Islamska ekonomija između socijalizma i kapitalizma

Islamska ekonomija predstavlja „treći put“ koji sintetizira ekonomske vrline kapitalizma (efikasnost, poduzetništvo, inovativnost) sa socijalnom pravednošću i etikom socijalizma. Njena posebnost ogleda se u normativnom okviru koji nije ideološki, već duhovno-moralni, što joj daje univerzalnu vrijednost.

Savremeni svjetski ekonomski poredak nalazi se u svojevrsnoj krizi identiteta uslijed sve većeg jaza između bogatih i siromašnih, sistemske nepravde u raspodjeli resursa i negativnih eksternalija koje proizvode dominantni ekonomski modeli. Socijalizam i kapitalizam, kao dva osnovna modela ekonomskog uređenja, predstavljaju oprečne pristupe u pogledu vlasništva, raspodjele bogatstva i uloge države u ekonomiji. Ipak, oba sistema suočila su se sa ozbiljnim izazovima: socijalizam kroz neefikasnost i centralizaciju, a kapitalizam kroz pohlepu, koncentraciju bogatstva i gubitak socijalne pravde. U tom kontekstu, islamska ekonomija sve više privlači pažnju naučne i stručne javnosti kao mogući treći put koji integrira najbolje aspekte oba modela, uz istovremeno poštovanje etike, pravednosti i solidarnosti kao temeljnih principa.

Definicija kapitalističkog i socijalističkog pristupa ekonomiji

Kapitalizam je ekonomski model koji se temelji na privatnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju, slobodnom tržištu i principu profita kao glavnom motivatoru ekonomskih aktivnosti. U kapitalističkom sistemu cijene dobara i usluga određuju se na osnovu ponude i potražnje, a država ima ograničenu ulogu, uglavnom kao regulator tržišnih pravila. Ovaj model podstiče inovacije, poduzetništvo i akumulaciju bogatstva, ali istovremeno proizvodi značajnu nejednakost i može dovesti do socijalne ekskluzije.

Socijalizam, s druge strane, zastupa kolektivno ili državno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, uz planiranje i raspodjelu resursa od strane države s ciljem postizanja društvene jednakosti i eliminacije eksploatacije. U socijalističkom modelu tržišni mehanizmi su sekundarni, a fokus je na pravednoj raspodjeli bogatstva i zadovoljenju osnovnih potreba svih građana. Iako socijalizam ima snažnu socijalnu komponentu, često se suočava s problemima ekonomske neefikasnosti i ograničenja individualnih sloboda.

Islamska ekonomija – „treći put“

Za razliku od kapitalizma, koji promovira individualnu akumulaciju bogatstva, islamski sistem insistira na socijalnoj odgovornosti vlasnika kapitala i zabrani neproduktivnog zgrtanja bogatstva. S druge strane, za razliku od socijalizma, koji negira pravo na privatnu svojinu i centralizira sredstva proizvodnje, islamska ekonomija priznaje i podstiče privatnu svojinu, ali je istovremeno usmjerava ka općem dobru. Islamska ekonomija nije sistem ni ekstremne individualne slobode ni rigidne kolektivne kontrole, već sistem umjerenosti balansira između potreba pojedinca i zajednice. Shodno napisanom, možemo slobodno kazati da islamski ekonomski sistem integrira oba pristupa, dozvoljavajući privatno vlasništvo, ali s druge strane maksimalno štiteći javni ekonomski interes.

Važan aspekt koji razlikuje islamski model od socijalizma jeste tretman tržišta. Dok socijalistički modeli teže centralnoj planskoj ekonomiji, islamska ekonomija priznaje slobodno tržište kao prirodan mehanizam za formiranje cijena, pod uvjetom da tržište ne bude izloženo manipulacijama, monopolima i neetičkom ponašanju. Profit je dozvoljen, ali ne smije biti ostvaren eksploatacijom, obmanom ili putem zabranjenih aktivnosti. Također, država ima značajnu ulogu kao regulator koja sprječava narušavanje pravde i intervinira tamo gdje tržište ne uspijeva da obezbijedi minimalne standarde života.

Zekat, kao institucionalizirani oblik redistribucije bogatstva, predstavlja jednu od ključnih karakteristika islamske ekonomije koja je usmjerena na borbu protiv siromaštva i socijalne marginalizacije. Ovaj obavezni instrument nije porez u klasičnom smislu, već duhovna i moralna obaveza bogatih prema zajednici i njegova primjena ima direktne posljedice na smanjenje nejednakosti. Zbog toga je važno da se prikupljanje i distribucija zekata vrše u okviru institucije koja brine o pravima muslimana na jednom prostoru, što se u našem slučaju odnosi na Islamsku zajednicu koja je preuzela obavezu pravednog distribuiranja ove islamske obaveze.

U tom smislu, islamska ekonomija prepoznaje važnost vertikalne i horizontalne redistribucije i podstiče kulturu solidarnosti, što je karakteristika koju dijeli sa socijalističkim sistemima, ali bez prisile i uz očuvanje vlasništva.

U domenu finansija, islamska ekonomija nudi alternativne modele kao što su aktivno i pasivno partnerstvo i modeli bazirani na trgovini, partnerstvu i realnoj ekonomskoj aktivnosti. Ovi modeli eliminiraju nepravdu izazvanu kamatnim sistemom kapitalizma, ali i neefikasnost centraliziranih kredita tipičnih za socijalističke sisteme. Ključna komponenta islamskog finansijskog sistema jeste dijeljenje rizika i dobitka, čime se podstiče odgovornost i dugoročna stabilnost.

Na globalnom nivou, islamska ekonomija je u porastu. Prema izvještaju ICD-LSEG (2023), ukupna aktiva islamskog finansijskog sistema dostigla je 4,5 biliona američkih dolara, što ukazuje na njegov potencijal da ponudi ozbiljnu alternativu savremenim ekonomskim strukturama. U vremenu kada neoliberalni kapitalizam pokazuje znakove zamora, a socijalizam se u savremenom obliku sve manje pojavljuje kao realna opcija, islamska ekonomija se profilira kao sistem koji može uspostaviti ravnotežu između efikasnosti i pravednosti.

Praktični primjeri sinteze socijalizma i kapitalizma u islamskom ekonomskom sistemu

PRIMJER 1: Islamska ekonomija priznaje i štiti privatnu svojinu, uključujući i imovinu poput nekretnina, ali ta imovina mora služiti općem dobru i ne smije biti sredstvo eksploatacije. Na primjer, ako pojedinac posjeduje veći broj stanova u urbanom području i namjerno ih drži praznima kako bi manipulirao cijenama najma, islamski ekonomski sistem predviđa legitimnu ulogu države da intervenira. U takvom slučaju, država – u skladu sa principom hisba (nadzor tržišta i javnog interesa) – može privremeno preuzeti upravljanje nad tim stanovima, obezbijediti njihov najam osobama kojima je smještaj potreban i osigurati da imovina ne ostane neiskorištena na štetu društva. Na ovaj način čuva se pravo vlasnika, ali se istovremeno štiti javni interes i sprječava zloupotreba vlasništva u cilju ostvarivanja neopravdane koristi na štetu zajednice.

PRIMJER 2: U islamskoj ekonomiji pravo na vlasništvo nad zemljom priznaje se samo uz obavezu njene produktivne upotrebe. Ako pojedinac posjeduje veliku površinu obradive zemlje, ali je godinama ne koristi niti izdaje u zakup, država ima pravo da reagira kako bi spriječila stagnaciju resursa i potencijalnu štetu po zajednicu. U skladu s principima ‘imarat al-ard (nastanjivanje i oživljavanje zemlje) i javnog interesa (maslaha), država može uvesti ograničenje na trajno neaktivno vlasništvo i, nakon upozorenja, organizirati obrađivanje te zemlje putem lokalnih zadruga, socijalnih programa ili u saradnji s malim poljoprivrednicima. Cilj takve intervencije nije eksproprijacija, već oživljavanje zapuštenih resursa i podsticanje proizvodnje, čime se ostvaruje korist za širu zajednicu, uz očuvanje vlasničkog prava uz određene uvjete.

Zaključak

Zaključno, islamska ekonomija predstavlja „treći put“ koji sintetizira ekonomske vrline kapitalizma (efikasnost, poduzetništvo, inovativnost) sa socijalnom pravednošću i etikom socijalizma. Njena posebnost ogleda se u normativnom okviru koji nije ideološki, već duhovno-moralni, što joj daje univerzalnu vrijednost i potencijal da odgovori na izazove globalne ekonomske nejednakosti, korupcije i moralne dekadencije u poslovanju. Kao takva, zaslužuje pažnju akademske i političke zajednice kao sistem vrijednosti, prakse i institucija koje mogu voditi ka inkluzivnijem i pravednijem ekonomskom uređenju.

Glas islama 355, R: Ekonomija, A: Hfz. Haris Zogić