Nastavimo živjeti izvorni islam i nakon ramazaana

“Oni  čija  dobra  djela budu teška, oni će želje svoje ostvariti. A oni čija dobra djela budu lahka, oni će posve  izgubljeni  biti!” (El-Mu'minun, 102-103)

Pred krajem smo ovogodišnjeg Ramazana. Nakon provedenog Ramazanskog bajrama trebamo zrelo i odgovorno načiniti analizu kako smo proveli šehri Ramazan i razmišljati o svom daljem putu, radu i djelovanju. Da li smo ovaj Ramazan, post i ibadete proveli u ime Allaha dž.š. čvrsto Ga vjerujući i u Njegovu nagradu se uzdajući (imanen  vahtisaben) ili takvi nismo bili?

Treba znati: Ko je postio čestito, u  ime Uzvišenog Allaha, postio je na pravi način. Ko je postio radi ljudi da bi ga oni ocijenili pobožnim, neka od njih čeka nagradu. Svemilosni je obećao da će svakome dati nagradu za dobro djelo adekvatno izvršenom do mnogostruko više, ili neotkrivenog omjera i vrijednosti, kao što je nagrada za post u ime Njega. Kažnjavanje je prema težini grijeha. U Kur'anu je izrečen propis nagrađivanja i kažnjavanja: “Onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjet će ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla – vidjet će ga.” (Ez-Zilzal, 7-8)

Ovo je Allahov princip koji stoji iznad našeg života, iznad našeg djelovanja i aktivnosti. To ljude prati od njihove punodobnosti, pa do smrti, svaki dan, u Ramazanu  i  van  njega,  danas i sutra, u džamiji, u porodici, na radnom mjestu, kada su sami i u društvu. Pred Allaha svako dolazi sam, sa svojim imenom i djelima, dobrim i lošim,  čistim  nakanama  i srcem: “I ne osramoti me na Dan kada će ljudi oživljeni biti. Na dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti. Samo će onaj koji Allahu čista srca dođe spasen biti.” (Eš-Šu'ara’, 87-89)

Pred Svemilosnim Allahom će svaki čovjek poželiti da na Dan suda bude razdaljina velika između njega i loših djela njegovih, da od njega što dalje bude nepoštenje njegovo, neklanjanje njegovo, lijenost njegova i strasti njegove, ali svakome pripada breme njegovo i stajat će pred Sucem Pravednim na mjestu pravednom: “Onog dana kad svaki čovjek pred sobom nađe dobro djelo koje je uradio, a hrđava djela koja je učinio – poželjet će da se između njih i njega  nalazi udaljenost velika. A Allah vas na Sebe podsjeća i Allah je Milostiv prema Svojim robovima.” (Alu ‘Imran, 30)

I kada prođe Ramazan ne bismo smjeli prekinuti sa ustrajnošću našeg iskrenog obožavanja Allaha, i dalje biti u pobožnosti, ići utabanim ramazanskim putem u čuvanju od grijeha, ne bismo smjeli ponovo uprljati se grijesima svih vrsta i odvratnosti, našu odanost ne bismo smjeli zamijeniti nevjernošću i nemarnošću i sa takvim neurednim ponašanjem okončati život. “Nema trenutka koji bi čovjek trebao uvažavati više od trenutka smrti”, veli  veliki tabi'in Hasan el-Basri i proučio ajeti-kerim: “I sve dok si živ Gospodaru svome  se klanjaj!” (El-Hidžr, 99)

Život je vrijeme našeg vlastitog potvrđivanja u onome radi čega nas je Allah dž.š. stvorio: radi  obožavanja samo Njega i pokoravanja Njemu. Svima koji Ga vjeruju naredio je bogobojaznost, svojstvo koje će regulirati pravilno ponašanje u svakoj životnoj situaciji. Tako je objavio vječito aktuelan ajet: “O vjernici, bojte se Allaha onako kako Ga se treba bojati i umirite samo kao muslimani!” (Alu ‘Imran, 102)

Ljudi umiru u Ramazanu, a još više prije i poslije u toku jedanaest mjeseci. U kakvim djelima i sa kakvim uvjerenjem? Sa kakvim završetkom? Ovo je trenutak opomene svim postačima, svima koji su Ramazan iskreno postili i grijeha se klonili da se ne vraćaju grješnom životu, da atmosferu Ramazana prenesu u mjesec ševval i sve naredne mjesece, do hadža, Kurban bajrama i poslije, jer Allah je Gospodar svih mjeseci. Jedan, Jedini i Vječni. Slabi su oni obožavatelji koji su Allaha čestito vjerovali, vjerno Mu se pokoravali i spoznali Ga samo u Ramazanu, a onda, po isteku mjeseca posta, sve napustili. Kod mnogih tako protiče cijeli život: uzimanje i odbacivanje, povratak i napuštanje, vjernost i nevjernost. Loši su oni obožavatelji Allaha koji za Njega znaju samo u jednom mjesecu, a jedanaest mjeseci su daleko od Njega, od pokoravanja Njemu i od bogobojaznosti. Zašto se ne boje Njegove sile?

Morali bismo poslije Ramazana biti drugačiji nego prije Ramazana: bolji, požrtvovaniji, čistiji duhovno i fizički, složniji, spremniji na sve napore u ime vjere. Da li se nakon Ramazana zadovoljavamo samo ramazanskim uspjesima koje je sa sobom donio i odnio, a nije ništa u nama i na nama ostavio, u našem životu, u porodici, okolini, džamiji i džematu? Treba biti zadovoljan i presretan našim ramazanskim  uspjehom, ali i time da taj uspjeh potom bude trajan, odbrana od svih vrsta grijeha i prekršaja. Slab je  onaj koji svoj ramazanski uspjeh poslije Ramazana pokvari utrkujući se sa grješnicima u haramima. Takav liči na rodoljuba koji se u jednom trenutku borio za svoju domovinu, a potom svim snagama počeo raditi   protiv nje. Mnogi postači zidali su zgradu od dobrih djela uz Ramazan i sagradili su je onoliko i onakvu kako su postili i druge pobožne radnje radili. Ali, na koga oni liče kada poslije Ramazana tu svoju zgradu svim svojim silama počnu rušiti, do temelja je unište i izbrišu sve tragove njenog postojanja? Na koga liči domaćin koji je napravio porodičnu kuću, a onda je preko noći obori? Na koga liči onaj bolesnik koji je bio kod najboljeg ljekara i u najboljem lječilištu, gdje nakon mjesec dana potpuno ozdravi, a poslije toga popije otrov?

Ovakvo ponašanje mnogih ramazanskih postača govori da im je post bio formalan i da na njih nije izvršio potrebni uticaj. “Koga mimoiđe dobro Ramazana, mimoišlo ga je svako  dobro”, veli Muhammed a.s. Naš rad i život, naša praksa poslije Ramazana direktna su potvrda koliko smo bili u Ramazanu, koliko smo  imali Ramazana i koliko smo dobili ramazanskog miraza. Mi smo ogledalo vlastite vjere, imena, ljubavi prema Allahu, bogobojaznosti i svega drugog. Tragedija je u tome što nemuslimani prema muslimanima procjenjuju islam, a u većini je islam jedno, a muslimani drugo, jer se mnogi muslimani slabo drže izvornog islama, neznatno žive po njemu, možda samo jedan mjesec godišnje, uz Ramazan, a potom samo pričaju da su muslimani i svojim griješim djelima i postupcima rade protiv njega. Mnogi muslimani sebi dozvole da im se mrak grijeha ponovo vrati u srce. Počnu uživati u tome i svjesno pogase kandilje ramazanskog nura koji su cijeli taj blagoslovljeni mjesec intenzivno svojim sjajem svijetlili. Kakav je to gubitak!

Trebamo se tako ponašati poslije Ramazana kao da sljedeći nećemo živi dočekati, jer će tako stvarno nekima biti, jer mnogima je prije nas tako bilo. Po principu vjerovatnoće, to će biti sudbina svakog od nas. To bi nam trebalo probuditi osjećaj i želju za čestitim i čednim životom, onakvim kakav je bio u toku Ramazana. Ashabi Muhammeda a.s. bi po završetku Ramazana učili dovu da dožive slijedeći Ramazan, svjesni njegove veličine. Ali, današnja generacija muslimana je daleko od njih.

Halifa El-Me'mun je u jednoj svojoj bajramskoj hutbi rekao: “Budite ljudi koji kao da mole povratak na  ovaj svijet nakon svoje smrti, pa vam bude dopušteno, jer je, ustvari, takva molba odbijena onima koji su je tražili; ništa drugo nisu željeli oni koji vam prethode (u smrti) osim ovoga što vama je sada pruženo!” On je ovim želio istaći potrebu dubokog razmišljanja o neminovnosti odlaska sa ovog svijeta, aludirajući na slijedeće kur'anske ajete: “Kad nekom od njih smrt dođe, on uzvikne: ‘Gospodaru moj, povrati me. Da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio!’ – Nikada! To su riječi koje će on uzalud govoriti, – pred  njima će prepreka biti sve do dana kada će oživljeni biti.” (El-Mu'minun, 99-100)

Znak primljenog Ramazana je nastavak pobožnog života poslije Ramazana, a vraćanje grješnom životu poslije pokajanja (tobe) teži je prekršaj od prethodnog prekršaja i teži grijeh od prethodnog grijeha radi kojeg se kajao. Pred svakim čovjekom je vaga djela njegovih koja će mjeriti sve što uradi, u Ramazanu i van Ramazana: “Oni  čija  dobra  djela budu teška, oni će želje svoje ostvariti. A oni čija dobra djela budu lahka, oni će posve izgubljeni biti!” (El-Mu'minun, 102-103)

Ako bacimo i letimičan pogled na današnje stanje muslimana nakon Ramazana, uvidjet ćemo veliku razliku u njihovom ponašanju u odnosu na njihovo ponašanje u samom Ramazanu. Mnogi su prestali učiti  Kur'an, a uz Ramazan su proučili cijeli Kur’an ili pratili mukabele; napustili su namaz, a uz Ramazan su klanjali sve namaze, od čega veći broj u džematu, čak su klanjali i nafile; uz Ramazan su se čuvali grijeha, a sada se neki opijaju do besvijesti, u kuće su mnogi ponovo unijeli alkohol, psuju i hule; bratski su se  odnosili prema svim ljudima, a potom su te odnose poremetili i nekima okrenuli leđa, neke zakidaju u njihovim pravima, neke ponižavaju i obezvrijeđuju. Šta je bilo od onakvih dobrih ljudi? Kamo nestadoše ti slabašni prevrtljivci? Šta se to u njima poremetilo? Zar su izgubili svaku ljubav, osjećaj za vjeru, za dobro, zar u njima više ne vlada čista duša i zdrav razum već nagoni i požude? U svojim grješnim djelima ponovo vide smisao svoga življenja poput “fatamorgane”, ali se varaju, kako stoji u Kur'anu, kao oni čija  su “djela varka u ravnici u kojoj ožednjeli vidi vodu, ali kad do tog mjesta dođe, ništa ne nađe!” (En-Nur, 39)

Glas islama 355, R: Duhovnost, A: Mr. Muharem-ef. Omerdić