Diktat ili most

Diktat stabilizira svijet kroz poslušnost; most otvara cjelinu svijeta kroz povjerenje. Diktat zatvara glas u tišinu; most rađa glas koji artikulira istinu. Pitanje „diktat ili most“ ne traži i ne pravi podjelu između dobra i zla, ali zato otvara horizont između stagnacije i prelaska, između kontrole i svijesti.

Naslov Diktat ili most otvara temeljnu dilemu savremene civilizacije; postavlja čovjeka pred strukturu koja ga neprekidno potiskuje, oblikuje i guši, ili pred prag koji mu nudi mogućnost prelaska u novi prostor, u dimenziju slobode. Ovo nije samo kontrast između dva stanja, već poziv da se razumije sama priroda ljudske pozicije u svijetu. Dilema se ne nalazi u političkoj sferi, nego je to u ontološkoj srži svijesti, tamo gdje čovjek nastoji razumjeti svoje mjesto u poretku stvari i događaja.

Riječ diktat ne označava samo autoritarni poredak, već predstavlja čitavu logiku savremenog racionaliteta, sistem kojem se podvrgavaju misao, riječ i želja, vezani pravilima kontrole, mjerenja i predvidivosti. Unutar tog sistema, dominacija više ne zahtijeva spoljašnju silu, jer je poslušnost duboko usađena u svijest čovjeka. Racionalitet se ne nameće snagom, nego ritmom navike, oslanjajući se isključivo na materijalni dio antropologije, sa strukturom mišljenja koja je naučila da ne izlazi iz zadanih kontura.

Savremeni čovjek ne doživljava nadzor kao fizičko ograničenje, nego ga je prihvatio kao unutrašnje prisustvo granica koje su postavljene u njegovim vlastitim uvjerenjima. Sloboda se više ne doživljava kao čin, već kao navika, dok navika poprima oblik unaprijed određene odluke. U tom stanju, diktat ne djeluje kao represivni sistem, već kao mehanizam samoprilagođavanja, gdje čovjek ne slijedi naredbe, nego se predaje načinu mišljenja koji mu je dat kao jedini put.

***
Pred strukturom koja usađuje uvjerenje kao oblik racionalne dominacije, figura mosta pojavljuje se kao simbol prelaska. Nije samo metafora otpora, ali jeste neko međustanje, gdje se svijest zaustavlja između dva svijeta – jednog koji se ruši i drugog koji još nije dobio oblik. To zaustavljanje možda nije kolebanje, ali sigurno jeste priprema za preuzimanje odgovornosti prema generacijama koje dolaze.

Most je istovremeno granica i mogućnost, jer on povezuje ono što je bilo sa onim što se očekuje da može postati, tražeći pravu hrabrost prelaska, čin koji se ne događa bez odricanja od sigurnosti. Prelazak nije samo kretanje, već odluka da se promijeni dimenzija egzistencije, da se uđe u prostor gdje se čovjek ne prilagođava, nego bira da bude i da mijenja okolnosti.

U tom ritmu, most ne pripada nijednoj strani, jer pripada pokretu, svjesnom činu koji čini stvarnost protočnom. Diktat stabilizira svijet kroz poslušnost; most otvara cjelinu svijeta kroz povjerenje. Diktat zatvara glas u tišinu; most rađa glas koji artikulira istinu. Pitanje „diktat ili most“ ne traži i ne pravi podjelu između dobra i zla, ali zato otvara horizont između stagnacije i prelaska, između kontrole i svijesti. Ono što se postavlja kao problem nije samo kritika totalitarne strukture, to je promišljanje o mogućnosti transcendencije kroz razumijevanje.

Kada struktura sistema poprimi oblik zatvora, misao postaje most koji traži prelazak. Kada se globalni poredak pojavi kao mreža kontrole, ideja otvara prostor tamo gdje je mreža počela da puca. Nijedna epoha nije se predala koračanju bez svojih mostova, a pored svakog mosta stoje stražari koji čuvaju granicu. Razlika koja se ne mjeri njihovim oblikom nađe oslonac na hrabrosti čovjeka da prepozna trenutak kada prelazak postaje moguć.

Naslov Diktat ili most nije izražen da stoji kao retoričko suprotstavljanje, nego je kao pitanje koje se dotiče konačnog značenja slobode. Iako ne traži podjelu između dva svijeta, ipak je to poziv da se razumije hoće li čovjek ostati unutar naučne zamke koja ga oblikuje, ili će izabrati prelazak ka unutrašnjem obnovljenju. Taj prelazak događa se kroz tihi prevrat, kroz svijest koja traži ravnotežu između moći i razumijevanja, između znanja i savjesti, između onoga što drži i onoga što poziva.

Dotični most je isprepleten ljudskom voljom, koji negira fizičko kretanje, ali je obavezna unutrašnja odluka. Svaka odluka koja se rađa iz svijesti predstavlja prvi korak izvan diktata, otvaranje prozora sa pogledom na slobodu. Taj korak ignorira svaku vrstu bijega, ali je ponosan na svjedočanstvo karaktera koji bira da pređe, može se pomisliti, da bi pobjegao, ali taj korak je znak puta da bi izgradio novi oblik bivstvovanja.

***
Tokom dvije hiljade godina civilizacije poznate kroz pisanu riječ, diktature su pronašle najpogodniju klimu za sprovođenje represije upravo u epohi globalizacije. Ta klima koju globalizatori nameću, osim što je društvena, istovremeno, u svojoj suštini, ona je asocijalna, jer zahvata sve dimenzije ljudske egzistencije. Dodir, odnosno uvreda ličnosti, dešava se na individualnom nivou, tamo gdje svijest, izborna volja i dostojanstvo gube svoj prostor; kao što se dešava i na kapilarnom nivou, gdje kontrola prodire u najsitnije tkivo društvenog organizma, pa sve do nervnog centra sistema.

Globalizacija i globalizatori proizveli su novu formu misaonog homogeniteta, koji se razvija kroz ekonomski, tehnološki i kulturni centralizam. Na taj način, autoritarni sistemi stekli su efikasnost bez presedana u svojoj historiji. Društvo više ne traži političku dinamiku, jer je ritam kontrole zamijenio potrebu za pokretom. Struktura se stabilizirala nekim čudnim lažnim mirom, a gdje se lažna sila razvija istinskim krvoprolićem, i to dirigiranom kontrolom, kroz širenje straha, instalirajući misaoni obrazac koji ne dopušta alternativu.

Dominacija tog misaonog obrasca poprimila je oblik tihe monističke svijesti, u kojoj političke opcije više ne predstavljaju stvarne razlike. Od ekstremne ljevice do takozvane ekstremne desnice, od liberalnog do konzervativnog, sve su stisnute unutar jedinstvenog okvira kontrole. Taj okvir je izgrađen pod kandžama kaste sa naučnom matricom, koja je suzila svaku pojavu simbola ljudskih zajednica, tretirajući kulturu kao prepreku, a identitet kao anomaliju.

Kasta koja drži u rukama sredstva znanja, tehnologije i psihologije mase, izgradila je novi mehanizam neutralizacije pluralizma. Umjesto množenja glasova, uspostavljen je programirani uniformitet, gdje se identitet više ne doživljava kao dimenzija kolektivnog ponosa, nego je to devijacija koja zahtijeva gašenje ili redefiniciju. Unutar tog horizonta, svaki pokušaj očuvanja kulturne autentičnosti klizi u aspiraciju nestabilnih masa, emocionalni zahtjev koji se sudara sa logikom globalnog sistema.

Na individualnom planu, sve definicije o sagledavanja budućnosti kao prostor mogućnosti, čak i teoretski, sužena je do krajnjih granica. Savremeni čovjek je urbaniziran u duši, prestajući da se smatra centrom izabranog procesa, jer mu je nametnut takav oblik unutrašnjeg života. Želje su kolonizirane i potpuno kanalizirane u represivne zone, gdje nada više nema prostora da pusti korijen, dok dostojanstvo lebdi na periferiji interesa koji ga više ne obuhvataju.

Karakter, kao moralna dimenzija postojanosti, gubi svoje unutrašnje značenje kada više nema šta da brani. Bez ideala, bez horizonta, bez nade koja nadilazi sadašnjost, on se ogoljava od svoje dinamike i ostaje kao forma bez sadržaja. U tom stanju, čovjek prestaje biti subjekt historije, postaje obična sirovina i posljedica procesa kojeg, pored toga što nije u njegovom posjedu, on ga i ne razumije.

Nastavit će se…

Glas islama 361, R: Kolumna, A: Akademik Fatmir Bači