Kur’an nas pita: kuda idemo

Krajnje je vrijeme da shvatimo da je i ova 2026. godina, koju smo tek načeli, prolazna kao i cijeli život i kompletan dunjaluk te da je istinska vrijednost i ono zašta se treba truditi i boriti vječni život koji nas čeka poslije smrti.

Na samom smo startu nove kalendarske godine koja, svima onima koji su razumom obdareni, nudi novih neiskorištenih i nepotrošenih 12 mjeseci ili 365 dana. U prilici smo da imamo prostora i vremena sebi kazati: „E, ovo će biti moja godina koju ću iskoristiti tako da na njenom kraju, tamo u decembru, inšallah, neću imati zašta da se kajem ili prekorijevam. Iskoristit ću ovih 12 mjeseci koji su preda mnom i svih 365 dana na taj način da, kada dođem pred svog Gospodara, neću imati za čim žaliti, niti nešto zbog čega ću tugovati i kajati se. Grijehe koji su me mučili u prošloj godini ću ostaviti, a ono dobra što sam uspio ujagmiti u prošloj 2025. godini, koja se više nikada neće ponoviti, nastojat ću pojačati i umnožiti.“ Tako vjernik razmišlja. Tako razmišlja svjestan i savjestan insan koji sigurno zna da je svaka godina koja prođe, ustvari, približavanje onom konačnom našem kraju na ovom svijetu i susretu sa našim Gospodarom. Jer On Uzvišeni nas poziva i kaže:

„O, vi koji vjerujete, Allaha se bojte i neka svako pogleda šta je za sutra pripremio, i opet, Allaha se bojte. Uistinu, Allah dobro zna ono što radite.“ (El-Hašr, Okupljanje, 18)

„Ko se uputi na Pravi put, za svoje dobro se uputio, a ko zaluta, na svoju štetu je zalutao, i niko neće ničiji tuđi teret nositi, a Mi ne kažnjavamo dok poslanike ne pošaljemo!“ (El-Isra’ – Noćno putovanje, 15)

Sa druge strane, često smo u prilici da kroz razgovore, koji su itekako aktuelni u ovo doba godine, kada je naša dijaspora u posjeti svome Sandžaku, uživajući u očevom zadovoljstvu i sreći što mu je evlad došao i majkinom jemeku spremljenom sa puno ljubavi i čežnje, poredimo nekadašnji i današnji vakat. Nerijetko, gotovo uvijek zaključimo kako su nekadašnje prilike i mogućnosti bile znatno teže, ali se, ipak, živjelo lakše, jednostavnije ili, kako to volimo reći, rahatnije. Danas je sve lakše, dostupnije i na dohvat ruke, ali imamo sve osim rahatluka. Stalno smo u brigama i računanjima: kako spremiti dijete za školu, kako doći do zaposlenja, da li ćemo se i kada oženiti ili udati, da li ćemo na vrijeme vratiti ratu duga, hoće li se penzije ovaj mjesec umanjiti, čeka li cijelu državu nova kriza, šta nas čeka sutra, ima li selameta nama i našoj djeci…

Pitanja je bezbroj i sva ona na određeni način navlače nezadovoljstvo na naša lica i brigu u naša srca. Časni Kur'an ne bi bio tako sveta i savršena Knjiga da nam i u ovakvim situacijama nije dao odgovor. Tačnije, umjesto odgovora, Kur'an nam postavlja jedno drugo pitanje o kome itekako vrijedi razmisliti i potražiti iskren odgovor:  „Pa, kuda idete?“ (Tekvir, 26)

Ovo kratko kur'ansko pitanje od nas traži da sami sebi odgovorimo znamo li kuda idemo, šta nam je smisao i cilj na ovom svijetu, zašto živimo, zašto smo stvoreni, kuda ćemo nakon smrti?

Kuda idete? Kome se klanjate i koga zaista obožavate? Kod koga tražite rješenja vaših briga i problema?

Ukoliko nemamo jasnog odgovora na ovo kratko kur'ansko pitanje, dakle, ukoliko nismo pravilno shvatili svoju ulogu na ovom dunjaluku, vrlo teško ćemo se osloboditi svojih briga i računanja. Provesti život zaokupljen brigama i računanjima znači bespovratno izgubiti  blagodati svog života. Ne shvatiti da smo na zemlji Allahovi namjesnici čiji zadatak je uspostavljati red i harmoniju znači umrijeti poput nesretnika  koji će pred svojim Gospodarom na Sudnjem danu uzviknuti: „Kamo sreće da sam se za ovaj život pripremio.“ (El-Fedžr, 24)

A sva mudrost i filozofija naše vjere islama leži u pravilnom shvatanju i primjeni islamskih šartova. Svi ih znamo a oni, u najkraćem, znače slijedeće:

– Šehadet je potpuno oslobađanje srca od ovisnosti o bilo čemu drugom, sem o Allahu, jer samo Allah sve vidi, sve zna i sve može. Razmislimo o tome!

– Namaz je naša stalna veza sa Allahom, dželle šanuhu. Prema tome, klanjati namaz znači biti u stalnom kontaktu i vezi sa Allahom Uzvišenim. S druge strane, biti bez namaza znači biti bez veze (bezveze).

– Post nas uči da se kontroliramo. Post nas jača, štiti od onoga što je ružno, uči nas da savladavamo svoje slabosti i tako bolje razumijemo i sebe i druge.

– Zekat nas čisti od sebičnosti i tjera da ne mislimo samo na sebe. Zekat nas uči da budemo društveno korisni.

– Hadž nas uči gdje nam je centar i kuda se okrećemo.

Sumirano – islamski šarti nas uče ko nam je Gospodar i Stvoritelj, kome se okrećemo i pomoć tražimo, kakvi trebamo biti i, konačno, kuda se trebamo okretati. Zato je Muhamed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao jednom čovjeku da mu je redovno i iskreno prakticiranje ovih pet šartova garancija za ulazak u Džennet.

Razumjeti islamske šartove znači razumjeti islam. Razumjeti islam znači znati kuda idemo. Ko zna kuda ide, on će na kraju, uprkos svemu, stići do cilja. Ko ne zna kuda ide, on ustvari luta, a lutanje vodi u propast. Zato na vrijeme sami sebe upitajte prije nego vas vaš Gospodar upita: „Pa, kuda idete?“

Krajnje je vrijeme da shvatimo da je i ova 2026. godina, koju smo tek načeli, prolazna kao i cijeli život i kompletan dunjaluk te da je istinska vrijednost i ono zašta se treba truditi i boriti vječni život koji nas čeka poslije smrti. Kur'an Časni nam ovu prolaznost i bezvrijednost dunjaluka predstavlja na izvanredno slikoviti način u suri Junus: „Život na ovome svijetu je sličan bilju zemaljskom na koje Mi spustimo s neba kišu s kojim se ona izmiješa, kojim se onda hrane ljudi i stoka. Pa kad se Zemlja ukrasi svojim ruhom i okiti i kad stanovnici njezini pomisle da su oni toga gospodari, dođe zapovijed Naša, noću ili danju, i Mi to pokosimo, kao da prije ničeg nije ni bilo. Eto, tako Mi potanko izlažemo dokaze narodu koji hoće da razmisli.“

U samom ajetu gotovo se može osjetiti ta brzina promjene i nestanka: scena prva – kiša, scena druga – zelen, cvijeće, ljepota i na kraju scena treća – suša i nestanak svega. To je, ustvari, čitav naš život: rađamo se s kišom, tj. u obilju radosti, poklona i mubareka; doživljavamo procvat mladosti koja je najljepši dio našeg života i onda dolazi suša u vidu starosti i smrti.

U toj brzini i prolaznosti veseliti se prolasku i nestanku jedne, a nastupanju druge godine, u najmanju ruku i najblaže rečeno, nema mnogo veze sa zdravim razumom. Ono što vjernika drži budnim jeste hadis kojeg bilježi Tirmizi: „Budi na ovom svijetu kao da si stranac ili putnik.“ To jest, ništa nije vrijedno da se za to vežeš, sve je prolazno. Budi putnik ili kao stranac, učini dobra koliko možeš i pomozi koliko si u stanju, ali ne veži se, jer je sve to prolazno i kratkotrajno.

Glas islama 363, A: Dr. Harun-ef. Eminagić, R: Duhovnost