Mjesec Ramazan je i mjesec dove

„A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kada Me zamoli. Zato, neka se i oni na Moj poziv odazovu, neka vjeruju u Mene, kako bi bili na Pravom putu.“

Mjesec Ramazan je mjesec u kojem je objavljen Časni Kur'an Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Časni Kur'an je najbolji govor, objavljen najboljem čovjeku koji je hodio ovim svijetom. Objavljen je u noći Kadr, pa to postade najbolja noć. Objavljen je u Ramazanu, pa on postade najbolji mjesec. Objavljen je ummetu najodabranijeg poslanika, pa taj ummet postade najbolji.

Budući da je mjesec Ramazan i mjesec mukabela i intenzivnog druženja sa Časnim Kur'anom, posvetimo se razmišljanju o njegovom sadržaju i porukama kojima obiluje, zato što nije objavljen da bi se samo učio, već da bi se učio uz razmišljanje, razmišljalo o njemu, a potom po njemu postupalo. Mi danas, nažalost, najviše Časni Kur'an učimo mrtvima, dok je on objavljen da bi po njemu postupali živi. Nedavno sam pročitao riječi jednog savremenog mislioca: „Ako nismo u stanju čitati Kur'an koliko i novine i slušati ga bar koliko i TV svaki dan, onda je jasno da smo zahvaćeni teškom duhovnom bolešću.“

Ako pogledamo Časni Kur'an i ajete o postu u suri El-Bekare, uočit ćemo da 183-185. ajeti govore o postu, mjesecu Ramazanu i objavi Časnog Kur'ana. U narednom 186. ajetu Uzvišeni kaže: „A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kada Me zamoli. Zato, neka se i oni na Moj poziv odazovu, neka vjeruju u Mene, kako bi bili na Pravom putu“, da bi u 187. ajetu ponovo govorio o propisima posta. Kao da nam na ovaj način Uzvišeni Allah poručuje da, dok postimo i učimo Kur'an Časni, upućujemo dovu koju će On primiti. Budući da postač svojim stanjem u kojem je, gladan i iscrpljen, podsjeća na gladnog i ubogog prosjaka koji skreće pažnju na sebe svojom slabošću i izaziva sažaljenje drugih, tako i postač svojom iscrpljenošću od posta izaziva milost Uzvišenog Gospodara, Koji prima njegovu dovu kada Mu ispruži svoje ruke. Stoga, potrudimo se da u toku ovog blagoslovljenog mjeseca privučemo što više Njegovu pažnju i milost i da Mu se što više obraćamo dovom, da treniramo svoj nefs i da čuvamo svoje ibadete, jer lahko je obaviti ibadet, ali teško ga je sačuvati… Koliko puta smo učinili neko dobro i onda, godinama poslije, podičili se pred drugima riječima poput: „Ja sam tad i tad, tome i tome, učinio to i to…“ Čuvajmo se da ne budemo poput nekoga ko ljetinu skuplja u vreću pocijepanog dna. Takav po cijeli dan pod vrelim suncem skuplja plodove po njivi, koju je s mukom obrađivao, a kada dođe uvečer kući, uoči da mu je vreća prazna, da je sve ispalo iz nje kroz njeno poderano dno…

Iskoristimo Ramazan da u njemu postimo, a ne samo da se na iftarima gostimo… Iskoristimo ga kako bismo postigli ubijeđenost da hrana o kojoj smo toliko ovisni predstavlja Njegov dar i Njegovu milost, da to nije nešto što zaslužujemo, a potom pokušajmo ubijediti sebe da smo mi u konačnici ovisni o Njemu. Potrudimo se da se što više za Njega vežemo i da pojačamo svoju ovisnost o Njemu.

Polazeći od toga da je Allahov Govor istina i da je negiranje njegove istinitosti ili sumnja u njega grijeh koji izvodi iz vjere, postavlja se pitanje zašto nam dove nisu primljene, jer u Njegovom istinitom Govoru stoji obećanje da će nam On primiti dovu kada je uputimo.

Mnogi od nas dove, ali ne uviđaju da su im dove primljene. Kako to shvatiti, kada Uzvišeni Allah obećava da će primiti dovu i kada Njegov Miljenik, sallallahu alejhi ve sellem, koji ne govori po hiru svome, kaže: „Doista se vaš Gospodar stidi i Plemenit je; stidi se da ruke roba koje Mu podigne, tražeći nešto, vrati prazne.“ (Ibn Madže, Tirmizi, Ebu Davud) Da nije problem u hadisu? Da možda hadis nije vjerodostojan? Ili je, budući da je hadis vjerodostojan, problem u našem razumijevanju hadisa? Prije će biti da je ovo drugo!

Ako pomno pročitamo ajet i hadis koje smo citirali, a što nam nedostaje, zapazit ćemo da se u ajetu i hadisu spominje dova. Da li znamo šta je dova? Dova je ibadet, ili prema jednom hadisu, dova je „srž ibadeta“. (Tirmizi) Srž neke stvari predstavlja njegovu esenciju. Budući da je dova srž ibadeta, onda je dova nešto što se nalazi u svakom ibadetu. Kako ovo shvatiti? Našta nas asocira stanje vjernika kada upućuje dovu i kada okreće svoje dlanove prema nebesima? Da li Uzvišeni Allah ima potrebu za našim ispružanjem dlanova dok Mu dovu upućujemo? Naposljetku, zašto dovimo budući da On, Uzvišeni, zna sve ono što nam kroz misli prolazi i sve ono za čim smo u potrebi. Odgovori na ova pitanja su nam, zapravo, odgovori na pitanje šta je to dova?

Dova je ibadet, a svaki ibadet posjeduje određene uvjete koje treba ispuniti kako bi bio ispravan i samim tim primljen. Ako pogledamo djela koja se bave tematikom dove i koja obrađuju hadise na tu temu, vidjet ćemo da postoje određeni uvjeti koje trebamo ispuniti kako bi bila primljena. Jedan od tih uvjeta je i to da se čovjek izdržava halalom i halal zaradom. Prenosi se hadis u kome stoji da je jedan čovjek putovao i sav umoran podigao ruke dozivajući svoga Gospodara, Koji mu se nije odazvao, kazavši: „Njegova je hrana haram, njegovo je piće haram, njegova je odjeća haram. Hrani se haramom, pa kako da mu se odazove?!” (Muslim) Dakle, da li se hranimo halalom? Da li odjeću kupujemo halal novcem? Da li smo kod sebe razvili svijest o važnosti halal zarade, ili nam je pak svejedno, unatoč tome što klanjamo i obavljamo ibadete?

Kada dovimo podižemo ruke prema nebesima. Našta nas ovo asocira? Kada se spomene „prosjak“ kakva nam se osoba pojavljuje u mislima? Da li je to neko ko leži na krevetu pred upaljenim TV-prijemnikom, neko ko zijeva i gleda desno-lijevo, ili nam na um pada uboga i jadna osoba ispruženih ruku? Vjernik, kada ispruži ruke dok dovi, zapravo uči sebe da su mu ruke prazne, da ne može postići sam ništa ukoliko mu Gospodar ne spusti u njih. Ali, da bi mu Gospodar spustio, mora ih ispružiti, kao i prosjak koji mora pružiti ruku, poniziti se i izazvati sažaljenje da bi mu nešto bilo udijeljeno, tako i vjernik treba da prilikom dove iskaže svoju ubogost i da se pred Gospodarom svih svjetova ponaša baš kao ubogi i siroti prosjak. Od prosjaka trebamo učiti kako doviti i moliti od Vladara svih vladara Kome sve pripada. Većina vjernika, nažalost, ne zna da dovi na taj način, već traže neke formule i magične riječi koje će privući Božje sažaljenje.

Zašto da dovimo, budući da On sve zna o čemu mislimo i što nam treba? Dovimo, prije svega, jer Uzvišeni Allah to voli i jer dovom obznanjujemo svoju poniznosti i ovisnost o Njemu. Dok dovimo treba da razmišljamo o svojoj bespomoćnosti i trajnoj ovisnosti o Njemu, a to nećemo moći postići ako budemo dovili odsutna srca. Dova iz odsutnog srca neće biti primljena, kako se navodi u jednom hadisu (Tirmizi). Razmislimo, ako budemo dovili na taj način, prisjećajući se svoje slabosti, bespomoćnosti, trajne ovisnosti o Njemu, da li će u nama ostati i trun oholosti, koja je Allahu jedna od najomraženijih osobina? Naravno da neće. Ako sebe uvjerimo da smo „niko i ništa“ bez Njega, ako sebe ubijedimo da ne bismo imali ništa da nam On nije darovao, da li ćemo se blagodatima koje imamo izdizati nad drugima, ili ćemo se Njemu na njima zahvaljivati i strahovati da nam ih ne oduzme?

Pitanje koje je neizostavno: Na koji način Uzvišeni Allah prima dove? Odgovor ćemo najbolje shvatiti kroz sljedeći primjer.

Zamislimo da postoje otac i sin. Sin, koji je temperamentan i čiji bijes brzo eskalira, zaposli se u jednoj fabrici i počne raditi treću smjenu. Međutim, prilikom povratka kući s posla napadnu ga psi. Kada dođe kući požali se ocu i zatraži da mu kupi pištolj ili nešto slično kako bi se čuvao tih pasa pored kojih mora proći dok se vraća kući s posla iz noćne smjene. No, brižni otac, poznavajući sina, odbija i odlučuje da prijavi slučaj nadležnim organima i šinterima. Zašto to brižni otac čini? Da li, možda, zbog toga što ne voli sina? Naprortiv! Čini to iz prevelike ljubavi i brige, jer pretpostavlja da bi zbog svoje naravi mogao povrijediti nekoga i tako završiti u zatvoru. No, cilj opet biva postignut.

Tako i Milostivi i Svemilosni Allah postupa sa Svojim robovima – daje im ono što je dobro za njih i onda kada je najpogodnije…

Prenosi se od hazreti Alije da je rekao: „Kada od Allaha nešto zaištem i On mi udovolji, obraduje me. Ali, kada od Njega nešto zatražim i On mi ne usliša molbu, obraduje me deset puta više već u prvom slučaju, jer je prvo moj odabir, a drugo Njegov.“

Na kraju, iskoristimo mjesec Ramazan da što više upućujemo dovu Uzvišenom Gospodaru, uvjereni da će nam On podariti ono što je za nas najbolje i onda kada je najbolje. Zato, vjerujmo svom Gospodaru i imajmo pouzdanja u Njega.

A: Dženan Hasić, Glas islama 353,