Žrtve pitaju kome smetaju spomenici

Početkom protekle godine Crnogorski komitet pravnika za zaštitu ljudskih prava rožajskoj lokalnoj upravi podnio je inicijativu da bude podržan u namjeri postavljanja spomen obilježja žrtvama ratnog zločina, počinjenog nad kosovskim civilima koji su u prvoj polovini 1999. godine pokušali da nađu spas na rožajskom dijelu crnogorskog prostora. Neosporno, zločin nad dvadeset i jednim civilom, među kojima je bilo djece, žena i staraca, izvršili su pripadnici tadašnje Vojske Srbije i Crne Gore, koja je tada rožajsku teritoriju vojnički i u svakom drugom smislu kontrolirala.

No eto, zločin se desio kako se desio, a o zakašnjeloj prijavi odlučivalo se tek nakon pet godina. Iako su sudsko-uviđajne ekipe dokumentirale zločin, sve te godine o njemu se aktivno šutjelo. Šutjela je lokalna i crnogorska policija, građani možda iz straha, naravno i vojne strukture, valjda računajući na naviknuti zaborav. Desila se i nemušta optužba protiv tada „sumnjivih“ osmorice, a potom i očekivana sudska odluka da oni nisu krivi za zločin. Sve to sumirajući, čini se očiglednim – takvim epilogom poražena je ljudska pravda, prije svega, udareno je na nepobitnu istinu o nevino prolivenoj krvi na ovoj zemlji gdje, kažu, rata nije bilo. Na jednoj strani, imaju se neosporne neratne civilne žrtve, na drugoj, također, još uvijek neimenovani vinovnici iz redova tadašnje Vojske. Ako se hoće i na trećoj – institucije državne pravde koje odlučuju o uzroku, odgovornosti i posljedicama, ispostavit će se, nisu se djelotvorno miješale u svoj posao.

Pravnici bi o tome kazali: „Jest’, imamo žrtve kao nijeme svjedoke, nije sporan ni motiv niti sam čin vršenja zločina, ali ti što bijahu optuženi, u konačnom pouzdano, zbog loše optužbe, ne bijahu krivi.“ I zaista, slijedeći strogo pravnički rezon, prema optužbi koja ih je privela pravdi, oni nisu mogli biti krivi. Za laičku javnost, takav stav može biti problematičan, najmanje razumljiv, a još manje prihvatljiv. O čemu je onda riječ? Prema tužilački sročenoj optužbi, sedmorici vojnih rezervista projektirana je odgovornost što su, između ostalog, u mjestu Kaluđerski Laz, 18. aprila 1999. godine, otvorili puščanu vatru na kolonu civila kada je u jednom trenu smrtno stradalo njih šestoro. Komandantu vojne jedinice optužbom je zamjereno što je, navodno, naredio ubijanje civila na toj i na još nekoliko lokacija. Ispostavit će se, od dvadeset i jedne žrtve, ko će ga znati iz kojih razloga, njih petoro nije zavrijedilo tužilačku pažnju u smislu statusa žrtve zločina. Uz sve to, ako se zna da sud sudi samo u granicama opredijeljene i činjenično osmišljene optužbe, time je fokus sudskog interesiranja samim zakonom ograničen. Slijeći taj kontekst, pritom ne svodeći svoj stav na imena izvršilaca zločina, sud je korektno utvrdio da su žrtve zločina posljedica radnji pripadnika Vojske, jer na mjestima izvršenih zločina nije bio moguć pristup drugoga kome bi se zločin pripisao.

Kod tako namjerno osmišljene optužbe, jer je moguća greška isključena, odbrana optuženih je bez posebnog napora i problema pronašla ključ sudsko-pravnog razrješenja problema. U odnosu na komandanta te vojne jedinice tražen je odgovor na ključno pitanje: Da li je dokazano da je on naredio ubijanja civila, a u odnosu na sedmoricu vojnih rezervista, da li je moguće dokazati da je baš iz njihovih oružja izvršen konkretan zločin? Bez svake sumnje, čak i da je svega toga bilo, nema pisanih, a još manje verbalnih dokaza o svemu tome. U kontekstu tako optužbom „poturene, nedokazane i relativizirane istine“ valjalo je utvrditi iz čijeg oružja od njih tridesetak pripadnika vojničkog voda je izvršen zločin nad civilima. Stoga, slijedeći staro pravilo In dubio pro reo (U slučaju sumnje u korist okrivljenog), odbrana optuženih nije imala problem dokazati tezu: „Ne zna se iz čijeg oružja je ko od žrtava usmrćen.“  Upravo po toj logici optužba je pala, nažalost i po svemu sudeći, time je tužilačko-sudska stranica tog zločina zatvorena. Zatvorena je jer se od te 2014. godine, kada je sudski okončan proces, pa sve ove godine do danas, u smislu istraživanja i procesuiranja zločina, osim transparentno obznanjenih strategija o istraživanju ratnih zločina koje, bar da se zna, nisu izašle iz tužilačkih kabineta, ništa se novo nije dogodilo.

Vremenom, mada nade nisu pokopane, umjesto sudske pravde, porodicama žrtava kao utjeha služe nesmetani godišnji pomeni, okupljanja na mjestima stratišta nevinih uz odašiljanje poruka onih koji zločin nazivaju pravim imenom. Mada u teškom sudaru sa nepobitnom istinom o zločinu, Crna Gora „uporno“ mirnim državnim snom šuti. Na drugoj strani, u svojoj nemoći da se zločin istraži i odgovorni privedu sudskoj pravdi, umjesto sudske presude, a radi nezaborava i moralno-ljudske osude zločina, već godinu dana preko Crnogorskog komiteta za zaštitu ljudskih prava i sloboda, oni što su pogođeni posljedicama zločina, iskazuju namjeru da mjesto zločina označe obilježjem sa imenima žrtava i ljudskom porukom: „Svak’ je rođen da po jednom živi, sram i bruka žive dovijeka.“ (Njegoš)

U ostvarenju te namjere, nije se ispriječila kakva vojska ili vanzemaljska sila već upravo Vladino ministarstvo zaduženo za oblast kulture i baštine, na čiji se potpis nemušto čeka već godinu dana. Uprkos tome što je ispoštovana veoma složena formalno-pravna procedura, što je posebnim programom ideja podržana od lokalne uprave, što je pripremljena projektna i faktička izrada skromnog spomen obilježja žrtvama, sva ta papirologija nemilosrdno čeka očigledno neizvjesnu odluku Vladinog ministarstva. U svemu tome nameće se razložno pitanje: Da li Vladino ministarstvo ne razumije ili neće da razumije kulturološko-humani aspekt spomen obilježja, njegove apolitične, ali namjere sabijene empatijama svakog razumnog čovjeka, ili se možda vodi jednosmjernim čitanjem istine o činjenicama i žrtvama? Na sve to ne može naći pravi odgovor.

Konačno, sasvim se čini izvjesnim da se Ministarstvo, koje bi po prirodi stvari trebalo biti nosilac čitavog posla, u ovom slučaju pretvorilo u svojevrsnu administrativnu barijeru, zbog čega se nazire, a i nameće razložno pitanje žrtava zločina: „Kome smetaju spomenici i naša nevino prolivena krv?“

Glas islama 355, R: Analize, A: Akademik Velija Murić – advokat i izvršni direktor Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava