Vaz nam hidžra kazuje

„I požurite oprostu od Gospodara svoga i Džennetu koji je pripremljen za one koji su Boga svoga svjesni.“ (Ali ‘Imran, 133)

U ponedeljak, 15.06.2026. godine, nastupio je 1. muharrem 1448. hidžretske godine. Ovih dana u dubinama svojih srca oživljavamo sjećanje na Hidžru i svoju dušu oplemenjujemo razmišljanjem o porukama koje nam donosi ovaj izuzetni događaj. Uzvišeni Allah u Svojoj časnoj Knjizi, kada govori o Hidžri, kaže: „Ako ga vi ne pomognete – pa pomogao ga je Allah onda kad su ga oni koji ne vjeruju prisilili da ode, kad je s njim bio samo drug njegov, kada su njih dvojica bila u pećini i kada je on rekao drugu svome: “Ne brini se, Allah je s nama”, pa je Allah spustio smirenost na druga njegova, a njega pomogao vojskom koju vi niste vidjeli i učinio da riječ nevjernika bude donja, a Allahova riječ, ona je – gornja. Allah je Silan i Mudar.“ (Et-Tevba, 40)

Obavezni smo iz Poslanikove hidžre neprekidno uzimati pouku i iznova iz njenih univerzalnih poruka crpiti snagu na našem putu ka sreći i spasu. Ne mogu se u ovim redovima sve poruke Hidžre spomenuti, ali ne treba zaboraviti da je temeljna poruka Hidžre, kako h. Aiša, radijallahu anha, prenosi: „Nema hidžre poslije osvojenja Meke, nego džihad i nijjet“, tj. ima borba sa sobom i borba za što više dobrih djela u knjizi naših djela. Upitana o Hidžri, h. Aiša, radijallahu anha, rekla je da muslimani bijahu slabi, nezaštićeni, progonjeni, pa se morahu seliti i napustiti svoj prostorni zavičaj da sačuvaju vjeru. Danas, nastavlja ona, muslimani su organizirani, jaki, subjekat su društvenih i globalnih tokova, a ne objekat, te nema potrebe za hidžrom, ali ima obaveza da se bori, sa sobom prije svega, kako ne bi ugrozili i u pitanje doveli tu našu sigurnost.

Prvi vaz Hidžre jeste da će Uzvišeni Allah čuvati vjeru, ali i one koji na tom putu nailaze na poteškoće. Ogromna većina današnjih vjernika svojim odnosom prema poteškoćama jasno pokazuje slabost svoga imana. Teško nam padaju teškoće. Hidžra je upravo ta koja nam jača snagu imana i uči nas da u teškoćama nismo sami, da je tu uvijek uz nas Uzvišeni Gospodar. Nije li, poštovana braćo, hazreti Pejgamber Bogu najdraže stvorenje, radi koga je sve stvoreno, miljenik, najodabraniji Poslanik koji je kročio u dubine nura koje bi spalile i meleka, koji je bio počašćen Mi'radžom, kojem se dova nije odbijala? Nije li taj čovjek bio primoran da trpi uvrede u Mekki i Taifu, nije li krenuo vrelim pustinjskim pijeskom put Medine, krvavih mubarek tabana? Da li je ikada Poslanik kazao da na taj put neće, da mu je teško? Ne kaže li on Ebu Bekru: „Ne boj se. Pa Allah je sa nama.“ Moramo naučiti da u svakoj situaciji dajemo sve od sebe što možemo – na radnom mjestu, u zajednici, u džematu, u porodici, a onda da na kraju tog svog truda činimo dovu dragom Rabbu da to pomogne. Hidžra nas uči da je to recept za uspjeh.

Drugi vaz: Poslanik putuje sa prisnim svojim prijateljem Ebu Bekrom, koji ga svojim tijelom brani od zmije kad su bili u pećini. Ebu Bekr se brine šta će biti sa islamom ako ih nađu, ali ne zbog sebe, već brine zbog Poslanika. Prijatelj u vjeri u ime Boga. Koliko smo mi bliski jedni drugima? Koliko smo spremni braniti jedne druge? Svjedoci smo suprotnih situacija koje danas vladaju među nama: netrpeljivost, međusobna isključivost, zavist, međusobno napadanje, potvora, sumnjičenje. Hidžra nas uči da priđemo jedni drugima, da se istinski u ime Boga zavolimo i stanemo jedni uz druge, a to je duhovni saf. Kako u namazu stajemo jedan pored drugog, zbijeni i ne damo šejtanu prostor između nas, tako nas Hidžra uči da takvi i u životu jedni sa drugima trebamo biti, ne dozvoliti da između nas stoje navedene negativnosti.

Treći vaz: Hidžra nam daje primjer muhadžira i ensarija. Nezabilježen je slučaj do tada da se ljudi tako zbliže i dijele ono što imaju. Njih je zbližila vjera i nada u Božiju milost. Jesmo li mi danas kao muhadžiri i ensarije Hidžre postupili? Koliko danas pomažemo ljudima koji su muhtačni naše pomoći, koliko pomažemo ljudima koji će prve pahulje snijega dočekati bez krova nad glavom bježeći od ratnog vihora i ratnih strahota sa kojima su iskušani, a mi nismo? Niko od nas ne traži da to činimo ugrožavajući svoju egzistenciju, ali koliko smo uopće svjesni teškog stanja velikog broja naše braće „muhadžira“?

Četvrti vaz: Hidžra znači napuštanje, seobu. To nije bijeg, kako neprijatelji islama to žele predstaviti. I mi imamo svoju hidžru. To je napuštanje grijeha i seoba ka dobrim djelima, čvrstoj vjeri u Uzvišenog Stvoritelja. Kur'an veli: „I požurite oprostu od Gospodara svoga i Džennetu koji je pripremljen za one koji su Boga svoga svjesni.“ (Ali ‘Imran, 133) Ni to nije nimalo lahak put. Valja na tom putu pobijediti šejtanske vesvese koje su postavljene gotovo na svakom našem koraku. Slasti imana i slasti Božije milosti nemojmo očekivati da osjetimo nakon prvog pokajanja. I Poslanik kada kreće ka Medini ide zaobilaznim putem. Put do duhovnog dobra nije put prečice. On je put naše istrajnosti, našeg istikameta da se svaki dan trudimo da stepen svog imana podignemo na višu razinu i da svaki dan težimo tome da nam Uzvišeni Allah bude bliži i draži.

Peti vaz: Govoreći o Hidžri ne možemo a da ne spomenemo Suraku, koji je zaslijepljen dunjalukom, pred očima mu nagrada – stotinu deva i kao bez glave juri da sustigne i uhvati najodabranije biće. Koliko smo mi danas oličeni u liku Surake? Ne trčimo li i mi mnogi danas poput njega da uhvatimo što više dunjaluka, a da pritom gazimo sve duhovno što nam dolazi na tom putu? Trčeći da steknemo dunjaluka što više zapostavljamo svoju vjeru, nemamo vremena za nju. Suraka je potonuo do koljena u pijesak, a mi smo mnogi potonuli u dunjaluk puno dublje. Suraka je imao dovoljno razuma da se na vrijeme dozove pameti, pa to i mi trebamo uraditi ovih dana kada se prisjećamo Hidžre. Islam nije protiv dunljaluka. Naprotiv, Poslanik nam kaže da trebamo raditi kao da nikada nećemo otići sa dunjaluka, ali isto tako kaže da je dunjaluk ahiretska njiva – što zasiješ to i požanješ te da radimo kao da ćemo sutra sve ostaviti. Dakle, srednju put – put sticanja imetka, ali i put duhovnog zadovoljstva.

Glas islama 368, R: Duhovnost, A: Dr. Harun-ef. Eminagić