Vakuf Esme sultanije

Vakuf Esme-sultanije u pravom smislu riječi predstavlja arhitektonski biser islamsko-osmanske arhitekture u kraljevskom gradu Jajcu, što dodatno potvrđuje činjenica da je džamija Esme-sultanije proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine odlukom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika.

Onaj ko prihvati Allaha za Gospodara i Muhammeda a.s. za svoga uzora, on je potčinjen i upokoren jedino ideji tevhida, a oslobođen robovanja bilo kojoj ideji ili ideologiji. Onda su njegov život i njegova djela usklađeni sa principima vjere islama. Njegov cilj je da odgaja sebe i druge, da robuje Allahu i da gradi u Njegovo ime. Opća dobra – zrak, voda, rijeke, jezera, pašnjaci, obradiva zemlja, šume data su čovjeku na raspolaganje, da privremeno upravlja njima, da bude namjesnik na Zemlji. Allahove kuće – džamije, koje su mjesto sedžde, mjesto poduke i mjesto džemata, kao i sve druge vakufe koji služe općem dobru, grade i održavaju oni koji su svjesni čovjekova emaneta na ovome svijetu. I džamija je opće dobro. Džamija Esme-sultanije izgrađena je u vremenu od 1752. do 1772. godine. Na mjestu ove džamije bile su dvije njene prethodnice. Džamija Habibe-hatun, te džamija Mir Mustafe, čauškog ćehaje. Iznad džamijskih vrata je natpis od džamije Mir Mustafe. (Hadžić, 2025:211)

Džamiju Esme-sultanije i sve prateće objekte u kompleksu džamije srušili su agresori, okupatori Jajca, a materijal odvezli na plato jajačke streljane iznad Elektrobosne. Povratkom Bošnjaka u Jajce pokrenute su aktivnosti za obnovu džamije koje su trajale od 23. juna 1998. do 27. juna 2003. godine, kada je postavljen kamen temeljac za gradnju nove džamije. Postavljanju kamena temeljca prisustvovalo je oko 5.000 ljudi. (Hadžić, 2025:211) Svojim centralnim potkupolnim oblikom, natkrivenim sofama, kamenom munarom, šadrvanom, mektebom i mezarjem, džamija je arhitektonski biser osmanske tradicije u Bosni i Hercegovini. Nakon što je tokom ratnih godina 1992-1995. bila devastirana i gotovo potpuno uništena, objekat je rekonstruiran i restauriran 2008. godine, čime je potvrđena trajna vjerska, kulturna i historijska vrijednost vakufa Esme-sultanije. (Ljudi zajednice, zapisi o ljudima i džematima MIZ Jajce)

U pozadini manifestacije nalazi se vakuf Esme-sultanije, čija historijska i kulturna vrijednost nadilazi okvir prošlosti i dobija savremenu dimenziju. Na manifestaciji „Žena, porodica i zajednica“, održanoj 12. septembra 2025. godine u Travniku, koja se realizira devetu godinu zaredom pod organizacijom Muftijstva travničkog, dodijeljene su plakete „Esma-sultanija“ za doprinos vjerskoj zajednici i „Princeza Dževhera“ za doprinos društvenoj zajednici. Ovim činom, historijski vakuf Esme-sultanije reinterpretira se kroz afirmaciju aktivne uloge žena u zajednici, demonstrira kontinuitet vrijednosti i simbolizira trajnost djela učinjenog na Allahovom putu.

Vakuf Esme-sultanije u kraljevskom gradu Jajcu stoga nije tek materijalna ostavština, već živi simbol koji povezuje prošlost i sadašnjost, legendu i historiju, arhitekturu i duhovnost, ženu i zajednicu. On potvrđuje kur’ansku poruku: „Primjer onih koji imovinu svoju troše na Allahovu putu sličan je zrnu iz kojega nikne sedam klasova, a u svakom klasu po stotinu zrna. A Allah povećava kome On hoće! Allah je neizmjerno dobar i Sveznajući!“ (El-Beqare, 261)

Ovim ajetom Uzvišeni Allah eksplicitno naglašava da je dobročinstvo na Njegovom putu čin koji biva višestruko nagrađen. U ovom kontekstu vrijedno je spomenuti tefsir Ibn Kesira, koji detaljno objašnjava značenje ovog ajeta i ukazuje na veličinu nagrade za one koji iskreno i radi Allahovog zadovoljstva troše svoja imanja.

Ovo je primjer koji Uzvišeni navodi za povećanje nagrade onome ko troši svoju imovinu u želji za Njegovim zadovoljstvom, odnosno da se dobro djelo povećava od deset do sedam stotina puta, pa kaže: „Primjer onih koji imovinu svoju troše na Allahovu putu sličan je…“, tj. u pogledu pokornosti prema Allahu trošeći u borbi (džihadu) konjicu, oruđe, oružje i sl. Od Ibn-Abbasa se navodi: „Dirhem potrošen u džihadu – borbi i hadžu povećava se do sedam stotina puta, pa zato Uzvišeni kaže: „…sličan je zrnu iz kojega nikne sedam klasova, a u svakom klasu po stotinu zrna.“

Ovaj primjer ima utisak na duše ljudi više nego spominjanje broja sedam stotina. U njemu se ukazuje da dobra djela Allah Uzvišeni razvija za njihove nosioce kao što usjev razvija za onoga ko ga zasije u plodnu zemlju. Postoji predanje iz Sunneta, koje također govori o povećavanju dobrih djela do sedam stotina puta.

Ahmed od Ibn Mesuda navodi predanje da je neki čovjek dao za milostinju na Allahovom putu obilježenu devu, pa je Muhammed s.a.v.s. kazao: „Na Sudnjem danu sigurno ćeš dobiti sedam stotina obilježenih deva.“ (Muslim i En-Nesa'i)

U nastavku ajeta stoji: „A Allah povećava kome On hoće“, dakle, prema iskrenosti u poslu. Naprijed je naveden hadis Ebu Osmana en-Nehdija, koji navodi od Ebu Hurejre, u pogledu povećanja dobrog djela do dva miliona dobrih djela u vezi s riječima:

„Ko je taj koji Allahu drage volje zajam daje, pa mu ga On mnogostruko vraća?!“ (El-Beqare, 245)

U nastavku ajeta: „Allah je neizmjerno dobar i Sveznajući!“ Dakle, Njegovo dobro je sveobuhvatno i nadmašuje stvorenja i On zna ko to zaslužuje i ko ne zaslužuje; Njemu pripada slava i hvala! (Tefsir, Ibn Kesir)

Etimologija i terminologija pojma vakuf

Riječ vakuf dolazi od arapskog glagola waqafa (وقف), što znači „zaustaviti, posvetiti, zadržati“. U pravnoj terminologiji islama vakuf označava trajno izdvajanje imovine radi općeg dobra, gdje se sama imovina „zaustavlja“ u vlasništvu Allaha, a koristi se samo njena plodnost i prihod.

U Kitab al-Haraj Ebu Jusuf navodi da je vakuf „zadržavanje stvari i korištenje njene koristi u dobrotvorne svrhe“, dok Ibn Kudama u djelu Al-Mughni naglašava da vakuf „predstavlja trajnu sadaku čija se nagrada nastavlja i nakon smrti“. Ovu ideju potvrđuje hadis: „Kada čovjek umre prestaju mu djela, osim u tri slučaja: trajna sadaka, korisno znanje i dobro dijete koje se za njega moli.“ (Muslim)

Zaključak

Istovremeno, čini jedinstven spoj historije, vjere, tradicije, društvenog angažmana te dijela identiteta i integriteta muslimana, naglašavajući aktivno učešće muslimanki u kulturnom, vjerskom i društvenom životu Osmanskog perioda, te potvrđujući univerzalnu vrijednost trajnog dobra (sadake džarije), koje nadilazi vrijeme i prostor, kao most između prošlosti i sadašnjosti, svjedočanstvo o kontinuitetu islamske civilizacije na Balkanu.

Vrijednost ove džamije ne ogleda se samo u njenoj arhitekturi, već i u njenoj ulozi mjesta molitve, okupljanja, zajedništva i identiteta, čime se potvrđuje duboka istina vjere. Njeno postojanje svjedoči o kur’anskoj poruci da se dobročinstvo umnogostručuje poput klasa pšenice, a njen vakuf simbol da je ono što se gradi na Allahovom putu most između dunjaluka i Ahireta, shodno 96. ajetu sure En-Nahl: „Ono što je u vas – prolazno je, a ono što je u Allaha – vječno je!“

Glas islama 360, R: Šerijat i pravo, A: Sumeja Samailagić