Institucionalna važnost u čuvanju vjere i zajednice

Nijedna zajednica, narod ili civilizacija ne može se održati, razvijati i organizirano djelovati bez čvrstih institucija koje oblikuju njenu unutrašnju snagu. Institucije su živi mehanizmi koji čuvaju identitet, prenose znanje, artikuliraju potrebe, posreduju između pojedinca i zajednice, usmjeravaju energiju mladih i obezbjeđuju kontinuitet moralnog i društvenog poretka. Islam, kao cjelovit sistem koji obuhvata sve dimenzije ljudskog postojanja, nije ostavio nijednu oblast bez načela, strukture i odgovornosti.

Kur’an nas uči da se red i organizacija nalaze u samoj prirodi stvaranja: „Onaj Kome pripada vlast na nebesima i na Zemlji, Koji nema djeteta, Koji u vlasti nema ortaka i Koji je sve stvorio i kako treba uredio!“ (El-Furkan, 2) Red, struktura i uređenost božanski su princip koji se odražava u ljudskom životu.

Od prvih dana poslanstva do danas muslimani su opstajali i razvijali se zahvaljujući institucijama. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uspostavio je prvu islamsku instituciju – džamiju, koja nije bila samo mjesto u kojem su ibadet činili, već je džamija predstavljala centar odgoja, upravljanja i znanja. Ona je bila škola, sudnica, politička kancelarija, humanitarni centar, mjesto okupljanja i savjetovanja. Nije slučajno da je upravo džamija prvo što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podigao kada je stigao u Medinu. Time je pokazao da se vjera ne može očuvati bez institucije koja organizira život zajednice.

Kroz stoljeća, muslimanske zajednice širom svijeta otvarale su i njegovale različite ustanove: medrese, vakufe, sudove, biblioteke, humanitarne fondacije, šure i administrativna tijela. Sve one nisu bile obične strukture, nego produžena ruka zajednice kroz koju se prenosila svjetlost znanja i stabilnosti. U tim ustanovama se učilo, odgajalo, liječilo, dijelilo, sudilo, pomagalo i čuvalo ono najdragocjenije – identitet.

U svijetu koji se ubrzano mijenja, u kojem su moralne vrijednosti erodirane, porodice oslabljene, mladi pritisnuti neizvjesnostima, a kulturni identiteti sve više razvodnjeni, snaga institucija postaje presudnija nego ikada. Pojedinac može biti iskren, pobožan i predan, ali pojedinac sam ne može nositi breme čuvanja vjere, odgajanja zajednice, zaštite identiteta i rješavanja društvenih problema.

Zato Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ostavio ummet kao skup pojedinaca, već kao zajednicu s vođstvom, organizacijom i odgovornošću. U hadisu Ebu Derda'a, radijallahu anhu, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Drži se džemata, jer uistinu vuk jede izdvojenu ovcu!“ (Hadis su zabilježili: Ahmed, Nesai, Hakim, a šejh Albani, rahimehullahu te'ala, hadis je ocijenio hasen sahihom u Sahihu tergiba ve terhiba, 427)

Vjerske institucije osiguravaju da vjera bude ispravno shvaćena, da se znanje prenosi od kompetentnih ljudi do onih koji ga trebaju, da se zajednica spašava od devijacija i pogrešnih tumačenja i da svaki čovjek, od djeteta do starca, ima mjesto gdje će osjetiti brigu, toplinu i pripadnost. Bez institucija, vjera bi bila prepuštena haotičnom tumačenju, improvizacijama, pojedincima bez odgovornosti i bez nadzora. Institucionalna odgovornost, međutim, donosi sigurnost, red i povjerenje, ono što je nužno za dugoročno očuvanje zajednice.

Institucionalni rad podrazumijeva visoku etiku, transparentnost, dugoročnu viziju i sposobnost da se misli o potrebama ljudi. U Kur’anu se kaže: „One koji, ako im damo vlast na Zemlji, obavljaju namaz, daju zekat, naređuju dobro i zabranjuju zlo.“ (El-Hadždž, 41) Ovaj ajet slikovito opisuje suštinu institucionalne vlasti u islamu, ona je služba ljudima i služba Bogu, kroz sistem koji promovira dobro, a suzbija nepravdu i zlo.

Institucije su posebno važne za mlade. Mladi ljudi su najvrjedniji resurs zajednice, ali i najosjetljivija skupina. Njima trebaju stabilne strukture koje će ih pratiti, odgajati, štititi i inspirirati. Bez toga, mladi ostaju izloženi ulici, virtualnim svjetovima i slučajnim autoritetima, koji često donose više štete nego koristi. Institucije stvaraju okruženje u kojem se mladima daje prostor da rastu, uče, razvijaju svoje sposobnosti i osjete pripadnost. One im nude mentorski odnos, znanje i osjećaj vrijednosti. Koliko god porodica imala važnu ulogu, ona često nije dovoljna, jer i roditeljima trebaju institucije koje će im pomoći u odgoju.

U islamskoj tradiciji, vakufi, medrese, škole Kur’ana, bila su upravo ta mjesta gdje se briga za mlade pretakala u djelovanje. Tamo se učilo, stvaralo, razvijalo i doprinosilo. Danas, jednako kao i tada, ustanove Islamske zajednice predstavljaju kičmu odgoja i znanja.

Ustanove Islamske zajednice ključne su i za socijalnu pravdu. Čovjek ostavljen sam sebi može prepoznati dobro, ali kada zajednica organizirano djeluje, dobro se multiplicira. U zajednici muslimana je milost, dok je u odvajanju kazna i patnja. En-Nu'man b. Bešir, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Sa džematom je milost, dok je u cijepanju kazna.“ (Abdullah b. Ahmed u svojim dodacima na Musned i Ibn Ebi Dunja, a šejh Albani, rahmetullahi alejhi, hadis je ocijenio dobrim u Zbirci vjerodostojnih hadisa, 667 i Zilalul-Dženneh, 93)

Zajednica rukovođena institucijom djeluje kao organiziran sistem: prikuplja pomoć, distribuira je najugroženijima, brine o siromasima, starima, bolesnima, studentima, porodicama u krizi, povratnicima, djeci bez roditelja – upravno onako kako to radi naša Islamska zajednica. Nema tog pojedinca koji može sam uraditi ono što organizirana zajednica može.  U vremenu globalnih izazova, snažnih ideoloških i moralnih pritisaka, institucije postaju ne samo čuvari identiteta, nego i mostovi komunikacije između muslimana i društva.

Sve ovo pokazuje da institucionalno djelovanje nije luksuz niti formalnost – ono je nužnost. Kada su institucije jake – zajednica je stabilna; kada su institucije slabe – zajednica se rasipa u pojedinačne fragmente koji nemaju snagu da nose teret vremena. Zbog svega toga, jačanje institucija, njihovo unapređenje, modernizacija i briga o kadrovima koji ih vode postaju fard kifaje zajednice.

Na kraju, institucije su poput velikog, snažnog stabla: njegove krošnje štite ljudske živote, ali prava snaga uvijek dolazi iz korijena duboko sakrivenih u zemlji. Što su ti korijeni čvršći to je stablo otpornije na vjetrove vremena. Oluje se mijenjaju: dolaze razni pritisci, moralne krize, ekonomske nesigurnosti… No, zajednica koja ima zdrave, duboke i dobro njegovane institucije ne boji se vjetra. Ona stoji uspravno, pruža hlad i zaštitu, priprema nove generacije i ostaje znak sigurnosti društvu. Institucije su naš zajednički emanet, a njihova stvarna snaga ogleda se u tome koliko smo spremni da ih čuvamo, razvijamo i u njima živimo vrijednosti koje nas čine čvrstom i zdravom zajednicom.

Glas islama 362, Naše viđenje