Božiji poslanik Muhammed, alejhi selam, i zakon klatna (2. dio)

Put Poslanika je put ravnoteže, u svemu. Poslanik nije bio asketa koji dolazi iz pustinje i poziva ljude da se u potpunosti odreknu ovoga svijeta i ukrasa na njemu. Kao što nije bio ni hedonist koji poziva na potpunu slobodu životinjskim prohtjevima.

Poziv u islam

Kur'an Poslaniku, alejhi selam, naređuje (u ovom slučaju i nama) da poziva na najljepši način, mudro, stručno, znanjem i lijepim primjerom. Kada je Božijem Poslaniku, alejhi selam, došla delegacija kršćana da bi sa njim diskutovala o vjeri (u predanjima stoji da se tada skupila i grupa Jevreja), primio ih je i ugostio kako dolikuje plemenitosti (iako je tražio da skinu sa sebe svilenu odjeću i zlato koje su nosili, što pokazuje sredinu između blagosti i dostojanstvenog poštivanja svojih principa). Ovo je praktični primjer najuzvišenijeg morala, etike i prefinjenih manira.

Obratimo pažnju na još jednu stvar. Taj dijalog bio je svojevrsni naučni skup; vodila se rasprava, dokazivanje i uvjeravanje. Prenosi se u predanjima da je delegacija kršćana brojala nekoliko desetina članova. Delegacija je odbila prihvatanje islama. Da li ih je Poslanik poubijao, oteo njihov imetak, zarobio? Ne, ništa od toga, osim što je tražio da plaćaju džizju. Poslanik je sa njima potpisao ugovor u kojem im se garantira zaštita njihovog života, vjere, imetka i nemiješanje u njihove unutarnje poslove.

Ko želi može se potanko obavijestiti o tom događaju u knjigama o životopisu Poslanika Muhammeda, alejhi selam, i iz njega izvući mnoge pouke i poruke. Pogledajte ovaj događaj i usporedite ih sa inkvizicijom ili kada su boljševici ubijali na hiljade neistomišljenika, mahom sveštenih lica.

Grad država – Medina

Kada čovjek dobije i uspostavi vlast, pokaže realnost svoje ličnosti i suštinu. Kakav je bio slučaj sa Poslanikom Muhammedom, alejhi selam? Poslanik stiže u Medinu kao prognanik, dočekuju ga hiljade ljudi. Ljudi koji su prije primanja islama i upoznavanja Poslanika, alejhi selam, živjeli kao višedecenijski krvni neprijatelji, dočekuju ga zajedno. Poslanik bratimi novopridošle muslimane iz Mekke sa muslimanima Medine, a Medinelije se utrkuju ko će kako da prihvati i olakša prognanicima koji su iza sebe ostavili sve zbog vjere i Poslanika.

U Medini su, pored muslimana, živjeli i Jevreji, mušrici, munafici, pa i nekoliko ljudi drugih vjera i narodnosti. Božiji Poslanik, sada i državnik, uspostavlja Medinsku povelju, prvu takve vrste u historiji čovječanstva, taj blistavi primjer istinskog poštovanja čovjeka i njegovog života, imetka i porodice. Nema tiranije, nema proganjanja, nema ubijanja neistomišljenika; već rad na uspostavljanju zdrave zajednice, najbolje koja je hodila zemljom. Živa je diskusija sa različitim. Poslanik odgaja, upućuje, razgovara, prihvata, razmjenjuje mišljenja; ne uspostavlja jednoumlje. Kada je posrijedi kakav dunjalučki problem obraća se svojim ashabima i konsultira se sa njima. Autoritet kojeg nije nametnula sila već snaga, veličina i blistavost ličnosti Poslanika, alejhi selam.

Nakon dolaska u Medinu, Poslanik traži da se napravi džamija (možemo reći u centru grada), što pokazuje uspostavljanje prioriteta, a to je veza sa Stvoriteljem; a onda se gradi ekonomski, tržni centar, jer je to u prirodnom zakonu ovog svijeta. Poslanik pokazuje spajanje ahiretskog i dunjalučkog u gradu; uspostavom duhovnog centra koji će ljude vraćati njihovom iskonskom, onom svijetu, a pijacom i čaršijom da je to dio življenja na ovom svijetu koji je uređen zakonima pravde i časti.

Između materijalnog i duhovnog

Svaki čin Poslanika je kur'anski. Njegovo ćudoređe je Kur'an. U Kur'anu stoji da čovjek ne zaboravlja udio na ovom svijetu. Poslanik nije bio asketa koji dolazi iz pustinje i poziva ljude da se u potpunosti odreknu ovoga svijeta i ukrasa na njemu. Kao što nije bio hedonist koji poziva na potpunu slobodu životinjskim prohtjevima. Put Poslanika je put ravnoteže, u svemu. Kada je čuo za skupinu mladića koji su se zarekli da se jedan od njih neće ženiti, drugi da će stalno postiti, a drugi biti u stalnom namazu, Poslanik, mir na njega, odmah ih je pozvao i podučio svome sunnetu: „Postim, ali i mrsim se; klanjam, ali i spavam i ženim se.“ Nekolicina ashaba je bilo vrlo uspješno u poslovanju i bili su imućni. Nije im držao propovijed o odbacivanju toga već kako da stečeno iskoriste za onaj svijet. Ovdje vidimo kako Poslanik podučava vertikali, kako da iz ovog svijeta raste ka onom.

Islamu je stran celibat kojeg prakticiraju u kršćanstvu, kao što mu je stran i rimski hedonizam. Kur'an kazuje da je ukrase na ovom svijetu dao i za vjernike, a posebno za njih na onom svijetu. U svakom hadisu i aktu Poslanika ukazuje se razumijevanje života. Od bogatih se traži da izdvajaju iz svoga imetka i pomažu siromašnima, čime se zajednica dovodi do prave mjere u dunjalučkoj raspodjeli, kako se prenosi da se dešavalo u nekim periodima.

Kada se hadisi iz različitih oblasti sakupe na jedno mjesto, tada se dolazi do cjeline i dobija se rješenje. Poslanik u jednoj dovi pokazuje odnos tijela i duha, pa moli Gospodara: „Allahu moj, kao što Si uljepšao stvaranje moga tijela, pa uljepšaj i moj ahlak.“ Poslanik je volio lijepe mirise i nosio je sa sobom češalj i misvak, izbjegavao je jesti ono što će donijeti ružan zadah. Koliko je u svemu ovome jasan naputak da čovjek treba da vodi računa o svom vanjskom izgledu, ali da to ne bi postalo prioritet, u drugim hadisima daje primat duhu: „Zaista, Allah ne gleda u vaše likove, niti vašu odjeću, već gleda u vaša srca i djela.“

Pogledajmo u život Poslanika kada je u pitanju uživanje na ovom svijetu. Preneseno je da bi prolazilo po nekoliko dana a da on, mir nad njim, ne utoli svoju glad. Nema razlike u njegovom životu kada nije imao i kada bi zaimao. U tome se vidi mnogo od čovjekovog karaktera i ličnosti. Dobijao je ratni plijen, a na kraju dijeljenja sebi ne bi uzimao, osim onoga što mu je od Boga određeno, ostalo je dijelio.

Gotovo da ide samo od sebe, kada čovjek dobije mjesto u društvu, dolazi mu dunjaluk, pa se to vidi na njemu i njegovoj porodici. Takav slučaj nije bio sa Poslanikom. Niko nikada ne može kazati da je radio išta da bi sebi nešto pribavio, i to samo nakon čitanja par predanja koja jasno slikaju njegove dane i noći. Krpio bi svoju odjeću, jeo hurme i vodu, a to bi često bivala jedina hrana. Zato prave grešku orijentalisti kada karakteriziraju poziv Poslanika samo kao sociološki, bez obuhvatne analize njegove ličnosti, poslaničke i ljudske. Jer, istina je da se on borio svim bićem za obespravljene i nemoćne, ali to je dio etike islama i Božijeg zadovoljstva. To nije bila borba u duhu marksizma, boljševizma i komunizma lišena duhovnog, već je ona dio obuhvatnog poslaničkog poziva. Da je to bilo tako, onda bi nakon uspostave medinskog grada-države naredio da siromašni zbace imućne ljude, sruše trenutnu hijerarhiju i poziv bi bio završen.

Nastavit će se…

Glas islama 371, R: SIRA, A: Hamza Halilović