Različiti aspekti slobode u islamu

Recite: „Zaista su moj namaz i moji obredi, moj život i moja smrt posvećeni Allahu Gospodaru svjetova. On nema sudruga; tako mi je naređeno i ja sam prvi među muslimanima.“ (El-En‘am, 6:162-163)

Prema Abdul-Azizu Saidu, “koncept slobode u islamu” podrazumijeva svjesno odbacivanje isključivo liberalne i individualističke filozofije “činjenja vlastite stvari” kao smisla života, ili kao cilja društva. Said dalje navodi da islam zauzima egalitarni i komunitarni pristup slobodi. Sloboda u islamu nalazi svoje značenje u “pripadnosti zajednici i sudjelovanju s narodom”. (Abdul Aziz Said, Precept and Practice of Human Rights in Islam, in: Universal Human Rights, vol. I, Jan. 1979, str. 73)

Ona je egalitarna u tom smislu da se sloboda ne uživa na račun nanošenja štete drugima, a komunitarna je jer se u slučaju sukoba između individualne slobode i društvenog dobra ovom drugom često daje prioritet. Sloboda je u osnovi društveni koncept te je potpuna izolacija od društva lišava velikog dijela njenog smisla.

Zapadni autori dali su slična zapažanja. Montgomery Watt iznio je donekle drastičnu tvrdnju da sloboda nikada nije imala svoje mjesto u islamskoj misli. Postoji riječ za slobodu (hurrijje), ali ona se odnosi na stanje slobodnog čovjeka (hurr) u suprotnosti s robom (‘abd). (Montgomery Watt, Islamic Political Thought. The Basic Concepts, Edinburg, Edinburg University Press, 1968, str. 96)

Djelimičan razlog nevažnosti koncepta pravde, dodaje Montgomery Watt, jeste teološka pozicija da je čovjek Božiji rob. Postoji i referenca na “veliko značenje” koje su muslimani pridavali vrlini trpljenja (sabr) i kako je ovo moglo značiti podnošenje teškoća i prihvatanje servilnog statusa od strane muslimanskih pojedinaca. Rekavši ovo, Montgomery Watt dalje priznaje da “uprkos ovim idejama čini se da postoji kombinacija ideja negdje u islamskoj misli, koja obavlja istu funkciju kao što to čini koncept slobode na Zapadu”. (Ibid., str. 97)

U raspravi o slobodi i bilo kakvim zaštitnim mjerama koje su mogle postojati za nju u islamskom pravu, Louis Gardet ističe metafizički kontekst slobode u islamu. On je došao do zaključka da sloboda u idealnom muslimanskom društvu možda nije sloboda u kojoj neko umire i daje život, nego da se njeno pravo značenje u islamu mora tražiti u odnosu čovjeka prema božanskom. (L. Gardet, La Cite Musulmane, str. 69, citat od Rosenthal, The Muslim Concept of Freedom, str. 121)

Montgomery Watt i Gardet dotakli su se samo jednog od mnogih aspekata islamskog shvatanja slobode. Mistična i metafizička značenja slobode, u povijesti ideja o slobodi, obično prethode socijalnoj i političkoj dimenziji slobode. Ekonomska sloboda se čini kao najnovije poglavlje o slobodi koje se pojavljuje u relevantnoj literaturi o ovoj temi. (Hasan Sa'b, ‘El-Hurrijje el-Felasife, u: Džemil Munedžmine (izd.), Muškilat el-Hurrijje fi'l-Islam, Bejrut, Dar el-Kitab el-Lubnani, 1974, str. 97)

Abdul-Aziz Said primjećuje da “lična sloboda u islamu leži u predavanju Božijoj volji i mora se tražiti unutar samog sebe. Ne može se ostvariti kroz oslobađanje od vanjskih izvora ograničenja”. (Said, Precept and Practice of Human Rights in Islam, str. 73; vidjeti isto sličnu analizu Muhammeda Abduhua, El-Islam ve'n-Nesranijje ma'a el-‘Ilm ve'l-Medanije, 6. izd., Kairo, Matba'at en-Nehda, 1375/1956, str. 155-156) Said dodaje da je “cilj slobode ljudska kreativnost” kroz oslobađanje samoga sebe.

Sejjid Kutb je tipični predstavnik muslimanskih autora u opisivanju kur’anskog karakteriziranja odnosa između Boga i čovjeka kao pravog osloboditelja savjesti vjernika. Vjerovanje u svemoćnost Boga i predanost Njemu, Koji Jedini ima moć nad sudbinom Svojih robova, oslobađa vjernika iz ropstva prema bilo kome drugom. Sejjid Kutb je tako napisao da “vjerovanje da niko osim Boga Uzvišenog nema moć nad životom vjernika i da njegova sreća ili nesreća, siromaštvo i bogatstvo, korist i šteta, sve je u moći samo Boga, da ne postoji posrednik između čovjeka i njegovog Stvoritelja. Ovo vjerovanje i predanost jedino Bogu moćan je osloboditelj unutrašnje savjesti vjernika od ovisnosti o bilo kome osim o Bogu”. (Sejjid Kutb, El-Edale el-džtima'ijje fi'l-Islam, 4. izd., Kairo, Isa el-Babi el-Halebi, 1373/1954, str. 37; vidjeti isto Siba'i, Ištirakijjat, str. 44-45)

Naveden je određeni broj kur’anskih ajeta kao podrška ovom stavu. Ako citiramo samo nekoliko, primijetit će se da u svojih pet dnevnih molitvi muslimanski klanjač uči suru El-Fatiha i njen dio koji glasi: „Samo Tebi ibadet činimo i samo od Tebe pomoć tražimo.“ (El-Fatiha, 1:5)

U drugoj kratkoj suri Kur’ana, El-Ihlas, vjerniku se pokazuje smjer:

„Reci: – On je Allah – Jedan! Allah je utočište svakom! Nije rodio i rođen nije, i niko Mu ravan nije!“ (El-Ihlas, 114)

Poslaniku Muhamedu a.s. naređeno je da kaže:

„Recite: – Zaista su moj namaz i moji obredi, moj život i moja smrt posvećeni Allahu Gospodaru svjetova. On nema sudruga; tako mi je naređeno i ja sam prvi među muslimanima.“ (El-En‘am, 6:162-163)

Na drugom mjestu u Kur’anu, u obraćanju Poslaniku Muhamedu a.s. stoji: „Reci: – Ja se klanjam samo svome Gospodaru i nikoga Mu ne pridružujem. Reci: – Ja vam ne mogu ni nauditi, niti vam kakvu korist pribaviti.“ (El-Džinn, 72:20-21)

“Čovjekova predanost Bogu u islamu”, prema Bakiru es-Sadru, “jeste alat kojim čovjek razbija sve druge lance pokornosti ili ropstva […] Dakle, nijedna sila na Zemlji nema pravo da se miješa u njegovu sudbinu”. (Ajatollah Murtaza Mutahhari, Spiritual Discourses, eng. prijevod Alauddin Pazargadi, Albani, California, Muslim Students’ Association in the US and Canada, PSG, 1986, str. 28)

Mutahhari je napravio razliku između društvene i duhovne slobode, ali je objasnio da su one međusobno povezane, toliko da se jedna ne može ostvariti bez druge. Društvena sloboda znači imati slobodu u odnosu s drugim pojedincima u društvu tako da drugi ne ometaju nečiji napredak, niti ga iskorištavaju, ili porobljavaju. Društvena sloboda može se sastojati od nekoliko vrsta.

U Časnom Kur’anu jedan od ciljeva misije Poslanika a.s. bio je da ponudi čovječanstvu društvenu slobodu i izbavi ga iz međusobnog porobljavanja. Zapažamo ovdje kur’anski poziv ljudima da nemaju robove ni gospodare jedni prema drugima, osim Boga:

„Reci: – Nećemo obožavati nikoga osim Allaha, i nećemo Mu pridruživati ništa i nećemo jedni druge uzimati za gospodare mimo Allaha.“ (Ali Imran, 3:64)

To znači, kao što Mutahhari piše, “ukidanje reda sluge, sistem eksploatacije eksploatatora i eksploatiranog, uklanjanje nejednakosti i porobljavanja”. Tačno je, dodaje Mutahhari, “da je društvena sloboda sveta”. (Ibid., str. 30)

Glas islama 362, r: prijevodi, A: Dr. hfz. Almir Pramenković