Pedagoško-metodički pristupi u savremenom poučavanju (II dio)

Kvalitet nastave ovisi o tome kako je osmišljena i kakve vještine i kompetencije ima učitelj ili nastavnik koji poučava. Uticaj tehnologija sve više je prisutan i povećava se iz dana u dan. U tradicionalnim oblicima nastave tehnologija ima manji uticaj na načine poučavanja i organizacije nastave, dok je nastava na daljinu (online nastava) nezamisliva i neizvodljiva bez savremene informacione tehnologije.

Savremeni pristup poučavanja u odgojno-obrazovnom procesu

Oduvijek je nastojao odgovoriti na tri osnovna pitanja: šta, zašto i kako učiti. Odgovore na prva dva pitanja daju stručnjaci za programiranje obrazovanja, te su oni sadržani u nastavnim planovima i programima i njima se bave stručnjaci iz naučnih oblasti nastavnih predmeta. Odgovor na pitanje kako uspješno učiti, odnosno poučavati, suštinsko je pitanje poučavanja koje, svaka iz svoje perspektive, istražuju razne naučne discipline: filozofija, psihologija, sociologija obrazovanja, didaktika, teorija kurikula i druge naučne discipline, povezujući sve njihove spoznaje u konkretnom odgojno-obrazovnom činu pomoću vlastitih obrazovnih strategija, sistema, metoda i postupaka. Učitelji, nastavnici i profesori vrlo često poučavaju onako kako su i sami bili poučavani. Upotreba tehnologija u poučavanju može podstaći nastavnike da odbace stare navike, navodeći ih pritom na promjenu svog načina poučavanja i usklađivanja s novim mogućnostima koje donosi elektronsko učenje (e-learning). Upotrebom savremenog elektronskog učenja nastavnici dobivaju u ruke alate koji obogaćuju interakciju između učenika međusobno, te između učenika, nastavnika i sadržaja koji uče. Elektronsko učenje može, ali i ne mora, unaprijediti poučavanje. Kao i u tradicionalnoj nastavi i kod ovog modela postoje primjeri dobrog i lošeg poučavanja. Kvalitet nastave ovisi o tome kako je osmišljena i kakve vještine i kompetencije ima učitelj ili nastavnik koji poučava. Uticaj tehnologija sve više je prisutan i povećava se iz dana u dan. U tradicionalnim oblicima nastave tehnologija ima manji uticaj na načine poučavanja i organizacije nastave, dok je nastava na daljinu (online nastava) nezamisliva i neizvodljiva bez savremene informacione tehnologije. Približno, u sredini između tih dviju krajnosti nalazi se tzv. kombinirani model nastave u kojem se uspješno spajaju prednosti tradicionalnog načina poučavanja i poučavanja uz pomoć informacionih sistema i tehnologija.

Elektronsko učenje u službi kvalitetnog i efikasnog poučavanja

Elektronsko učenje (engl. e-learning, online) pojam je koji opisuje obrazovni proces unaprijeđen upotrebom novih informacijsko-komunikacijskih tehnologija (ICT). Riječ je bilo kojem obliku učenja, poučavanja ili obrazovanja, a koji je potpomognut prvenstveno onim tehnologijama koje se temelje na (ICT) tehnologiji. Elektronsko učenje obuhvata različite aspekte korištenja informacionih tehnologija u obrazovanju, od jednostavnog korištenja kompjutera u kabinetu za tradicionalnu nastavu kroz prezentacije, računske simulacije, multimedijske prezentacije, korištenje web sadržaja itd. Prema savremenim shvatanjima, online učenje mora ponuditi izazovne aktivnosti koje učenicima omogućuju povezivanje novih informacija sa starima, smisleno usvajanje znanja, te primjenu naučenog u svom, ličnom kontekstu. Sama upotreba tehnologije ne znači da će pozitivno promijeniti kvalitet nastave. Nasuprot, tehnologija u „krivim rukama“ može učiniti više štete nego koristi. Nikako ne smijemo zaboraviti da je osnovni cilj upotrebe savremene tehnologije kvalitetno poučavanje, a ne biti moderan ili ganjati trendove. „Zbog toga je nužno da svaku primjenu tehnologija u poučavanju upotpunjava i primjeren metodički pristup.“ (Bank i Rejnolds, 1997.) Ovdje je veoma važno naglasiti da se u vezi s definiranjem pojma „elektronsko učenje“ sve više govori o kvalitativno novom obrazovanju koje će osigurati interaktivan ili dvosmjeran proces između nastavnika i učenika uz pomoć elektronskih medija. Riječ je o nastavi koja će biti usmjerena na učenika, a ne na nastavnika i koja će podsticati aktivno usvajanje i primjenu novih znanja, te međusobnu saradnju i učenika i nastavnika.

Kompetencije kao preduvjet kvalitetnog obrazovanja

Kvalifikacije i znanja koja su stečena na studijama, vaspitačima, učiteljima i nastavnicima nisu više dovoljna. Naime, među faktorima koji podstiču potrebu za neprestanim dopunjavanjem profesionalnih kompetencija jesu nove spoznaje na području struke, usavršavanje na području metoda i organizacije nastave, nove tehnologije koje, zapravo, predstavljaju druge izvore informacija i sve veći broj djece s poteškoćama u učenju i ponašanju, a koji zahtijevaju drugačije načine poučavanja. „Nove tehnologije, ako ih nastavnik zna uključiti i koristiti u procesu, mogu ga samo rasteretiti nekih rutinskih poslova, te na taj način može dobiti dodatno vrijeme za upoznavanje i motiviranje učenika, kao i za usmjeravanje od ”posrednika znanja ka savjetniku za učenje”.“ (Day, 1997.)

Vizija cjeloživotnog učenja i neprestanog profesionalnog razvoja zahtijeva nastavnika koji će znati kritički razmišljati i koji je osposobljen za refleksiju i evaluaciju, koji zna potražiti ili osigurati preduslove za razvoj svakog pojedinačnog učenika, te koji zna podsticati i podržavati učenike u procesu učenja. Među inicijativama za određivanje kompetencija u obrazovanju možemo, između ostalog, spomenuti i težnju ka kvalitetu obrazovanja, porast količine informacija, razvoj informacijske tehnologije, porast internacionalizacije, međunarodne komparacije, potrebe za cjeloživotnim učenjem, kao i nužnost promjene rada u stručnoj karijeri.

Prema Hornovim istraživanjima, možemo primijetiti da izražen viši nivo intelektualnih osobina nastavnika doprinosi prihvaćenosti i omiljenosti nastavnika u učeničkom kolektivu, te da nastavnik s tim osobinama lakše postaje primjer, model i uzor učenicima. Rječitost, diplomatsko ponašanje, sposobnost izražavanja i uobličavanja misli, te neke druge intelektualne osobine, imaju poseban značaj za obavljanje nastavničkog poziva, jer u svim nastavno-predmetnim područjima postoji izražena potreba za aplikacijom i prisustvom upravo ovih sposobnosti nastavnika. „Nastavnički poziv ima dimenziju socijalne verifikacije i socijalne promocije u trenutku dok se realizira, ali i u perspektivi, tj. kada se učinci vaspitanja i obrazovanja krunišu diplomama učenika, njihovim daljim uspjesima i primjenom naučenog u životu.“ (Suzić, 2003.)

U jednom istraživanju koje je obavio Viti 1947. godine, analizirajući 12.000 slobodnih učenika s pitanjem „o nastavniku koji im je najviše pomogao“, svojstva dobrog nastavnika rangirana su na slijedeći način: 1. Da razumje učenika, 2. Da je dobar saradnik, 3. Da se demokratski ophodi prema učeniku, 4. Da je dobar, mio, strpljiv i da ima široko interesovanje, 5. Da je prijatne spoljašnjosti, sređen, blag u ophođenju i da ima smisla za humor, 6. Da je staložen i dosljedan, 7. Da se interesira za potrebe djece, da ima sposobnost za prilagođavanje i da pravilno i pravedno dodjeljuje pohvale. „Tek na kraju, daleko iza ovih pomenutih ličnih svojstava, traži se od nastavnika da je spretan u nastavi.“ (Suzić, 2003.)

Glas islama 355, R: Pedagodija, A: Dr. Mustafa Fetić