Status vakufske imovine u pozitivnom pravu R. Srbije

Zaista, Allah vam naređuje da emanete (povjerene stvari) dajete onima kojima pipadaju i kada sudite među ljudima – da pravedno sudite.“ (En-Nisa, 4:58)

Vakuf (ar. wakf) u svom terminološkom značenju predstavlja trajno izdvajanje imovine u vjerske, obrazovne, humanitarne i druge društveno korisne svrhe, pri čemu se vlasništvo prenosi u posebnu pravnu kategoriju, a koristi od te imovine namijenjene su općem dobru i zajednici.

Kada je u pitanju šerijatsko-pravni tretman vakufske imovine, ona se smatra trajno neotuđivim dobrom, koje nije moguće privatizirati ili eksploatirati za privatnu potrebu.

S druge strane, kada je u pitanju pozitivno pravo Republike Srbije, vakufi u svom izvornom okviru imaju status „zadužbinske imovine“ ili imovine koja pripada vjerskoj zajednici, dok kao institut nemaju pravni subjektivitet i status samostalnih pravnih lica. Osnovni pravni izvor je Zakon o crkvama i vjerskim zajednicama (Službeni glasnik RS, br. 36/2006), kao i niz drugih lex specialis-a koji uređuju pitanje imovine, denacionalizacije ili pak restitucije.

Prema Zakonu o crkvama i vjerskim zajednicama, tradicionalne vjerske zajednice (među kojima je i Islamska zajednica u Srbiji) imaju svojstvo pravnog lica, dok se njene ustanove (medrese, humanitarne organizacije, džemati i sl.) mogu sticati pravnu sposobnost i posjedovati imovinu. Vakufi se u zakonskoj percepciji definiraju kao oblik privatne svojine Islamske zajednice, koja je titular vlasništva. Ovakvom imovinom upravlja se shodno unutrašnjim propisima Islamske zajednice, koje donose njeni organi i koji ujedno čine upravnu funkciju nad pokretnim i nepokretnim stvarima.

Crkve i vjerske zajednice, među kojima je i Islamska zajednica u Srbiji, nakon 1945. godine suočile su se sa nacionalizacijom imovine kojom je imovina vjerskih zajednica iz privatnog prešla u državno vlasništvo i kao takva je upisana u registar. Zahvaljujući zakonima: Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (1958), Zakon o nacionalizaciji pravnih privrednih preduzeća (1946), imovina je iz privatne svojine prelazila u javnu svojinu, dok je institut sekverstva podrazumijevao privremeno stavljanje imovine pod upravu države, koja je slično institutu nepotpune eksproprijacije privremeno prelazila u vlasništvo države.

U tom periodu oduzeto je, prema zvaničnim podacima, oko 80% vakufske imovine koja je bila pod kontrolom Islamske zajednice Jugoslavije, čiji je nasljednik Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, dok je u današnjem postupku restitucije vraćeno manje od 20% oduzete imovine.

Kada je u pitanju Islamska zajednica u Srbiji, koja je dio Islamske zajednice u BiH, procjena oduzete vakufske imovine, prema javnim podacima, iznosila je preko 90% postojeće imovine, dok je današnji proces restitucije vakufske imovine nešto manji od 8% .

Prelaskom iz komunističkog okvira u demokratski pravni okvir u Republici Srbiji označio je duboku promjenu u tretmanu imovinskih prava, pa samim tim i vakfuske imovine. Ustavom iz 2006. godine jemči se puna autonomnost vjerskim zajednicama na uspostavu i organizaciju svog vjerskog života, ali im se istim jamče i imovinska prava. Donošenjem Zakona o crkvama i vjerskim zajednicama 2006. godine, Zakona o vraćanju imovine crkvama i vjerskim zajednicama iste godine, država je priznala potrebu restitucije i vraćanja oduzete imovine, čime je započeo proces pravne i društvene rehabilitacije vakufa. Time se je ušlo u reformu pravnog okvira, a pogotovo imovinsko-svojinskih prava u kojima više ne dominira državna svojina i ograničavanje vjerskog prava, već sistem koji naglašava pravnu sigurnost, autonomiju vjerskih zajednica i zaštitu njihovih imovinskih interesa u skladu sa načelima demokratske države i vladavine prava.

Zakonom o vraćanju (restituciji) imovine crkvama i vjerskim zajednicama (Sl. Glasnik 46/2006), čl. 36 st. 1, zajemčeno je da od 1. maja 2006. godine nije dozvoljeno bilo kakvo raspolaganje imovinom koja je po odredbama ovog zakona predmet vraćanja, niti zasnivanje hipotetske zaloge ili zakupa na toj imovini. To znači da imovinu (vakufska imovina) koja se nalazi u nelegalnoj državini držaoca stvari, a koja je ušla u proces restitucije pred nadležnim organom ili je predmet povraćaja crkvi ili vjerskoj zajednici, lice ne može koristiti, niti raspolagati tom imovinom, sve dok se o takvoj vrsti postupka ne donese pravnosnažna odluka.

Po pitanju imovine koja podliježe zakonskoj restituciji, predmet vraćanja su nepokretnosti koje su u momentu oduzimanja bile u vlasništvu crkava i vjerskih zajednica, i to imovina koja je u katastru nepokretnosti upisana kao: poljoprivredno zemljište, šuma, šumsko zemljište, građevinsko zemljište, stambena i poslovna zgrada, odnosno idealni dijelovi takvih zgrada, stanovi i poslovne prostorije, pokretne stvari od kulturnog, historijskog ili umjetničkog značaja.

Istim zakonom definirani su oblici vraćanja imovine, i to: vraćanje u naturalnom obliku, kojim se obveznik duži da crkvi, odnosno vjerskoj zajednici, vrati pravo svojine i državine na nepokretnosti koja je bila oduzeta, ako je u približnom istom obliku i stanju u kome je bila u vreme oduzimanja. Ako se imovina ne može vratiti u cjelini, moguće je delimično vraćanje, s tim da se za razliku u vrijednosti plati tržišna naknada.

Čl. 6, st. 1. i 2. Zakona o crkvama i vjerskim zajednicama propisano je da su crkve i vjerske zajednice nezavisne od države i jednake pred zakonom. Crkve i vjerske zajednice su slobodne i autonomne u određivanju svog vjerskog identiteta, dok iz st. 3. navedenog zakonskog člana proizilazi i to da crkve i vjerske zajednice imaju pravo da samostalno uređuju i sprovode svoj poredak, organizaciju i da samostalno obavljaju svoje unutrašnje i javne poslove.

Postoji niz obaveza koje su usmjerene od državnih organa prema vjerskim zajednicama, a jedna od njih se upravo odnosi na organizaciju obrazovnog sistema i njegov puni pravni subjektivitet. Čl. 36. st. 2. Zakona o crkvama i vjerskim zajednicama jamči da vjerske obrazovne ustanove koje dobiju verifikaciju, odnosno akreditaciju, imaju pravo na finansiranje iz budžeta, srazmjerno broju vjernika prema posljednjem popisu stanovništva u Republici Srbiji, dok st. 4. istog zakona propisuje da, radi unapređenja vjerskih sloboda i prosvjete, država može pružati finansijsku pomoć i vjerskim obrazovnim ustanovama koje nisu uključene u sistem obrazovanja. To znači da je država u strogoj obavezi da one obrazovne ustanove, koje su prošle kroz propis akreditacije i koje su dobile rješenje o akreditaciji, finansira iz budžeta, dok može budžetski pomoći i one obrazovne ustanove čiji je osnivač vjerska zajednica.

Država je, s druge strane, u obavezi da štiti vakufsku imovinu kao imovinu od šireg značaja zaštite prava svojine, ali i slobode na vjeroispovijest. U skladu sa Ustavom Republike Srbije (čl. 58. i čl. 44.), garantira se nepovredivost prava svojine, dok je kroz zemljištne knjige i katastar u obavezi da to pravo svojine prizna Islamskoj zajednici u Srbiji kao legitimnom titularu.

Islamska zajednica u Srbiji suočila je se sa nizom nepravdi u pogledu svoje imovine: od oduzimanja vakufa tokom komunističkog perioda, pa sve do savremenih pokušaja pravne represije i uzurpacije od strane tzv. „Islamske zajednice Srbije“ od 2007. godine, kada je pored političkih i fizičkih pritisaka izvršena i svojevrsna „pravna agresija“ nad njenom imovinom. Pokušaj parazajednice bio je da se izvrši ilegalni upis u Registar vjerskih zajednica i da zasnuje pravo svojine nad oduzetom vakufskom imovimom, uz strogo kršenje Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, preko teške povrede upravnog postupka, pa i samog Ustava koji garantira apsolutna i isključiva prava u pogledu svojinskih prava i organizacije vjerskog života muslimanima u Srbiji, čiji titular je tradicionalna vjerska zajednice upisana u državni registar o crkvama i vjerskim zajednicama kao Islamska zajednica u Srbiji.

Upravo zbog toga potrebno je ustrajati na principima pravičnosti i zakonitosti, jer Uzvišeni Allah dž.š. strogim imperativom nas obavezuje:

„Zaista, Allah vam naređuje da emanete (povjerene stvari) dajete onima kojima pripadaju i kada sudite među ljudima – da pravedno sudite“ (En-Nisa, 4:58), dok u načelima kontinentalnog prava stoji: Fiat iustitia, perat mundus, ili Neka se pravda ispuni, pa makar propao svijet.

Glas islama 361, R: Pravo, A: Prof. Mujo Bećirović – msc. prava

IZVORI

1. Ustav Republike Srbije – čl. 44. i 58, Službeni glasnik RS, br. 98/2006
2. Zakon o crkvama i verskim zajednicama, Sl. glasnik RS, 36/2006
3. Zakon o vraćanju (restituciji) imovine crkvama i verskim zajednicama (Sl. glasnik RS, br. 46/2006)
4. Zakon o vraćanju oduzete imovine crkvama i verskim zajednicama i obeštećenju (Sl. glasnik RS, br. 72/2011)