Srebrenica

Ide ljeto i 11. juli,

za tebe Srebrenico svi su živi čuli.

Bol u grudima i sjećanje na te dane,

ne zarastaju nikako rane.

Kroz jecaj majka pita dok se dženaza sprema:

“Gdje mi je dijete, jel’ ga i dalje nema?”

Svaki je juli teži i teži,

odzvanjaju riječi: “Uzmi brata i bježi!”

Ubiše efendiju što je svakog volio,

ali dušmanina za milost nije molio.

Ubiše i dijete tek što na svijet dođe,

tako mu sudbina kroz dunjaluk samo da prođe.

Nisu marili za staro nit’ za mlado,

od dušmanske ruke i najbolji je strad’o.

Ubijali sve su što im pod ruku dođe,

da nijedno živo više tu ne prođe.

Na nišanu ih držali bez vode i hrane,

mučeni i ubijani sve te dane.

Sad majka traži kosti svog evlada,

pa se svakog 11. jula nada.

Otvori se Drino, ispričaj priču svoju,

nek’ čuje svijet patnju tvoju.

Što ubiše i sestru i brata,

objesiše babu oko vrata.

Što svakom porodicu i slobodu uskratiše,

što nikog živog odvedenog ne vratiše.

Što gladno dijete iz naručja majki uze,

za čedom njenim potekoše joj suze.

Što rođenu braću udavi u Drinu,

što ne poštedješe život makar jednom sinu.

Plakale su majke, a plaču i sad,

sjećaju se kako je bilo tad.

Ponosne su majke na sinove svoje,

one se više nikoga ne boje.

Pamtimo i živimo za sve šehide ponosne,

učimo im Fatihu iz Srebrenice prkosne.

Glas islama 368, A: Ubejd Dudić