Orijentalni rukopisi u Univerzitetskoj biblioteci „Svetozar Marković“

Uvid u kolekciju orijentalnih rukopisa u ovoj beogradskoj biblioteci daje nam unikatan pogled u prošlost i može nam pomoći u historijskoj analizi naučnog diskursa (primarno u oblasti islamskih i racionalnih znanosti) na našim prostorima, a u širem kontekstu i Osmanske imperije.

Univerzitetska biblioteka „Svetozar Marković“ u Beogradu najstarija je i najveća univerzitetska biblioteka u zemlji. Dio njenog bogatog fonda, iza koga stoji vijek formiranja impozantne građe, čini fascinantna zbirka rukopisa na orijentalnim jezicima koji su pisani uglavnom u našim krajevima. Ova kolekcija spisa sadrži ukupno 397 rukopisa u 633 knjige. Najstariji rukopis datira iz 1206. godine – najveći broj tih spisa je na arapskom jeziku (498), na osmanskom ih ima 126 i na persijskom jeziku 9.

Spomenuti manuskripti u potpunosti su digitalizirani i dostupni javnosti na uvid, sa marljivim trudom da se svakom rukopisu identificira autor, prepisivač, mjesto i vrijeme pisanja. U radu koji je pred nama pokušat ćemo da napravimo uži pregled tih rukopisa uz kratak osvrt o autoru ili samom djelu. Selekcija koja slijedi bit će vođena ličnim sudom o zapaženosti autora (ili djela) u muslimanskoj tradiciji, kao i tematskom zanimljivošću rada.

Tefsir imama El-Bejdavija (u. 1319.) Envārut-tenzīl fī esrārit-te’vīl, koji se smatra najčitanijim tefsirom u muslimanskoj povijesti. Očekivano, prisutan je u više rukopisa, a neki od njih dolaze sa glosom (hāšije) više autora (Šejh Zade, Čelebi, Sa‘di).
Tefsir imama El-Begavija (u. 1122.) Me‛ālimut-tenzīl, prisutan je u četiri rukopisa.
Izbor iz tefsira imama Ebul-Berekata en-Nesefija (u. 1310.) Medārikut-tenzīl, u kome se tretiraju samo određeni ajeti.
Tefsir od Ebu Lejsa es-Samerkandija (u. 983.), Bahrul-‛ulūm. Od istog autora prisutan je i manuskript djela Hizānetul-fikh.
Doktrinarni tekst imama Ebu Hafsa en-Nesefija (u. 1142,), poznat kao El-Akīdetun-nesefijje, kao i komentar na spomenuti tekst od imama Et-Taftazanija (u. 1390.) u dva manuskripta.
Mulla Ali el-Karijev (u. 1605.) komentar na akaidski tekst Bed’ul-amālī, kojeg je spjevao poznati hanefijski učenjak Sirdažudin Ali el-Uši (u. 1179.).
Delā’ilul-hajrāt ve ševārikul-envār, od marokanskog učenjaka šazilijskog reda, El-Džezulija (u. 1465.). Ovo djelo sadrži kompilaciju salavata na Poslanika, alejhis-selam, koji se uče diljem muslimanskog svijeta, zahvaljujući izuzetnoj popularnosti djela.
Et-Tarīkatul-muhammedijje, osmanskog pravnika Muhammeda Birgivija (u. 1573.), djelo koje tretira etiku i načela tesavvufa.
Prisutno je i nekoliko drugih djela imama Sa’dudina et-Taftazanija (u. 1390.) – Šerhut-talhīsil-muhtesar fī fennejjil-me‘ānī vel-bejān, Šerhul-iršād, Šerhu telhīsil-miftāh, Kitāb mutavvel.
Djela imama El-Gazalija (u. 1111.) prisutna su u više kopija – Miškātul-envār u tri primjerka, Ejjuhel-veled u tri primjerka, kao i Kīmijā’us-se‘āde. Prisutnost djela proslavljenog El-Gazalija očekivana je, imajući u vidu njegovu znatnu recepciju diljem muslimanskog svijeta. Značajna zastupljenost rukopisa njegovih djela zapažena je i u BiH, o čemu su pisane posebne studije.
Monumentalno djelo Multekal-ebhur u kome je Ibrahim el-Halebi (u. 1549.) sačinio kompilaciju prethodnih prominentnih radova o hanefijskom pravu. Djelo je doživjelo veliki uspjeh i prihvaćenost, tako je za vrijeme sultana Ibrahima ono prevedeno na osmanski turski jezik i dugo vremena služilo je kao bitan izvor pravnih smjernica u sudovima Osmanske države. James Lewis Farley (u. 1885.), irski bankar i diplomata, kazao je: „Sultan sudi Turcima, ali Kur’an i Multeka sude sultanu.“ (Turks and Christians: A Solution of the Eastern Question)
Muhtesar – fikhsko djelo poznatog hanefijskog učenjaka El-Kudurija (u. 1037.), prisutno je u dva primjerka. Neki učenjaci kazali su da se u krugovima hanefijskih učenjaka termin el-kitāb (knjiga) odnosi isključivo na ovo djelo, zbog prominencije istog, kao i to da su izučavanjem i iščitavanjem ovog djela mnogi hanefijski učenjaci tražili bereket i spas u vremenu širenja teških bolesti.
El-Hidāje – jedan od najpoznatijih kompendijuma hanefijskog prava, autora El-Marginanija (u. 1197.), u kome on komentira svoje drugo djelo Bidājetul-mubtedī – tekst koji je baziran na El-Kudurijevom Muhtesaru.

Slika 1. Stranice manuskripta djela Multekal-ebhur, Ibrahima el-Halebija, izvor: http://ubsm.bg.ac.rs/

Komentar na djelo Fusūsul-hikem, kontroverznog mistika Ibn Arebija (u. 1240.), od strane anadolijskog filozofa Davuda el-Kajsarija (u. 1350.). Sultan Orhan Gazi je 1331. godine El-Kajsariju sagradio medresu u Izniku i postavio ga za upravnika iste, što se smatra prvim primjerom medrese koja je sponzorirana od strane ove imperije.
Prisutna su i dva djela od imama Ebu Hanife (u. 767.) – Kitābul-vesijje i Fikhul-ekber.
Ithāful-murīd, komentar Abdus-selama el-Lekkanija el-Malikija (u. 1667.) na djelo Dževheretut-tevhīd, koje je napisao njegov otac Ibrahim el-Lekkani (u. 1631.).
‛Avāriful-me‛ārif fit-tesavvuf, poznato djelo iz oblasti tesavvufa, šafijskog učenjaka Ebu Hafsa es-Suhraverdija (u. 1234.).
Risāletun fil-hisāb, djelo o matematici, nije naveden autor. Prisutno je još jedno djelo iz iste oblasti, nepoznatog autora – Kitābun-nuzha fī ‘ilmil-hisāb.
Ta’rīfu ‘ilmil-ferā’id, djelo iz oblasti nasljednog prava, autora Es-Sagavandija (u. 1165.). Iz iste oblasti prisutno je i nekoliko drugih rukopisa, od kojih pojedinima nije identificiran autor.
Mīzānul-hakk, proslavljenog osmanskog povjesničara i bibliografa, Katiba Čelebija (u. 1657.), poznatog kao Hadži Halifa. Navedeno djelo napisao je malo prije svoje smrti, na osmanskom turskom jeziku. U njemu tretira mnoge kontroverze svog vremena, sa posebnim osvrtom na kritiku onoga što vidi kao religijsku rigidnost i fanatizam.
Isbātul-vādžib, od Dželaludina ed-Devvanija (u. 1502), djelo iz oblasti ilmul-kelama u kome se diskutira način dokazivanja postojanja Stvoritelja. Allame Ed-Devvani je istaknuti perzijski teolog i filozof 15. stoljeća, obnašao je funkciju sadra (vrhovnog vjerskog autoriteta) u Širazu.
‘Ilmul-asturlāb, knjiga o astrolabu, astronomskom instrumentu baziranom na stereografskoj projekciji, koji je nastao još u antičkom dobu.
Hedžrul-insān min šurbid-duhhān – djelo o konzumiranju duhana, autor nije naveden.
Kalīla ve dimna, kolekcija priča bazirana na Pančatantra zbirki indijskih basnih u stihu i prozi. Originalni tekst je na sanskritu, da bi bio preveden na arapski jezik od strane perzijskog filozofa Ibnul-Mukaffea (u. 759.).
Luga fārisijje, djelo o perzijskom jeziku, nepoznat autor.
Er-Risāletuš-šemsījje fil-kavā‘idil-mentikijje, djelo iz oblasti logike, perzijskog filozofa i logičara Nedžmudina el-Kazvinija (u. 1276.). Navedeni tekst bio je dio standardnog kurikuluma u medresama sve do dvadesetog stoljeća. Prema određenim istraživačima, ovo djelo se smatra najizučavanijim radom iz logike svih vremena.
Kitābul-ešbāh ven-nezā’ir, hanefijskog učenjaka Ibn Nudžejma (u. 1562.). Radi se o jednom od bitnijih djela koja tretiraju pravne maksime.
Kitābul-kirā’e, andaluzijskog učenjaka Eš-Šatibija (u. 1194.). Tekst je kolokvijano poznat kao Šātibijja i predstavlja jedno od najpopularnijih klasičnih djela za izučavanje različitih vidova čitanja Kur’ana.

Slika 2. Stranice rukopisa Eš-Šatibijevog djela o kiraetima, izvor: http://ubsm.bg.ac.rs/

U jednom spisu prisutno je nekoliko naslova autora Allameka Muhammeda Musića Bošnjaka (u. 1636.) – Šerhu tefsīri sūretil-Kahf; Hāšijetu sūretin-Nebe’; Hāšijetu ‘Allāmek ‘alā šerhil-mevākif. Autor je rođen 1595. godine u Sarajevu, svršenik je Gazi Husrev-begove medrese. Allamek postaje carigradski kadija 1636. godine. Poznat je po djelima iz logike, lingvistike, prava, tefsira i sl.
Kitābuš-šifā’ fī ta‘rīfi ḥukūkil-Mustafā, poznatog andaluzijskog učenjaka Kadi Ijjada (u. 1149.). Ovo djelo predstavlja unikatni rad o statusu Poslanika, alejhis-selam, njegovim vrlinama i pravu kojeg ima kod svog ummeta.
Sahīh imama Buharije (u. 870.), najvjerodostojnija zbirka hadisa Poslanika, alejhis-selam.
Kitābu ta‘līmil-mute‘allim, od hanefijskog učenjaka Burhanudina ez-Zernudžija (u. 1223.) u dva primjerka. Ovo proslavljeno pedagoško djelo tretira metode učenja i podučavanja.
Šemā’ilun-nebijj, od imama Et-Tirmizija (u. 892.), gdje je napravio kompilaciju oko četiri stotine predaja u kojima se opisuje fizički izgled Poslanika, alejhis-selam, i govori o njegovom karakteru. Djelo je uveliko poznato i bilo je predmet posebnog komentara mnogih učenjaka, između ostalih Es-Sehavija (u. 1497.) i Ibn Hadžera el-Hejsemija (u. 1566.).
El-Mufredātu fit-tibb, od andaluzijskog ljekara i naučnika Ibnul-Bejtara (u. 1248.). On biva postavljen za glavnog herbalistu za vrijeme ejjubijskog sultana El-Kamila. Napisao je mnoga djela iz oblasti medicine i farmacije, među njima i komentar na prva četiri toma knjige Materia Medica Pedanija Dioskorida (u. 90.), grčkog ljekara, farmakologa, koji se smatra začetnikom farmakognozije.
Kitābu ta’bīrir-ru’jā, djelo iz oblasti oniromantije (tumačenje snova), hanbelijskog učenjaka Ibn Gannama (u. 1294.).

Slika 3. Stranice manuskripta djela Eš-Šifā, Kadi Ijjada, izvor: http://ubsm.bg.ac.rs/

Ādžurrūmijja, naširoko prihvaćeni tekst iz gramatike arapskog jezika, marokanskog učenjaka Ibn Adžurruma (u. 1324). O popularnosti djela najbolje govori podatak da je do današnjeg dana na njega napisano oko pet stotina komentara, glosa i spjevova.
Edebul-kātib, autora Ibn Kutejbe (u. 889.), pedagoško djelo koje tretira teoretska i praktična pravila koja se tiču arapskog jezika i literature.
Er-Risāletul-kušejrījje, autora Ebul-Kasima el-Kušejrija (u. 1072.). Radi se o djelu koje tretira znanost tesavvufa, gdje autor želi pomiriti tradiciju ehlisunnetskih učenjaka sa ovom znanošću.
Fī ‘ilmil-mentik, autora Šemsudina el-Fenarija (u. 1431.), djelo iz logike poznatog osmanskog logičara i teologa.
Risāletun fī ādābil-bahs, osmanskog šejhul-islama Ibn Kemal Paše (u. 1534.), djelo iz oblasti disputacije (umijeća naučne diskusije).
Kitābu kavā‛idil-i‛rāb, poznatog egipatskog gramatičara Ibn Hišama (u. 1360.), djelo iz oblasti arapske gramatike.
Et-Ta’rīfāt, imama El-Džurdžanija (u. 1413.), uveliko referencirani rječnik u kome je autor dao definicije termina iz različitih znanosti, kao što su lingvistika, fikh, filozofija, hadis, usul i sl. Od istog autora prisutni su i rukopisi djela Kitābul-misbāh, kao i ‛Avāmil.
Īsāgūdžī, u dva primjera, poznato djelo iz logike Esirudina el-Ebherija (u. 1265.), to je komentar na Isagogiku ili Uvod u Aristotelove kategorije, djelo koje je napisao Plotinov (u. 270.) učenik Porfirije Tirski (u. 309.). El-Ebheri bio je učenik Fahrudina er-Razija (u. 1209.), napisao je djela iz mnogobrojnih znanosti, poput astronomije, filozofije, logike i matematike. Komentirao je, sa ciljem korekcije, djelo Stiheia (Elementi) koje je napisao Euklid (u. oko 300 p.n.e.), koji se smatra ocem geometrije.

Slika 4. Na prvoj stranici rukopisa Gazalijevog djela Miškātul-envār prepisivač je ostavio sintaksičku igru koju čitalac treba odgonetnuti tako što će ponavljajućoj riječi من koja je lišena vokala dodijeliti odgovarajuće znake i od nje tvoriti riječ ciljanog značenja, te formirati smislenu rečenicu. Izvor: http://ubsm.bg.ac.rs/

Pored prikazanog izbora djela iz impozantne kolekcije orijentalnih rukopisa koju čuva biblioteka „Svetozar Marković“, posebno možemo izdvojiti i jedanaest rukopisnih mushafa koji su prisutni. Od onih koji su datirani, najstariji je prepisan 1543. godine. Uvid u kolekciju orijentalnih rukopisa u ovoj beogradskoj biblioteci daje nam unikatan pogled u prošlost i može nam pomoći u historijskoj analizi naučnog diskursa (primarno u oblasti islamskih i racionalnih znanosti) na našim prostorima, a u širem kontekstu i Osmanske imperije. Naravno, očigledno pitanje odakle i kako su oni završili na tom mjestu treba biti predmet posebnog istraživanja. U međuvremenu, detaljnije izučavanje samih rukopisa, sa posebnim fokusom na prepisivače, mjesto i vrijeme prepisivanja djela, omogućava nam da sklopimo djeliće intelektualnog mozaika našeg podneblja, koji svojom šarenolikošću doista fascinira.

Glas islama 357, R: Kultura , A: Davud Bajrović