Doba velikih glasova i tihe istine

Svako vrijeme nosi svoje izazove. Nekada su najveće prijetnje bile oružani sukobi, siromaštvo ili nepismenost, a danas se čovječanstvo suočava s jednom drugačijom pojavom – nezapamćenom bujicom riječi. Nikada kroz historiju čovjek nije imao toliko mogućnosti da govori, piše, komentira i utiče na druge. Jednim pritiskom na ekran svoje misli može prenijeti hiljadama, pa čak i milionima ljudi.

Na prvi pogled moglo bi se pomisliti da je takav razvoj okolnosti velika blagodat. Ako više ljudi govori, očekivali bismo da će biti više znanja, više mudrosti i više istine. Međutim, stvarnost pokazuje nešto sasvim drugo. Mnoštvo glasova nije nužno donijelo veću jasnoću. Naprotiv, čovjek se često osjeća izgubljenim među brojnim mišljenjima, analizama, komentarima i tvrdnjama koje se svakodnevno smjenjuju pred njegovim očima.

Problem našeg vremena nije nedostatak informacija. Nikada ih nije bilo više. Problem je što je postalo teško razlikovati znanje od informacije, mudrost od popularnosti, a istinu od vješto upakovane neistine.

Društvene mreže promijenile su način na koji ljudi razmišljaju. Nekada je riječ imala svoju težinu. Prije nego što bi čovjek javno govorio, osjećao je odgovornost prema onome što izgovara. Danas je često važnije biti prvi nego biti tačan, važnije privući pažnju nego ponuditi argument, važnije izazvati reakciju nego približiti istinu.

Nažalost, i muslimani su postali dio tog vrtloga. Sve češće se autoritet ne stiče dugogodišnjim učenjem, već brojem pratilaca. Mjerilo uspjeha nije kvalitet izgovorene riječi, nego broj pregleda. Nekada se za učenjaka govorilo da ga preporučuju njegovi učitelji, njegovo znanje i njegov ahlak. Danas mnoge preporučuje algoritam. Islam, međutim, nudi sasvim drugačije mjerilo.

Uzvišeni Allah kaže: “O vjernici, bojte se Allaha i govorite samo istinu.” (El-Ahzab, 70)

Koliko je ovaj ajet sažet, toliko je i dubok. Allah nije naredio da govorimo mnogo. Nije rekao da uvijek moramo imati mišljenje o svemu. Nije pohvalio one koji su najglasniji. Naredio je samo jedno – da govorimo istinu.

Istina nije vezana za broj ljudi koji je prihvataju. Kroz cijelu historiju Objave ona je često bila na strani manjine. Nuh, alejhis-selam, stoljećima je pozivao svoj narod, ali ga je slijedio mali broj ljudi. Ibrahim, alejhis-selam, ostao je gotovo sam nasuprot čitavom narodu. Musa, alejhis-selam, stajao je pred najmoćnijim vladarom svog vremena. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, započeo je svoju misiju gotovo bez ikakve društvene podrške.

Da se istina mjerila brojem pristalica, nijedan od njih ne bi bio u pravu. To nas podsjeća na važnu činjenicu: Istina ne postaje istinom zato što je prihvata većina, niti neistina postaje ispravna zato što je slijede milioni ljudi.

Kur'an nas upravo zbog toga više puta upozorava da brojnost nije mjerilo ispravnosti.

Danas je, međutim, psihologija mase postala snažnija nego ikada. Čovjek često povjeruje u nešto samo zato što je to pročitao na više mjesta ili zato što je isti sadržaj pogledalo nekoliko miliona ljudi. Ponavljanje je zamijenilo dokaz, a popularnost argument.

U takvom ambijentu veoma je teško sačuvati intelektualnu nezavisnost. Čovjek nesvjesno počinje razmišljati onako kako razmišlja većina, govoriti ono što donosi odobravanje i izbjegavati ono što može izazvati kritiku. Tako se polako gubi hrabrost da se kaže istina onda kada ona nije popularna. A upravo je to odlika vjernika.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije odgajao ashabe da budu ljudi koji će slijediti raspoloženje mase. Odgajao ih je da slijede Objavu, čak i onda kada su bili sami. Zbog toga su oni mogli ostati postojani u najtežim iskušenjima.

Jedna od najvećih opasnosti savremenog doba jeste površnost. Ljudi danas često formiraju mišljenje nakon nekoliko sekundi videosnimka ili jedne fotografije bez konteksta. Nekoliko riječi izdvojenih iz dužeg govora dovoljno je da nekoga proglase učenjakom, ili zabludjelim, ili neprijateljem. Islam nas uči upravo suprotnom.

Uzvišeni Allah kaže: “O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete.” (El-Hudžurat, 6)

Koliko bi se samo nepravde izbjeglo kada bismo ovaj ajet primjenjivali u svakodnevnom životu. Koliko bi se manje širile glasine, koliko bi manje bilo kleveta, koliko bi se manje ljudi nepravedno osuđivalo. Učenjaci nisu bez razloga govorili da je provjera vijesti dio vjere.

S druge strane, posebno zabrinjava činjenica da je danas postalo teško šutjeti. Kao da postoji nepisano pravilo da čovjek mora dati mišljenje o svemu. Ako se desi neki događaj, očekuje se da ga odmah komentira. Ako neka tema postane aktuelna, očekuje se da se o njoj oglasi, bez obzira posjeduje li dovoljno znanja. A islam odgaja drugačije.

Koliko su samo učenjaci znali reći: “Ne znam.”

Nisu smatrali da ih odgovor čini velikim, nego odgovornost prema odgovoru.

Imam Malik je znao putnicima koji su dolazili iz dalekih krajeva odgovoriti na mnoga pitanja riječima: “Ne znam.” Nije se stidio neznanja, nego govora bez znanja.

Danas, paradoksalno, što je manje znanja, to je više samopouzdanja.

Još jedna pojava obilježava naše vrijeme – zamjena dijaloga etiketiranjem. Umjesto razmjene argumenata, često se razmjenjuju etikete. Umjesto da pobijedimo ideju, pokušavamo diskreditirati čovjeka. To nije islamski način razgovora.

Kur'an nas uči da se čak i s neistomišljenicima razgovara “na najljepši način”. To ne znači odustajanje od istine, nego očuvanje dostojanstva u njenom predstavljanju.

Istina nikada nije trebala galamu da bi bila snažna. Njena najveća snaga oduvijek je bila u njenoj postojanosti. Poput svjetlosti, ona ne pravi buku, ali raspršuje tamu. Ne treba joj vika da bi bila uvjerljiva, niti joj je potrebna većina da bi bila ispravna.

Zbog toga bi svaki musliman, prije nego što nešto napiše, podijeli ili izgovori, trebao sebi postaviti nekoliko pitanja:

Je li to istina? Je li korisno? Je li pravedno? Hoće li moje riječi nekoga približiti Allahu ili ga udaljiti od Njega? Govorim li zato što želim Allahovo zadovoljstvo ili zato što želim pažnju ljudi?

To su pitanja koja vraćaju odgovornost riječi.

Na kraju, možda najveći izazov našeg vremena nije pronaći svoj glas. To danas može gotovo svako. Mnogo je teže sačuvati glas savjesti. Nije teško biti dio buke. Teško je ostati uz istinu onda kada je ona tiša od svega što nas okružuje.

Historija će zaboraviti mnoge glasove koji su nekada punili naslovnice i privlačili pažnju miliona ljudi. Ali neće zaboraviti riječi koje su izgovorene iskreno, radi Allaha, u odbrani istine i pravde. Takve riječi možda nisu bile najglasnije, ali su bile najtrajnije.

Zato je i danas, u dobu velikih glasova, najveća odgovornost muslimana da ne bude samo još jedan glas u mnoštvu, nego glas istine, smiren, odmjeren, argumentiran i iskren. Jer pred Allahom neće biti važno koliko su naše riječi odjekivale među ljudima, već koliko su bile u skladu s istinom koju nam je On objavio.

Glas islama 371,