Alauddin Sabit Užičanin

Kada je u pitanju književni opus ovog pjesnika, važno je istaći da je napisao preko 650 pjesama na turskom jeziku. Skoro da je nezamislivo stvaralaštvo jednog velikog pjesnika na orijentalnim jezicima bez Divana. Sabitov Divan je veoma bogat različitim pjesničkim formama u kojem se posebno ističe  Miradžija – knjiga o Poslanikovom uzdignuću na nebo.  

Za vrijeme osmanske vladavine u Bosni (1463-1878) bošnjačka književnost razvijala se u četiri faze: narodna književnost, epistolarna književnost (krajišnička pisma), književnost na orijentalnim jezicima (arapski, turski, perzijski) i alhamijado književnost. Poseban rad Bošnjaka ističe se u stvaralaštvu na orijentalnim jezicima, kako u poeziji tako i u prozi, kroz nešto više od četiri stoljeća, počev od 15. pa sve do 19. stoljeća. Književnost na orijentalnim jezicima u najvećoj mjeri predstavlja bošnjačku književnost oslonjenu na osmanlijsku književnost koja je poznata kao divanska književnost. Kao posebna literatura koja nastaje, ali i nestaje sa dvorom, ova poezija ima svoje zakonitosti – tematske, poetičke, motivske, versifikacijske, kojih su se pridržavali oni koju su je stvarali, čime se izdvaja iz zapadnoevropske literature. Stvaranje ovakve književnosti bilo je uslovljeno i poznavanjem filozofije i islama, tradicije i historije, ali i perzijskog i arapskog jezika, čime se jasno ilustrira da je ovo stvaralaštvo bilo namijenjeno visoko intelektualnim krugovima i  da je iz takvih i izvirao. Ovo stvaralaštvo obiluje različitim terminima arapskih i perzijskih likova iz tih tradicija, simbolima iz predislamske epohe. Stoga je ona uz vrlo strogu unaprijed određenu formu, metar i rimu, stavljala autoru i druge teške zahtjeve. Među najistaknutijim piscima na orijentalnim jezicima izdvajaju se: Nihadi, Derviš-paša Bajezidagić, Medžazi, Nerkesi, Habiba Stočević, Fadil-paša Šerifović, Arif Hikmet, Mula Mustafa Bašeskija, Hadži Jusuf Livnjak, kao i Sabit Užičanin, koji je ostao zabilježen u historiji literature osmanskog sultanata kao jedna od najizrazitijih, najoriginalnijih i najvećih pjesničkih pojava porijeklom sa Balkana koji su pisali na orijentalnim jezicima u 17. i 18. stoljeću.

Sabit Užičanin rodio se u gradu Užice, koje je tada pripadalo Bosanskom ejaletu. Njegovo pravo ime je Alauddin Ali, dok je ime Sabit koristio kao pseudonim vrlo često uz naziv Bosnevi. Školovao se u rodnom gradu, a potom u Istanbulu. Za svog života obavljao je različite dužnosti. Bio je pripravnik kod tadašnjeg šejhul-islama, a potom unaprijeđen u muderisa. Dužnost kadije Sabit je obavljao kasnije u različitim vremenskim intervalima i oblastima Grčke, Trakije i Sarajeva. Posebno se ističe njegov boravak u Sarajevu gdje djeluje sa različitih pozicija. Njegova posljednja služba bio je položaj mevlevijskog šejha u Dijarbekiru, odakle je razriješen 1709. godine, kada se vratio u Istanbul.

Kao netipična ličnost divanske poezije, Sabit donosi poetičke promjene budući da je divanska književnost bila podložna slijepom oponašanju perzijskih klasika i tek ponekom odmaku od ustaljenih motiva, tema i simbola. Safet-beg Bašagić kaže da Sabit „uvodi kolokvijalni jezik i svakodnevne događaje. S druge strane, pojednostavljuje pjesme i približava ih običnim čitaocima. Jedan dio kritičara ga kritikuje zbog toga što unosi lokalne i folklorne elemente u divansko pjesništvo, no s njim u osmanskom pjesništvu započinje upravo i jedno novo poglavlje u divanskoj poeziji.“ Njegova borba za egzistenciju često se oslikava i u njegovoj poeziji. Njegova originalnost i snažan pjesnički izraz bili su uzor mnogim pjesnicima kasnijeg perioda. 

Kada je u pitanju književni opus ovog pjesnika, važno je istaći da je napisao preko 650 pjesama na turskom jeziku. Skoro da je nezamislivo stvaralaštvo jednog velikog pjesnika na orijentalnim jezicima bez Divana. Sabitov Divan je veoma bogat različitim pjesničkim formama u kojem se posebno ističe  Miradžija – knjiga o Poslanikovom uzdignuću na nebo, što predstavlja jedan od najljepših opisa prirode u divanskoj književnosti uopće. Drugi dio govori o tome šta se Muhammedu a.s. dogodilo na ovom putovanju. Osim toga, Divan se sastoji od dva na'ta – spjeva u slavu Pejgambera, kasida, gdje se posebno ističe Ramazanija (kaside o Ramazanu), gazela, hronograma, rubaije itd.

Njegova poezija, osim što obiluje mistikom za čije tumačenje je potrebno poznavanje sufijske, odnosno tesavvufske terminologije budući da je prepuna alegorija, smatra se i originalnom u stilu i jeziku jer ne pati od kićenosti svojstvene drugim pjesnicima te epohe. Pored toga što slavi Allaha dž.š., Alauddin je opjevao društvene prilike i životnu stvarnost tog perioda. Napisao je i nekoliko narativnih poema u formi mesnevije, a posebno se izdvaja Zafernama (Oda pobjedi), koju je Sabit napisao za krimskog hana Selima Giraja. Zafernama se u turskoj književnosti ubraja u najznačajnije djelo cijele te epohe. Ona govori o podvizima krimskog hana Selima Giraja. Ep je podijeljen u četiri poglavlja koja se odnose na određene epizode pripovijesti. Edhem ü Hüma jeste nedovršena ljubavna mesnevija, Berbername – satirična kratka mesnevija od 93 distiha i Amrü’- Leys – poema od 43 distiha o istoimenom sultanu koji okuplja vojsku za ratni pohod, kao i druga djela takve vrste.

Napisao je i djelo (možda i jedino koje je djelimično napisano u prozi) sa znanstvenog područja – Četrdeset hadisa, prijevod i komentar. 

Alija Bejtić u svom djelu o Sabitu ističe važnost njegovog boravka u Sarajevu gdje je kadija-pjesnik djelovao i održavao veze sa više istaknutih intelektualaca i književnika na koje je Sabit vršio književni utjecaj. U Sarajevu je tada postojala neka vrsta književnih salona gdje se tumačilo pjesništvo, naročito perzijsko, ili se izlagala tematika iz predmeta filologija, hadis, tefsir, a naročito istorija islama (tevarih), te vodile diskusije i slobodni razgovori o istoj i sličnoj tematici (sohbet). Sabit je čitao i svoje i tuđe pjesme u navedenim književnim klubovima i kružocima, koji su ovdje postojali i u tu svrhu, o čemu posredno govori i činjenica da je tadašnji kaligraf  i defterdar-katib Mehmed-efendija smatrao značajnim da i pisanim – kaligrafskim putem ovjekovječi datum Sabitovog dolaska u Sarajevo.

Jedan od najneposrednijih primjera jeste književna pojava pjesnika Rešida Bošnjaka  u svojoj  hagiografskoj poemi Miradžijja, koja je na čelu njegovog divana i koja po samoj tematici ukazuje na povođenje za Sabitom, odnosno njegovom poemom iste tematike i istog naslova, kompozicije i forme stiha, što indikativno ukazuje na Sabitov utjecaj. On je Sabitu posvetio cio Divan.

Alauddin Sabit umro je u Istanbulu 1712. godine. Riječi su u njegovim pjesmama birane i precizne, a sadržaj je pravo drago kamenje.

Glas islama 333, R: Kultura, A: Ajkuna Zeković