Navika i misao

Bez obzira na to što tržište prihvata, sa kojom dinamikom vrednuje, koliko sistem pokušava da sve svede na brojke, ipak postoje prostori unutar čovjeka koji ostaju netaknuti tim mjerilima; prostori u kojima boravi najdublje, najozbiljnije i najistinitije. Oni su sačinjeni od pravednosti, dostojanstva, časti; od odnosa koji su nevidljivi oku, ali prisutni u najdubljem sloju bića.

Kada se nešto pretvori u naviku, ono gubi sjaj, prestaje da pulsira i da se otkriva iznova; zatvara se u predvidivost, u mehaničku funkciju lišenu čuđenja. Navika, po svojoj prirodi, nije stvaranje već smirivanje tenzije između bića i stvari; ona je neprimjetna amputacija ushićenja, tiho nestajanje svjetlosti koja je nekada treperila u očima otkrovenja.

Ono što smo nekada doživljavali kao neponovljivu svečanost spoznaje, vremenom biva svedeno na pozadinu, na nešto što postoji, ali više ne zrači. Vidimo ga, ali ne gledamo. Prisustvujemo, ali ne sudjelujemo. Osjećamo, ali ne drhtimo. To je trag koji ostavlja navika, put koji vodi od ekstaze ka ravnodušnosti, od otkrovenja ka rutini.

A kako se to dešava? Navika ne poznaje originalnost; njoj je bitnija upornost. Kao voda koja bez žurbe izdubljuje kamen, tako i navika neumorno izdubljuje osjećaj tajnovitosti. Svetost doživljaja nestaje, njegove dubine se pretvaraju u puku praktičnost, neponovljivost se umotava u formu ponavljanja. Svijet se polako svodi na upotrebu, na mjerilo koje ne mjeri vrijednost po unutarnjoj istini, već po vanjskoj potražnji, po tržišnoj procjeni.

I tada dolazimo do ključnog trenutka: vrijednost više nije ono što jeste, već ono što se može koristiti. Ljepota se gubi ako nema primjenu, tajna se poništava ako nije neposredno korisna. Umjetnost, misao, osjećaj; sve se to podređuje kriteriju efikasnosti, dok svijet oko nas postaje katalog stvari koje imaju svoju cijenu, ali gube svoju dušu.

No, postoji nešto što se odupire navici, nešto što izmiče pravilima ponavljanja i ostaje trajno svježe. To je mistika. To je ono što odbija da bude zarobljeno u oblik funkcije, ono što ne može biti svedeno na korisnost, što pulsira van granica rutine. Mistika je ono što uvijek dolazi neočekivano, što ne može biti potrošeno, jer se uvijek obnavlja i nadilazi samu sebe. U njoj, otkrovenje traje. U njoj, svetost opstaje. U njoj, život nije samo niz ponovljenih radnji; već rijeka koja ne teče dva puta istim tokom.

Mistična iskustva dolaze poput iznenadnog svjetla u sumrak, kao da se prvi put rađaju, ne ostavljajući trag prošlosti iza sebe. To je pogled koji ne stari, riječ koja ne vehne, prisutnost koja ne biva usvojena, jer ono što je mistično nikada ne postaje rutina. Njihova vrijednost nije mjerljiva brojkama, ne može biti zamijenjena, prodana ili razmijenjena za bilo kakvu korisnost. Ona se ne troše. Ili, barem, čovjeku nije dat način da ih pretvori u upotrebni oblik. Zato ih tržište ne može uhvatiti, jer bi ih time uništilo, osušilo im izvornu svježinu, usmrtilo njihovu slobodu.

Baš zato, mistična iskustva ne pripadaju vremenu, već traju u prostoru trajne sadašnjice; u njima se boravi, ne kao gost, već kao stanar koji nikada ne posjeduje prostor, već ga neprekidno otkriva. Čovjek prepoznaje takve pojave po tome što ga one uvijek iznova zateknu nespremnim. Po tome što nikada nisu potpuno objašnjene, nikada do kraja „obrađene“, nikada iscrpljene. Mistika nikada ne postaje poznato u potpunosti, jer ono što može biti poznato do kraja, prestaje biti mistično.

I ta iskustva nisu velika, monumentalna, udaljena. Ne, ona se javljaju u nečemu naizgled jednostavnom; jedan iznenadni miris što probudi sjećanje, jedna tišina toliko duboka da u njoj odjekne vlastita misao, jedna blistava rečenica što se ureže u srž bića.

Mistika se ne troši. Čak ni kada se dotakne riječima, ona ostaje nedirnuta, neoštećena bilo kakvim pokušajem objašnjenja. Zato poezija, ljubav, smrt pripadaju toj sferi; one opstaju izvan dosega korisnosti, van dometa onih koji bi ih željeli uhvatiti, katalogizirati, označiti cijenom. One su ono što ne može biti potrošeno, jer ono što je mistično uvijek izmiče dodiru koji bi ga pokušao osvojiti.

***

Oduvijek je bila velika zagonetka kako sačuvati ono što se ne može istrošiti; onu vrijednost koja odbija da se pretvori u naviku, vjerovatno bi to bilo mnogo veće i snažnije od podjele atoma. Ali, to nije atom, koji je čovjeku dat na upotrebu, to je vlasništvo Svevišnjeg. Takva neuhvatljivost podarena je samo čovjeku, ali da uđe tu, kao časni gost u tajni dar. Dar poput prostora između znanja i misterije, između onoga što se može razumjeti i onoga što se samo može osjetiti. Da se u njemu i njime opskrbi i da nastavi. Čovjek nije vlasnik.

Za svako pitanje oko mistike, odgovor nije ni jednostavan ni konačan. Možda počinje odbijanjem da svoj život svedemo na funkciju, na niz unaprijed određenih koraka koje slijedimo bez svijesti o njihovom značenju. Možda se krije u hrabrosti da ne znamo sve unaprijed, da dozvolimo sebi da budemo iznenađeni, da stanemo pred ono što ne možemo objasniti i da ga poštujemo. Ne kao obično, ne kao korisno, već kao sveto, kao prisutnost koja nije tu da bude shvaćena, već da najavi dublji izvor, da poveže čovjeka sa neizrecivim.

Ali svakodnevnica takav stav tretira kao bunt, kao neprihvatljivu neposlušnost. Jer u svijetu koji mjeri sve, najdublji otpor je: ne mjeriti. U svijetu u kojem je vrijednost vezana za brojke, za cijene, za razmjenu, mistika se doživljava kao suvišak. Ali ona ne može biti višak. Jer kada se ne može zaključiti kada je dosta, ne može ni postati suvišno.

Poezija postaje luksuz, šutnja ili lagani šapat postaju sumnjivi, vjerski blagdani bivaju prezirani – ne zato što su izgubili svoju suštinu, već zato što ih tržište ne može uhvatiti, oblikovati, prodati. Ne mogu se pretvoriti u proizvod, ne mogu biti zapakirani u brojke, pa ih svijet odbacuje u strahu od njihove neuhvatljivosti. Ali upravo ta nemogućnost da se potroše, da se iscrpe, čini ih jedinom pravom slobodom u svijetu koji sve bilježi, procjenjuje i vrednuje.

Mistika ne može biti kupljena, ne može biti posjedovana; ona samo može biti življena. I upravo zato, ona je posljednja oaza protiv svijeta koji želi da sve zarobi u upotrebu.

Bez obzira na to što tržište prihvata, sa kojom dinamikom vrednuje, koliko sistem pokušava da sve svede na brojke, ipak postoje prostori unutar čovjeka koji ostaju netaknuti tim mjerilima; prostori u kojima boravi najdublje, najozbiljnije i najistinitije. Oni su sačinjeni od pravednosti, dostojanstva, časti; od odnosa koji su nevidljivi oku, ali prisutni u najdubljem sloju bića.

Jer ono što pripada istini ne može biti gluma. Glumi se pred tuđim očima, pred sudom svijeta, pred auditorijem koji mjeri reakcije, ali istina ostaje nepodložna toj igri.

A poezija? Da, poezija ima snop glume, ali samo u svojoj zadnjoj fazi; kada se već dokazala, kada je oblikovana riječima, ali ne u odnosu između poete i poezije. Taj odnos je uvijek mističan, jer poezija ostaje posljednji pokušaj da se kaže ono što ne može biti svedeno na definiciju.

Istinska ljubav? Ona nije puki osjećaj, nije trenutna emocija, već veliko DA upućeno Stvoritelju univerzuma i čovjeka. To DA nije samo privrženost; ono je oblik obožavanja, priznanje Onome koji jedini zaslužuje da bude voljen u punoj, čistoj, nesvodivoj formi.

Nastavit će se…

Glas islama 357, R: Kolumna, A: Akademik Fatmir Bači