„O, vjernici, jedni drugima na nedozvoljen način imanja ne prisvajajte, ali, dozvoljeno vam je trgovanje uz obostrani pristanak – i jedni druge ne ubijajte! Allah je, doista, prema vama Milostiv. Onoga ko to nepravično i nasilno uradi – Mi ćemo u vatru baciti, to je Allahu lahko.“ (En-Nisa, 29-30)

Opći kriterij u sticanju zarade glasi: Islam ne dozvoljava svojim sljedbenicima sticanje zarade na svakakav način, tj. ne birajući sredstva.

U tom pogledu, strogo se razgraničava legalni način privređivanja od nezakonitog i nepoštenog, vodeći računa o općem i zajedničkom interesu.

Spomenuto razgraničavanje počiva na osnovnom principu da su svi oblici sticanja zarade pomoću kojih pojedinac ostvaruje ličnu korist na štetu drugoga – zabranjeni. Međutim, sticanje zarade na osnovu uzajamne koristi, pristanka zainteresiranih strana i pravičnosti, potpuno je legalno.

Ovaj stav ima podlogu i u kur’anskom ajetu: „O, vjernici, jedni drugima na nedozvoljen način imanja ne prisvajajte, ali, dozvoljeno vam je trgovanje uz obostrani pristanak – i jedni druge ne ubijajte! Allah je, doista, prema vama Milostiv. Onoga ko to nepravično i nasilno uradi – Mi ćemo u vatru baciti, to je Allahu lahko.“ (En-Nisa, 29-30)

Prema tome, navedeni ajet za valjanost trgovine predstavlja dva uvjeta:

1. Da se trgovina odvija uz pristanak obje strane.
2. Da se dobrobit jedne strane ne zasniva na šteti druge.

To proističe iz dijela navedenog ajeta وَلَا تَقْتُلُوا أَنفُسَكُمْ, koji su komentatori Kur’ana dvojako protumačili, od kojih svako ponaosob ima svoje značenje. Prvo bi glasilo: „…i jedni druge ne ubijajte“, a drugo: „…i ne ubijajte sami sebe.“

Bilo kako bilo, smisao ovog kur’anskog ajeta je sljedeći: Svako ko radi svoje lične koristi nanosi štetu drugome isto je kao da mu i krv prolijeva i on će ovakvim svojim postupkom, dovodeći se u nezavidan položaj, u krajnjem slučaju doživjeti krah i neuspjeh. Zbog toga: krađa, mito, opklada, obmana, podvala, falsifikat i kamata, zbog njihove izričite nelegalnosti, ne ispunjavaju postavljena dva uvjeta. Ako se neke od tih zabranjenih radnji čine uz obostrani pristanak, onda se taj pristanak anulira daleko jačim i snažnijim, sadržanim u Allahovim riječima: „…i jedni druge ne ubijajte.“

Također, jedan od načina sticanja dohotka je i kroz službenički odnos u državnim ustanovama, staleškim organizacijama i udruženjima te zasnivanjem radnog odnosa u privatnom sektoru djelovanja, uz uvjet da je sposoban i kadar izvršavati zadatke i obaveze koje određeni posao traži od njega. Nije mu dozvoljeno da se kandidira za funkciju kojoj ne može udovoljiti, a naročito ukoliko se radi o službama u strukturi vlasti i sudstva.

Musliman je dužan da se usavršava u svojoj struci i napreduje u svojoj službi nastojeći zauzeti najodgovornije položaje u društvu, ali mu je preporučljivije da izbjegava najodgovornije funkcije, makar i ispunjavao za to potrebne uvjete, jer onaj koji preuzme odgovarajuću dužnost radi ličnog prestiža i materijalnog prosperiteta, postat će zarobljenikom svoga posla. Ebu Hurejre r.a. prenosi od Božijeg Poslanika a.s. sljedeće: „Teško li se emirima (vladarima), teško li se starješinama i glavarima, teško li se povjerenicima (posebno se odnosi na službenike zadužene za materijalna i finansijska sredstva), jer će zasigurno ljudi zaželjeti na Sudnjem danu da se oni objese o svoje perčine za sazviježđe i tako vise između nebesa i Zemlje – zbog toga što nisu savjesno izvršili svoje dužnosti.“ (Ahmed, 8627; Ibn Hibban, 4483; El-Hakim, 7016; Karadavi, 2012)

Adekvatnost plate radnika

Odgovarajuća plata proizvod je rada pojedinca i plod njegovog truda. Kada god ovaj proizvod nagrađuje njegov trud i zadovoljava njegove nužne potrebe, a ono što nakon toga preostane, dio se štedi, a drugi dio ulaže, to je pokazatelj širine nafake i sredstava za život. Štaviše, ako zadovoljstvo i blagoslov prate zaradu, oni povećavaju osjećaj zadovoljstva pojedinca i odvraćaju njegov pogled sa težnje za onim što drugi bogatiji od njega posjeduju. Islam preferira da plata zadovoljava potrebe pojedinca. Prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko radi kod nas, a nema ženu, neka se oženi; ako nema poslugu, neka uzme poslugu; a ako nema dom, neka kupi dom.“ (Ebu Davud, 2946; Ahmed, 18015; ibn Huzejme, 2370)

Ovaj hadis uspostavlja pravila za platu radnika u islamu, prema kojima poslodavac, između ostalog, snosi troškove ženidbe radnika i uz to troškove njegove supruge, a prije ili poslije toga kupovinu kuće koja obezbjeđuje krov nad glavom njima dvoma, zatim poslugu koja ispunjava njihove potrebe.

Među šerijatskim odredbama je da se radniku mora obezbijediti odgovarajuća hrana koja štiti njegovo tijelo, neophodna odjeća, te smještaj koji priliči osobi sličnog ranga, u kojem su obezbijeđene sve legalne pogodnosti i prateće potrebe porodice, a zarada mora sve to pokriti i zadovoljiti, u protivnom će to biti nepravda i zulum.

Radnik ima pravo da osigura svoje porodične troškove, jer je to sastavni dio njegovog dostojanstva. Uzvišeni Allah kaže: „Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali.“ (El-Isra’, 70)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, davao je samcu jedan dio plijena, a dva dijela oženjenoj osobi, jer su potrebe oženjene osobe veće od potreba neoženjenog, a isto važi i za oženjenu osobu sa djecom. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, davao je pješadincu jedan dio plijena, a konjaniku dva ili tri dijela, jer je doprinos konjanika u ratu veći od doprinosa pješadinca. U svim ovim situacijama Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, smatrao je rad i doprinos, kao i potrebu, mjerom raspodjele prihoda ili sredstava. Zato je Omer Ibn el-Hattab u vezi sa plijenom rekao: „Tako mi Allaha, nema nikoga ko nema pravo na ovaj plijen, shodno nedaći, doprinosu i potrebi čovjeka.“

Glas islama 356, R: Islamska ekonomija, A: Dr. Nedžad Redžepović