Islamski pogled na dobro i zlo (3. dio)

Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje malo sa strahom i gladovanjem, i time što ćete gubiti imanja i živote, i ljetine. A ti obraduj izdržljive, one koji, kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: ”Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!” Njih čeka oprost od Gospodara njihova i milost; oni su na Pravome putu! (El-Bekare, 155-157)

Niko normalan ne želi više puta doživljavati kaznu. Kazna i patnja često nas navode da preispitamo naša djela i vratimo se pokornosti Allahu. Bog ne kažnjava s ciljem da samo kazni, već kazna dolazi kao konsekvenca naših djela. Pravi vjernici su oni koji razumiju granice u okviru kojih funkcioniramo i ponašaju se u skladu sa tim. Upravo se jedino tada stanje čovjeka mijenja, kao što Kur’an kaže: „To je zato što Allah neće lišiti blagostanja narod kome ga je podario – sve dok se on sam ne promijeni – a Allah sve čuje i sve zna.“ (El-Enfal, 53)

Kur’an, također, otkriva one koji vjeruju samo onda kada im je to u interesu, te vjeru napuštaju prilikom najmanjeg iskušenja: „Ima ljudi koji se Allahu klanjaju, ali bez pravog uvjerenja; ako ga prati sreća, on je smiren, a ako zapadne i u najmanje iskušenje, vraća se nevjerstvu, pa tako izgubi i ovaj i onaj svijet. To je, uistinu, očiti gubitak.“  (El-Hadždž, 11)

Postoje situacije kada Božiju odluku ne razumijemo, ili je smatramo nepravednom ili grubom; nekada nešto smatramo lošim, a ono je dobro za nas i obratno. Susret Musa a.s. sa Hidrom najbolje oslikava ovu činjenicu: „A kada Musa reče momku svome: ”Sve ću ići dok ne stignem do mjesta gdje se sastaju dva mora, ili ću dugo, dugo ići.” I kad njih dvojica stigoše do mjesta na kome se ona sastaju, zaboraviše na ribu svoju, pa ona u more kliznu. A kada se udaljiše, Musa reče momku svome: ”Daj nam užinu našu, jer smo se od ovog našeg putovanja umorili.” ”Vidi!” – reče on – ”kad smo se kod one stijene svratili, ja sam zaboravio onu ribu – sam šejtan je učinio da je zaboravim, da ti je ne spomenem – mora da je ona skliznula u more; baš čudnovato!” ”E, to je ono što tražimo!” – reče Musa, i njih dvojica se vratiše putem kojim su bili došli, i nađoše jednog Našeg roba kome smo milost Našu darovali i onome što samo Mi znamo naučili. ”Mogu li da te pratim” – upita ga Musa – ”ali da me poučiš onome čemu si ti ispravno poučen?” ”Ti sigurno nećeš moći sa mnom izdržati” – reče onaj – ”a i kako bi izdržao ono o čemu ništa ne znaš?” ”Vidjet ćeš da ću strpljiv biti, ako Bog da” – reče Musa – ”i da ti se neću ni u čemu protiviti.” ”Ako ćeš me već pratiti” – reče onaj – ”onda me ni o čemu ne pitaj dok ti ja o tome prvi ne kažem!” I njih dvojica krenuše. I kad se u lađu ukrcaše, onaj je probuši. ”Zar je probuši da potopiš one koji na njoj plove? Učinio si, doista, nešto vrlo krupno!” ”Ne rekoh li ja” – reče onaj – ”da ti, doista, nećeš moći izdržati sa mnom?” ”Ne karaj me što sam zaboravio” – reče – ”i ne čini mi poteškoće u ovome poslu mome!” I njih dvojica krenuše. I kad sretoše jednog dječaka, pa ga onaj ubi, Musa reče: ”Što ubi dijete bezgrješno, koje nije nikoga ubilo! Učinio si, zaista, nešto vrlo ružno!” ”Ne rekoh li ja tebi” – reče onaj – da ti, doista, nećeš moći izdržati sa mnom?” ”Ako te i poslije ovoga za bilo šta upitam” – reče – ”onda se nemoj sa mnom družiti. Eto sam ti se opravdao!” I njih dvojica krenuše; i kad dođoše do jednog grada, zamoliše stanovnike njegove da ih nahrane, ali oni odbiše da ih ugoste. U gradu njih dvojica naiđoše na jedan zid koji tek što se nije srušio, pa ga onaj prezida i ispravi. ”Mogao si” – reče Musa – ”uzeti za to nagradu.”“ (El-Kehf, 60-78)

Musa nije razumio smisao Hidrovih djela, nakon čega mu Hidr objašnjava smisao: „Što se one lađe tiče – ona je vlasništvo siromaha koji rade na moru, i ja sam je oštetio jer je pred njima bio jedan vladar koji je svaku ispravnu lađu otimao; što se onoga dječaka tiče – roditelji njegovi su vjernici, pa smo se pobojali da ih on neće na nasilje i nevjerovanje navratiti, a mi želimo da im Gospodar njihov, mjesto njega, da boljeg i čestitijeg od njega, i milostivijeg; a što se onoga zida tiče – on je dvojice dječaka, siročadi iz grada, a pod njim je zakopano njihovo blago. Otac njihov je bio dobar čovjek i Gospodar tvoj želi, iz milosti Svoje, da oni odrastu i izvade blago svoje. Sve to ja nisam uradio po svome rasuđivanju. Eto to je objašnjenje za tvoje nestrpljenje!“ (El-Kehf, 79-82)

Božija vlast manifestira se u svakodnevnim dešavanjima u svijetu bez obzira razumjeli mi to ili ne. Poznata rok zvijezda šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća Ket Stivens, danas poznat kao Jusuf Islam, objašnjava svoju situaciju prije primanja islama.

Nakon uspješnog i raskošnog života, razbolio se od tuberkuloze i završava u bolnici. Tada je počeo razmišljati: Šta će mi se desiti? Jesam li ja samo tijelo? Je li smisao života zadovoljiti samo tijelo? Shvatio je da je ova bolest bila milost koju mu je Bog dao da otvori oči i shvati zašto je ovdje, zašto je u bolničkom krevetu. Svako se može, manje-više, sjetiti situacija u svom životu koje su izgledale strašne, ali se iza njih krila milost i korist. Iza svakog iskušenja, nevolje i patnje krije se određeni smisao i olakšanje, kao što Kur’an ističe: „A, zaista, s mukom je i last, zaista, s mukom je i last!“ (El-Inširah, 5-6)

Bol služi da testira našu vjeru, izgradi i ojača karakter. Često se olahko uzima činjenica da svojstva poput strpljivosti, empatije, ljubaznosti, heroizma, zrelosti i slično ne mogu se realizirati bez iskustva tjeskobe, bola ili patnje. Stvarna vrijednost iskušenja razumije se jedino u njenom odsustvu. Da li se pravim vjernicima mogu smatrati oni koji ništa osim užitka, zadovoljstva nisu osjetili? Kako oni koji nikada nisu osjetili iskušenje i patnju mogu imati suosjećanje prema onima koji su iskusili bol i patnju? Osim toga, iskušenje nas podsjeća da ovisimo o Allahu. Kur’an naglašava da ćemo biti testirani: „Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: ”Mi vjerujemo!” i da u iskušenje neće biti dovedeni?“ (El-Ankebut, 2)

„Zar mislite da ćete ući u Džennet, a da Alah ne ukaže na one od vas koji se bore i na one koji su izdržljivi?“ (Ali Imran, 142)

„Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje malo sa strahom i gladovanjem, i time što ćete gubiti imanja i živote, i ljetine. A ti obraduj izdržljive, one koji, kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: ”Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!” Njih čeka oprost od Gospodara njihova i milost; oni su na Pravome putu!“ (El-Bekare, 155-157)

Nesumnjivo je da će svako biti testiran, bio grješnik ili dobar vjernik. One koji prođu iskušenje uspješno očekuje velika nagrada: „Čija srca, kad se Allah spomene, strah obuzme, i one koji strpljivo podnose nevolje koje ih zadese, i one koji molitvu obavljaju i koji, od onoga što im Mi dajemo, udjeljuju.“ (El-Hadždž, 35)

Nastavit će se…

Glas islama 355, R: Akaid, A: Dr. hfz. Almir Pramenković