Različiti aspekti slobode u islamu

„One koji će, ako im damo vlast na Zemlji, molitvu obavljati i milostinju udjeljivati i koji će tražiti da se čine dobra djela, a odvraćati od nevaljalih.“ (El-Hadž, 22:41)

Teološke škole generalno su se složile oko vrhovnog autoriteta božanskih zapovijedi i podređenosti ljudske volje njima. Međutim, razlikovale su se u pitanjima da li je ljudski razum validna osnova za prosuđivanje (hukm) i, ako jeste, u kojoj mjeri. Kako se ljudska volja odnosila na Božiju volju i da li je ljudska volja bila sposobna da određuje vrijednosti? Da li su ljudska volja i prosuđivanje mogle biti prihvaćene kao validne odrednice odgovornosti i hukma? Eš‘arije su izrazili rezervu o osnovnoj slobodi ljudske volje, kao i o vrijednosti ljudskog racionalnog prosuđivanja u odnosu na Božiju volju i jasne zapovijedi Šerijata. Maturidije su zauzele srednji položaj slažući se s mu‘tezilama oko osnovne slobode ljudske volje i sposobnosti ljudskog razuma da razlikuje dobro i zlo i donosi moralna prosuđivanja, ali su se složili sa eš'arijama u stavu da ljudska volja i razum ne mogu odrediti odgovornost (teklif) i kaznu bez Božije upute.

Fazlur Rahman je proučio stavove mu'tezila, eš'arija i drugih i rekao da ideju o Svemoćnom Bogu nije lahko pomiriti s ljudskom slobodom, ali je dodao da to nije specifično samo za islam, već za sve religije, osim religije poput zoroastrizma koja otvoreno vjeruje u dualizam. Fazlur Rahman je bio stava da ne postoji proizvoljna intervencija s Božije strane u prakticiranju slobode od strane čovjeka. Islam zahtijeva pokoravanje Božijoj volji, koja djeluje i na fizičkom i na moralnom nivou, a mora se otkriti od strane čovjeka.

Drugim riječima, čovjek nije ovdje samo da se preda nizu zapovijedi, već mora otkriti i razumjeti prirodu Božije poruke i zapovijedi prije nego što može ispuniti svoju dužnost pokoravanja tim zapovijedima.

Mutahhari skreće pažnju na stvarnost zakona uzročnosti kao jednog od najvažnijih univerzalnih zakonitosti koje Bog potvrđuje i održava. U ovom kontekstu, kao i u vezi s podjednako važnim normama odgovornosti i pravde, sloboda dobija na značaju. Pravda je, poput odgovornosti, povezana s ljudskom slobodom i izborom. Stoga, ”vjerovanje u princip pravde znači vjerovanje u princip ljudske slobode, odgovornosti i kreativnosti”.

Mutahhari kritizira zagovornike predestinacije govoreći da su ”došli do uvjerenja o božanskoj odredbi koja je bila potpuno nespojiva s ljudskom slobodom”. To je zbog njihovog poricanja zakona uzročnosti, kako u vezi s ljudskim ponašanjem, tako i u vezi s prirodnim fenomenima, kao i vjerovanja da božanska odluka djeluje direktno i bez posredovanja. Prema ovom vjerovanju, vatra ne uzrokuje sagorijevanje, već Bog uzrokuje sagorijevanje… Čovjek ne uzrokuje dobro ili zlo djelo, već Bog direktno izvršava dobro ili zlo djelo kroz ljudski oblik.

Ismail Faruki naglasio je moralni sadržaj slobode u islamu kada je napisao da je čovjek jedini među drugim bićima sposoban za djelovanje te da je slobodan da djeluje, ili ne djeluje. Ova sloboda daje mu posebnu osobinu, odnosno, odgovornost koja kroz njegovo djelovanje stavlja na ispit njegov moralni karakter. Djelovanje je moralno upravo kada je učinjeno slobodno i to je vrsta djelovanja koja je veći dio Božije volje.   

El-Kurdi je slično primijetio da u islamu sloboda u osnovi predstavlja krajnju odgovornost čovjeka i dodao da je Kur’an decidno odredio da je svaki čovjek potpuno i jasno odgovoran za odlučivanje o vlastitoj sudbini.

Fethi Usman je istakao da islam zagovara nezavisnost muslimanske zajednice i države. Islamska država je zasnovana na Šerijatu i potpuno je neovisna; njena suverenost ne može se kompromitirati, niti smije dozvoliti agresiju, ili okupaciju čak i jednog inča svoje teritorije od strane neprijateljskih snaga. Islamska država ne priznaje nikakvu vlast iznad Božijeg šerijata i zajednice muslimana. Muslimanska zajednica (umme) ključni je auditorij Kur’ana, Božiji namjesnik na zemlji i čuvar Šerijata. Priznati izvori prava u islamu uključuju, pored Kur’ana i Sunneta, konsenzus (idžma) muslimanske zajednice, njihovih učenjaka i predstavnika. Volja i konsenzus zajednice stoga se nalaze u autoritetu pored Božije volje.

Šerijat zabranjuje narušavanje slobode drugih. U slučaju agresije, potlačena strana ima pravo da se brani i povrati svoju slobodu svim raspoloživim sredstvima onako kako Kur’an nalaže: „Neće odgovarati onaj koji istom mjerom uzvrati za pretrpljenu nepravdu.“ (Eš-Šura, 42:41)

Međunarodna zajednica ima obavezu, kako je naveo Selim el-Ava, da pomogne svima koji se bore za svoju slobodu. To je kur’anska obaveza muslimana, kao dio promoviranja pozitivnih vrijednosti. Ovo je poruka sljedećeg kur’anskog ajeta: „One koji će, ako im damo vlast na Zemlji, molitvu obavljati i milostinju udjeljivati i koji će tražiti da se čine dobra djela, a odvraćati od nevaljalih.“ (El-Hadž, 22:41) To su, drugim riječima, ljudi koji koriste svoju moć i uticaj da promoviraju ono što je ispravno i spriječe ono što je pogrešno. Odbijanje agresije i nepravde nesumnjivo spada u okvir ovog teksta.

Glas islama 365, Prijevod sa engleskog: Dr. hfz. Almir Pramenković, a: Mustafa Hašim Kamali