Orijentalna kuća Mehmedalije Hamzagića u Novom Pazaru

Kuća Hamzagića jedna je od najistaknutijih i najvrjednijih orijentalnih bošnjačkih kuća u Novom Pazaru.

Kuća Hamzagića jedna je od najistaknutijih i najvrjednijih orijentalnih bošnjačkih kuća u Novom Pazaru. Po svojoj lokaciji, prostornoj organizaciji, očuvanosti (stara je 114 godina), unutrašnjoj i spoljašnjoj ljepoti, ova kuća zaslužuje da se pod hitno, ali pod hitno, stavi pod zaštitu države.

Žalosno je da, iako se nalazi u strogom centru Novog Pazara, za nju zna mali broj naših sugrađana. Razlog je, jednostavan: u zadnjih 50 godina ona je sistematski sakaćena i stavljana u hermetičku blokadu izgradnjom betonskih grdosija sa lijeve i desne strane te otvaranjem današnje ulice AVNOJ-a preko njihove bašče, koja se prostirala od ulice Rifata Burdžovića, pa sve do skoro današnje ulice 28. novembra. Vremenom je svuda okolo kuće izgrađen i veliki broj dućana različite namjene, što je još više zatvorilo ovu prelijepu kuću.

Danas se sa ulice Rifata Burdžovića može vidjeti samo njen krov od ćeremide. Jedini vidljivi dio ove kuće jeste zadnji dio fasade i ulaz iz odsječene bašče kroz koju je prošla glavna saobraćajnica (ulica AVNOJ-a). Zbog lošeg komunističkog urbanističkog plana, kuća Hamzagića izgubila je veliki dio svoje zadnje bašče, a samim tim i svoju ljepotu privatnosti.

Razgovor sa unukom Nagibom Smailbegovićem

Autor ovog teksta imao je čast i priliku da razgovara sa g. Nagibom Smailbegovićem (1955), sinom Ismete Hamzagić i unukom Mehmedalije Hamzagića, koji je 1910. godine sagradio ovu kuću. Nagib je, kao kompetentna osoba, israzio spremnost da mi pomogne u obradi historijata kuće Hamzagića koju je napravio njegov djed po majci Mehmedalija.

Na pitanje autora da kaže nešto više o svom djedu i njegovoj familiji, kao i o opisu kuće, g. Smailbegović je dao sljedeći odgovor:

– Moj djed po majci Mehmedalija Hamzagić ovu kuću sagradio je 1910. godine, dakle dvije godine prije odlaska Turaka iz Novog Pazara. On je u braku sa suprugom Hajrijom imao dva sina: Rama i Fehima i kćerke: Ifetu, Azizu, Akilju i moju majku Ismetu.

Ako se kuća gleda sa prednje glavne strane, u desnoj polovini kuće, na gornjem spratu, živio je djedov sin Fehim sa kćerkom koja se zvala Atija – Ata. Na donjem spratu desne polovine kuće živjela je djedova kćerka Ifeta. Ona je bila udata za čuvenog Osman-ef. Džanefendića, koga su komunisti, potpuno nevinog, strijeljali na Hadžetu 21. januara 1945. godine. Sa njim je imala kćerke: Fetiju, Hediju, Memnunu, Sabihu i Subhiju te sina jedinca Ešrefa – Keka, koji je u svoje vrijeme važio za najjačeg mladića u gradu. Nažalost, nastradao je tragično 1963. godine. Ubio ga je konobar tadašnjeg hotela „Beograd“.

Poslije Ifetine i Kekove smrti i nakon što su se njene kćerke poudale, u desnoj polovini kuće ostala je da živi Fehimova kćerka Atija – Ata. Atija je bila udata za učitelja Nežiba – Džiba Osmanbegovića i sa njim nije imala djece.

U lijevoj polovini kuće, na gornjem spratu, živio je djedov sin Ramo. On se kasno oženio Šaćirom i sa njom nije imao djece. Međutim, ona je dovela dvoje djece iz prethodnog braka. Tako su sa Ramom na spratu živjeli supruga Šaćira i pastorčad Nusret i Nusreta. Na donjem spratu živjela je Ramova i Fehimova sestra Aziza. Ona se nije nikada udavala. Nakon Ramove i Azizine smrti u lijevoj polovini kuće ostala je da živi Nusreta sa svojim kćerkama, a njen brat Nusret odavno živi u Njemačkoj.

Pored stare velike djedove kuće nalazila se i kuća Jonuza Hamzagića (1893-1988). On je imao sina Hakiju i kćerku Sadiju. Hakija je u braku sa suprugom Mekom imao dva sina: Saladina -Seljka i Seada. Sadija se udala za Albanca u Kosovsku Mitrovicu i sa njim dobila sinove Ferkiju i Šukriju.

Kada su Atija – Ata i njen suprug Nedžib Osmanbegović umrli, u desnu polovinu kuće uselio se Hakijin sin Saladin – Seljko. Njega je Atija, za života, usvojila sudskim putem kao svoje dijete. Nažalost, Saladin je umro mlad (1957-2007), tako da danas u ovoj polovini kuće žive Saladinova supruga i kćerka.

Opis kuće Mehmedalije Hamzagića

– Plac kuće moga djeda Mehmedalije protezao se od ulice Rifata Burdžovića do današnje banke „Intesa“.  Prvobitni raspored prostorija ove kuće, kako ja pamtim, bio je ovakav. Na gornjem spratu nalazile su se četiri velike sobe i dva „ćoška“ (izbačeni i natkriveni balkoni) koji su se oslanjali na stubove. Na donjem spratu također su bile tri velike sobe i jedna soba koja je služila za ostavu, gdje su se ostavljale namirnice, voće i povrće. Kuća je na prizemlju imala dodatak za mutfak (kuhinju) i nužnik te poseban ulaz. Ovaj aneks je manjim hodnikom, tzv. araluk, bio spojen sa holom u prizemlju.

Na prizemlju su bile dvije velike sobe koje su činile zasebnu cjelinu poznatu kao selamluk – dio kuće za prijem musafira koji bi došli sa strane. U ovim prelijepim sobama nalazili su se drveni dogrami, ugradni namještaj sa hamamom (kupatilom), furunluk u kojem se nalazila peć koja je zagrijavala sobu i hamam, zatim dolaf (ugradni ormar) i minderluk.

Iz prostranog hola (hajata) na prizemlju vodile su drvene stube na sprat. Gore je također postojao široki i osvjetljeni hol iz kojeg se ulazilo  u četiri velike sobe, a hodnik je vodio ka nužniku. Velika soba okrenuta  ka bašči nazivala se alaturka – musafirska soba. Sve sobe na spratu imale su bogati zidni namještaj (dogram) sa ugrađenim hamamom.

Ovaj dogram pružao se duž cijelog zida, a u njegov sastav ulazili su: hamam, furunluk, džamluk, teredže, dušekluk, pomoćni dolapovi i podjukluk. U kući moga djeda bilo je pet dograma, izrađenih od najboljeg drveta.

Sa prizemlja na sprat vode drvene stepenice sa ogradom koje su se završavale dodatkom sa ravnom podlogom za ostavljanje čaša, odnosno srča, pa se taj dio naziva srčaluk ili srčatahta.

Glavni ulaz ove kuće je od ulice Rifata Burdžovića. Iza kuće bila je velika bašča, koju je kasnije presjekla današnja ulica AVNOJ-a. Kuća je imala izlaz u tzv. žensku avliju koja je predstavljala intimni dio dvorišta porodice. Ispred kuće nalazila se muška avlija u koju su dolazili radnici i ljudi koji nisu pripadali familiji.

Ispred kuće, lijevo od glavne kapije, nalazila se velika štala, zatim, sudurma, salaš – hambar. Sa desne strane bio je pomoćni objekat koji su kasnije Hamzagići prodali Alju Idrizoviću, poznatom pazarskom taksisti. Danas je ovaj izgled ispred kuće potpuno izmijenjen, jer su podignuti brojni dućani različite namjene.

Autorov sagovornik Nagib Smailbegović potiče od stare i ugledne pazarske familije Hajradina Smailbegovića. Njegova majka Ismeta Hamzagić udala se za Hajradinovog sina Nekiju Smailbegovića. U njegovom vlasništvu je bio Smailbegovića han, u narodu poznat kao kafana „Granata“. Ovaj objekat bio je od izuzetnog značaja za pazarsku čaršiju. Nažalost, izgorio je do temelja u požaru koji se dogodio početkom avgusta 2013. godine.

Nagib je oženjen Nedžmijom Tuzinac i sa njom ima sina Ersana i kćerke Irmu i Aidu.

Glas islama 362, R: Historija, A: Dr. Harun Crnovršanin