Intervju sa Omer-ef. Hodžićem, članom porodice žrtava odvedenih iz Sjeverina 

Možete li nam objasniti kontekst događaja u Sjeverinu? Šta je dovelo do otmice putnika 1992. godine? 

Sjeverin je pogranično mjesto koje se naslanja na Rudo i administrativna granica se nalazi na lokalitetu Đumruk (tur. granica) kod benzinske pumpe, nekom zamišljenom linijom do rijeke Lim. Dakle, granica skoro da i ne postoji. Tu se nalazio punkt, pa iako je rat u Bosni bjesnio, pojedini stanovnici Sjeverina su uz ličnu kartu odlazili do Rudog, između ostalog, i zbog nestašice hrane, jer u to vrijeme ako si imao novac nisi imao šta kupiti za njega. Odgovor na ono što je dovelo do otmice i ubistva putnika jeste direktna izjava predsjednika SRS-a Vojislava Šešelja koji je tada rekao: „Treba očistiti 30 km pograničnog prostora duž administrativne linije sa BiH da bi se spriječio eventualni upad zelenih beretki iz Sandžaka.“ Dakle, ideološka pozadina stradanja Bošnjaka zapadnog Sandžaka (Sjeverin, Štrpci, Bukovica i Kukurovići) nalazila se u Beogradu i to su posvjedočili brojni dokazi da su se u regrutnim centrima SRS-a u Loznici i Valjevu upoznavali i sretali kasniji egzekutori (izvršioci) ove ideje. Ove tvrdnje posvjedočio je Nebojša Ranisavljević koji je odslužio kaznu za učešće u otmici u Štrpcima.

Kako su događaji iz Sjeverina uticali na lokalnu zajednicu u Priboju i šire? 

Garancije i izjave tadašnjeg predsjednika SRJ Slobodana Miloševića da Srbija nije u ratu davale su prividnu sigurnost. Iako se prije toga desilo ubistvo Rama Berba na teritoriji Sjeverina u opštini Priboj, pred prisustvom policije i rezervnog sastava vojske SRJ, jedan dio stanovništva ostao je u svojim kućama. Već tada veliki broj ljudi iz Priboja se odselio, a masovni egzodus stanovnika Sjeverina desio se nakon otmice u oktobru. Među lokalnim stanovništvom širila se razna propaganda. Političko rukovodstvo Bošnjaka Priboja napustilo je svoje domove, u vazduhu se osjećala neka napetost, ali većina nije ni slutila da može doći do ovakvog scenarija.

Koliko je važno za našu zajednicu i društvo da se sjećamo ovih tragičnih događaja? 

Sigurno da je jako važno. Iako ima i danas onih koji ne znaju mnogo o ovim dešavanjima, ipak većina je svjesna da ukoliko se ovi i slični događaji prepuste zaboravu, to je već uvod u nova stradanja. Još nije klanjana dženaza ni svim bošnjačkim žrtvama u Limskoj dolini iz II svjetskog rata, a već nakon 50 godina desio nam se Sjeverin, Kukurovići, Štrpci…

Kako se Vi i vaša zajednica danas suočavate sa naslijeđem tog vremena i tragičnih događaja? 

Rane i ožiljci koje su plod jedne bezumne politike jako su duboke. Događaji vezani za pjevanje granične policije i ubistvo Ervina Ćehalmetovića, prijetnje smrću upućene glavnom imamu u Priboju, provokacije: „Pucaj u džamije“ potvrda su da i danas postoje repovi te bezumne politike devedesetih, koji su uvijek spremni na neke nove provokacije i incidente sa ko zna kojim ciljem. Ono što je pohvalno jeste da se odmah interveniralo sa najvišeg državnog vrha ka smirivanju tenzija. Policija u zadnjem slučaju provokacija „pucaj u džamije“ brzo je intervenirala i vinovnici su pritvoreni. Ono gdje je i tada bila, a i danas je najveća promaha i gdje se dešavaju najveći propusti jeste tužilaštvo koje često puta, iz ne znam kojih razloga, nađe neku rupu u zakonu i vinovnike tih događaja „oslobodi krivice“ i na neki način ih podstakne na činjenje takvih i sličnih dijela, šaljući poruku da oni koji se drznu da nešto slično pokušaju proći će nekažnjeno.

Koliko je proces pravde bio zadovoljavajući za porodice žrtava otmice? 

Zataškavaje dokaza, prikrivanje zločinaca, odugovlačenje suđenja, poništavaje prvostepene presude, šikaniranje porodica ubijenih od domaćih sudova, odbijenica pred muđunarodnim sudovima dokazi su da je ovaj zločin jako dobro osmišljen i isplaniran. U prilog tome govori nam logistika za bijeg i hapšenje Milana Lukića u Argentini, nakon čega je izvršena ekstradicija i trenutno je na odsluženju kazne u Estoniji, iako kaznu služi zbog brojnih drugih zločina među kojima nije obuhvaćena i kazna za Sjeverin. U Srbiji je za Sjeverin osuđen na 20 godina robije. Vrhunac ironije jeste donošenje diskriminirajućeg zakona o civilnim žrtvama rata kojim je porodicama ubijenih iz Sjeverina uskraćeno pravo na bilo kakvu zaštitu i prepuštene su same sebi.

Koje bi poruke poslali mladim generacijama kada je riječ o ovakvim tragičnim događajima? 

Mlade generacije suočavaju se sa velikim brojem izazova: migracije, enormni tehnološki razvoj, dostupnost raznih vrsta poroka, urušavanje porodičnih i moralnih vrijednosti i pored svih tih izazova imamo naslijeđe devedesetih godina. Glavna poruka bila bi humanističkog karaktera – čuvanje vjerskih, moralnih i porodičnih vrijednosti. Jednostavno, da nam kantar bude izbaždaren po principu „ne želi drugom ono što ne želiš sebi“. Nijedan zločin se ne isplati i pravda će se morati uspostaviti, ako ne odmah onda u nekom narednom periodu. Nemojmo ponavljati greške koje smo skupo plaćali u prošlosti.

Da li mislite da bi trebao postojati veći angažman lokalne i državne vlasti  za zbrinjavanje porodica ubijenih u Sjeverinu. 

Ono što se desilo ne može se gumicom obrisati. Poslije svakog učinjenog djela ostaju posljedice koje se moraju rješavati, a guranjem pod tepih problem se ne rješava. Naravno da se moglo više učiniti u smislu da se olakša nezavidan položaj u kome se porodice nalaze. Postojalo je više modela kako tim ljudima pomoći, kroz pomoći pri zaposlenju shodno njihovim kvalifikacionim mogućnostima, kroz pomoći u školovanju njihove djece, kroz brigu i njegu o starijim osobama preko Centra za socijalni rad, kroz različite vidove infrastrukturnih projekata. Sa nivoa države također se moglo više učiniti putem nekog amandmana za dopunu postojećeg zakona ili donošenja novog zakona kojim bi porodice žrtava ostvarile svoja prava. Naravno, sve to zavisi od dobre volje i spremnosti da se politički ulože svi napori ka otklanjanju ove višedecenijske nepravde.