Fenomenologija, podučavanje i odgovornost u Kur’anu

Dakle, riječ kao pojam u kontekstu Kur’ana ima edukativnu, podučavajuću funkciju. Ona je sredstvo saznavanja, stvaranja, upoznavanja i razotkrivanja misterija Univerzuma.

U kontekstu Kur’ana, čovjek se prikazuje kao biće el-bejana, odnosno biće koje je sposobno za govorenje, izricanje misli, saopćavanje i obavljanje verbalne i neverbalne komunikacije. Ovaj tekst istražuje kur’ansku fenomenologiju i semantiku ključnih komunikacijskih pojmova kao što su riječ, jezik i govor.

Pojam riječi, posebno u kontekstu ljudskog govora, tretira se na različite načine u Kur’anu. Božansko poučavanje o kulturi lijepe riječi predstavlja temeljnu islamsku komunikološku vrijednost koja se razrađuje kroz brojne kur’anske ajete s precizno definiranim značenjima. Kur’an se opširno bavi poštovanjem lijepe riječi, pružajući sveobuhvatan okvir u kojem se naglašava odgovornost pri izricanju riječi. Čovjek je pozvan da bude nosilac lijepe, odgovorne riječi, te da širi riječ koja ima pomirljiv karakter, otvarajući ljudsko srce i otklanjajući tjeskobu. U savremenom kontekstu, afirmacija lijepe riječi u islamu ne posjeduje samo teoretsku, kulturnu i estetsku dimenziju, već također igra ključnu ulogu u poticanju međumuslimanskog dijaloga. Time se promovira međureligijska tolerancija, pružajući alternativu sektaškim podjelama i djelujući kao suprotnost nasilnom sukobu civilizacija.

U Kur’anu, pojam riječi (kalimah), kao i pluralni oblik (kalimāt) te pojam govora (kalām) i njegove izvedenice (kallama), predstavljaju ključne koncepte kroz koje se manifestira Božija komunikacija. Ovi termini, koji označavaju čin govora, izricanja i saopćavanja, u osnovi se odnose na Božije prerogative, jer se u Kur’anu čitava ideja govora pojavljuje prvenstveno kao božansko svojstvo. Od ključne važnosti je imati na umu dva temeljna kur’anska aksioma: 1) Bog govori Svojim vječnim božanskim govorom (kalāmullāh), 2) Bog Svojim vječnim govorom stvara Svoja stvorenja (Kun fayakūn – Budi, i ono biva). Ovaj vječni božanski govor očituje se u objavljenim Božijim knjigama (Tawrat/Tora, Zabur/Psalmi, Indžil/Evanđelje, Risalat – Božije poslanice i konačno posljednja nebeska objava do Sudnjeg dana – Kur’an), koje se u islamskom vjerovanju smatraju vječnim i nestvorenim. Islam, stoga, svjedoči vjerovanje u „kulturu vječne riječi“, u kojoj on nije samo nosilac te riječi, već i njen propagator kroz prenošenje poruke, mudrosti i ljepote sadržane u božanskoj komunikaciji.

Govoreći i objavljujući Svoju vječnu riječ, Bog stvara Svoja stvorenja, koja su podložna prolaznosti. Kroz božanski imerativ: „Budi“ (Kun), Bog stvara svjetove i bića, uključujući čovjeka, koji je smrtnik i čija je sudbina vezana za postizanje vječnosti. Za Sebe, međutim, Bog zadržava Svoja božanska svojstva oduvječnosti (qidam) i zauvječnosti (baqa), koja se manifestiraju kroz božansku riječ koja je vječna i nestvorena. Ova svojstva, zajedno s Božijim vječnim govorom, čine integralni dio objavljenih Božijih knjiga i njihovih neobuhvatnih tema.

U Kur’anu, božanska riječ prikazuje se kao stvarateljski faktor, sposobna je mijenjati prirodu stvari i oblikovati svjetove. Kur’an nas uči o hijerarhiji riječi, počevši od božanske riječi koja je u osnovi svega. Bog Svojom riječju poziva Nebo i Zemlju da nastanu, pokoravajući ih Svojoj volji, kao što je zapisano u suri Fuṣṣilat (41:11): „I reče Bog nebu i Zemlji: ”Dođite, milom ili silom!” ”Dolazimo pokorno!” – odgovoriše.“ Ovaj čin stvaranja Božijom riječju nije se zaustavio na nebesima i Zemlji, već se proširio na cijeli svemir, uključujući i čovjeka, kojeg je Bog stvorio iz zemlje, te mu naredio da bude kao u suri Sad (38:71-72): „Od zemlje je Bog stvorio Adema i potom mu rekao: ”Budi” i on je postao.“

Kroz Kur’an se također bilježi kako Božija riječ mijenja sam karakter stvari. Na primjer, u suri El-Anbija (21:69), Bog naredi vatri da bude hladna i spas za Ibrahima a.s.: „I naredismo Mi: – Vatro, budi hladna i spas za Ibrahima!“ Sličan primjer nalazimo i u suri Hud (11:44), gdje se Božija riječ obraća Zemlji i nebu: „O Zemljo – upij vodu svoju, o nebo – prestani kišiti!“ Ovaj primjer jasno pokazuje kako Božija riječ ima moć da transformira prirodu svijeta.

Kur’an nas podsjeća da je Bog Stvoritelj nebesa i Zemlje, te da sve što On odredi dolazi u postojanje kroz Njegovu riječ: „On je Stvoritelj nebesa i Zemlje! Kada On nešto odredi, On samo tome naredi: ”Budi” i to biva.“ (2:117) Ovaj fenomen stvaranja kroz Božiju riječ nije samo čin stvaranja, već i čin transformacije, jer sama Božija riječ ima moć da oblikuje stvarnost prema Svojoj volji.

Svojim govorom ili riječju Bog traži ili čini ono što Njegova volja želi, što je jasno izraženo u suri El-Baqare (2:243), gdje se navodi: „Pa im je Bog rekao: ”Pomrite!” Zatim ih je oživio.“ Ovaj ajet pokazuje snažnu moć Božije riječi, kojom Bog upravlja životom i smrću, jer Njegova volja i Njegova riječ imaju sposobnost da doslovno ožive ono što je bilo mrtvo, ili obratno, da učine da ono što je živo nestane.

Imena i govor – bit čovjekovog bića

U raznim kontekstima Kur’an ukazuje na duboku povezanost Božije riječi ili Božijeg govora s čovjekom i čovječanstvom. Nije pretjerano reći da je Božija naracija o svijetu gotovo identična samom zbivanju svijeta, jer su Božija kazivanja o čovjeku često direktno vezana za samu prirodu čovjeka, kako unutarnjeg, tako i vanjskog. Na primjer, Adem, kao prvi čovjek i prvi Božiji poslanik, spominje se na četvrtoj stranici Kur’ana. Jedan eshatološki trenutak sa ove stranice ima duboko značenje. Naime, sam Bog, ne neko drugi, podučava čovjeka riječima ili imenima. Bog se čovjeku otkriva kao kroz Objavu, jer On, a ne neko drugi, podučava (allama) čovjeka riječima. Ova scena prvog susreta čovjeka s Bogom može se predstaviti kroz sljedeće događaje:

• Bog podučava Adema imenima svih stvari (2:31-32);
• Zatim, Bog predočava imenovane stvari melekima i zapovijeda im: – Kažite Mi imena njihova, ako istinu govorite! (2:31-32);
• Meleki odgovaraju: Slavljen neka Si! Nemamo drugog znanja, osim onog što Si nas Ti podučio! (2:31-32);
• Bog zatim zapovijeda Ademu: – Kaži im ti imena njihova! (31-32);
• Nakon što je Adem rekao imena, Allah dž.š. kaže: – Zar vam nisam rekao da Ja doista znam tajnu nebesa i Zemlje… (2:31-32)

Kao što se jasno vidi, sama tajna nebesa i Zemlje povezuje se s Riječju. Tajna će biti skrivena u Riječi, a ona će je otkriti i razjasniti. Kur’an na mnogim stranicama pokazuje da je čovjek od Allaha dž.š. ovlašten da sudjeluje u razotkrivanju tajne nebesa i Zemlje. Kroz ovo, Kur’an poziva čovjeka i čovječanstvo da koriste svoje znanje, koje je u osnovi riječ, kako bi se upustili u zadatak razotkrivanja ove tajne.

Dakle, riječ kao pojam u kontekstu Kur’ana ima edukativnu, podučavajuću funkciju. Ona je sredstvo saznavanja, stvaranja, upoznavanja i razotkrivanja misterija Univerzuma. Prema Kur’anu, Bog je taj koji podučava čovjeka govoru, ne samo u njegovim počecima, u onom ademovskom buđenju i učenju riječi pred Bogom, već je svaki čovjek od Boga podučavan govoru. Argument spomenutom nalazimo u suri Er-Rahman (55:4): „On je Taj koji podučava čovjeka govoru.“

Glas islama 350, Doc. dr. Sumeja Smailagić, R: Kur’an, A: Doc. dr. Sumeja Smailagić