija. Кonceptualno, termin religiozna orijentacija javlja se nakon 1945. godine i spada među najznačajnija istraživanja u oblasti socijalne psihologije koja proučava ponašanje i interakcije ljudi u određenoj društvenoj grupi. Status samostalne naučne discipline ostvaruje u XX stoljeću čiji je predmet proučavanja čovjek i njegova socijalizacija ličnosti, što je imanentno njegovoj biološkoj prirodi.

Tako Allport 60-tih godina XX vijeka obogaćuje religijski vokabular sa dva nova termina – intrinzična i ekstrinzična religiozna orijentacija. Ekstrinzična religiozna orijentacija je utilitaristička. To znači, svaka individua apsorbuje religiozna uvjerenja i učestvuje u vjerskim obredima, jer mu to pomaže u dostizanju profanih ciljeva poput: duševnog mira, utjehe, zaštićenosti, ugleda, prihvatanja i odobravanja drugih i drugačijih. Intrinzična religiozna orijentacija je formalna – dogmatska. Usmjerena je onostranim ciljevima koje definira religija kroz svoja vjerovanja i uvjerenja. Da sublimiramo, prvi živi svoju religiju, a drugi je koristi. Izuzetna slojevitost religije biva jer tretira najdublje i najintimnije konsekvence ljudskog tijela, uma i duše.

Nastavit će se…

a:Dr. Sumeja Smailagić, Glas islama 348, analize