Psihološki aspekti namaza

Redovno obavljanje ibadeta u njihovim određenim vremenima kao što u duši vjernika usađuje strpljenje, podnošenje teškoća, ljubav prema drugim ljudima, međusobno pomaganje i činjenje dobrih djela i osjećaj odgovornosti, tako i uči vjernika pokornosti Allahu, dželle šanuhu, održavanju povezanosti sa Njim, poštovanju i pridržavanju Njegovih naredbi i potpuno pouzdanje u Uzvišenog Allaha.

Namaz obavljen u džematu ima duboko ukorijenjene uticaje na pojedinca, ali i na širu društvenu zajednicu. Obavljanje dnevnih namaza, džume i bajram namaza u zajedništvu, u prisustvu drugih vjernika, ne samo da omogućava duhovnu povezanost s Allahom, dželle šanuhu, već također oblikuje društvene odnose među ljudima. Kroz ove zajedničke ibadete razvija se osjećaj kolektivne svijesti i pripadnosti, koji ima veliki uticaj na međusobnu povezanost i podršku među muslimanima. Uz to, ovakav oblik ibadeta omogućava susrete, razgovore i iznošenje ličnih problema, stvarajući prostor za međusobnu pomoć i savjetovanje, što jača socijalnu koheziju i smanjuje osjećaj izoliranosti.

U savremenom društvu, gdje mentalno zdravlje postaje sve važnija tema, namaz u džematu nudi značajnu terapijsku ulogu, koja nalikuje grupnim psihoterapijama. Slično psihološkim terapijama koje se koriste za rješavanje mentalnih problema, namaz nudi emocionalnu i duhovnu podršku koja pomaže pojedincima da se suoče s izazovima života. Posebno džuma namaz, kroz hutbu i zajedničko obavljanje, ima zaštitnu ulogu u prevenciji duhovnih poremećaja i mentalnih bolesti, pružajući vjernicima snagu da prevladaju životne teškoće. Na ovaj način, namaz u džematu postaje i svojevrsni prostor za lični i socijalni razvoj, pomažući ljudima da se oslobode stresa i ojačaju svoje mentalno zdravlje.

Ova dimenzija namaza ne samo da zadovoljava vjerske potrebe, već doprinosi i emocionalnom i socijalnom blagostanju, stvarajući snažnu povezanost između duhovnog i mentalnog zdravlja.

Namaz u džematu – grupna terapija

Postoje i određeni uticaji namaza na društveni život i strukturu. Obavljanje dnevnih namaza, teravije, džume i bajram namaza u džamijama u džematu najprije razvija kolektivnu svijest o Allahovom, dželle šanuhu, prisustvu, te omogućava jačanje društvenih veza između pojedinaca uz osjećaje ljubavi, poštovanja i iskrenosti. Zahvaljujući ovoj funkciji namaza u džematu, muslimani imaju priliku razgovarati jedni s drugima, posavjetovati se, pomagati se, te tako napraviti ambijent za rješavanje individualnih i društvenih problema.

Pored svega ovoga, postoji veoma značajan uticaj namaza obavljenog u džematu u pogledu terapije. Kada pojedinac ide u džamiju radi obavljanja namaza dobija priliku da zajedno sa drugima obavlja neke društvene aktivnost, da ostvari jake društvene odnose koji pomažu u formiranju iskrenih prijateljskih veza, dobija priliku da pomogne drugima i da se upozna sa svojim komšijama i drugim stanovnicima mjesta u kojem živi. Društvene veze i prijateljski odnosi ostvareni na ovaj način pomažu pojedincu da sazrijeva i razvija svoju ličnost. Zaista, ovakvi odnosi omogućavaju osobama koje su podlegle stresu zbog osjećaja samoće, koje su se udaljile od društva i koje misle da ne pripadaju nijednoj društvenoj grupi, ili da nisu prihvaćeni od drugih, da se oslobode tog stresa i tih razmišljanja, te da zadovolje svoju potrebu za osjećanjem pripadnosti i uvaženosti u društvu.

Džuma namaz ima još dvije uloge, a to su zaštitni lijek i terapija. Uloga zaštitnog lijeka ogleda se u tome da džuma daje snagu za prevazilaženje životnih problema onoj osobi koja od malehna obavlja džumu namaz i tako stiče raznovrsna vjerska znanja i smjernice koje je upućuju na pravi put. Što se tiče uloge terapije, ona se ogleda u tome da hutbe koje osoba sluša za vrijeme džume pomažu osobi da procjeni sebe i svoje sposobnosti, da ojača svoju volju, da spozna i suoči se sa problemima koje ima, da se bori protiv njih i prevaziđe ih. Neke osobe, razgovarajući i iznoseći svoje probleme imamu nakon namaza, uspijevaju umanjiti svoj stres i dobiti savjet od imama i uputstva kako da prevaziđu svoje probleme.

Uloga terapije u boljem razvijanju ličnosti čovjeka koju ima namaz u džematu, a posebno džuma namaz, u određenoj mjeri liči na grupne psihoterapije. Terapija (grupna terapija) koju Klapman i drugi psihoterapeuti u posljednje vrijeme koriste u liječenju poremećaja bolesnika jeste terapija koja pomaže u rješavanju psiholoških sukoba kao vrsta obrazovne grupne psihoterapije i smatraju je korisnom u odbrani protiv psiholoških poremećaja i kao duhovnu zaštitu. Očigledna je sličnost ovih obrazovnih grupnih psihoterapija, koje štite od blagih mentalnih problema nastalih uglavnom uslijed životnog pritiska, sa terapijskom ulogom hutbi koje se slušaju za vrijeme džume namaza.

Neophodno je reći da psihoterapija preuzima zadatak da pomogne duševnim bolesnicima nakon što se poremećaji pojave. Međutim, namaz uopće, a posebno džuma namaz, štiti i čuva osobu od duševnih poremećaja, a prevencija je bolja i korisnija od liječenja. U tom smislu, superiornost namaza vrlo je jasna. U posljednje vrijeme, kao što smo ranije spomenuli, neki psiholozi počeli su isticati važnost namaza u zaštiti od mentalnih bolesti.

Redovno obavljanje ibadeta u njihovim određenim vremenima kao što u duši vjernika usađuje strpljenje, podnošenje teškoća, ljubav prema drugim ljudima, međusobno pomaganje i činjenje dobrih djela i osjećaj odgovornosti, tako i uči vjernika pokornosti Allahu, dželle šanuhu, održavanju povezanosti sa Njim, poštovanju i pridržavanju Njegovih naredbi i potpuno pouzdanje u Uzvišenog Allaha. Sve ovo su lijepe osobine koje čine osobu potpunom, zrelom i iskrenom ličnošću. Nema sumnje ukoliko vjernik obavlja ibadete na uredan i iskren način da će ga oni štititi od mentalnih bolesti, ali i ojačati njegovo duhovno zdravlje i pomoći mu da stekne lijepe osobine.

Vjernik koji, na primjer, ustajući sa sedžde nema prodorniji pogled, šire horizonte, sigurniji korak i bolji uvid u izazove mjesta i vremena vlastitog življenja, liči na čovjeka kome uporno pokazuju Mjesec – taj fascinantni prizor, a on uporno ne vidi ništa osim kažiprsta. I naravno, svi ibadeti su samo inicijalni mehanizmi koji, ukoliko se ispravno shvate i prihvate, moraju potaknuti multidisciplinarno zanimanje za sve oblike Božije kreacije, ali i brojne procese koji nastaju iz istih.

Dakle, namaz nije samo vjerski ritual – on je duboko ukorijenjen u psihološkoj i emocionalnoj dimenziji ljudskog života. Kroz redovno obavljanje namaza vjernik razvija unutarnju harmoniju, emocionalnu stabilnost i socijalnu povezanost, što mu omogućava da prevlada životne izazove. Namaz, naročito kada se obavlja u džematu, ima terapijski učinak, stvarajući prostor za duhovni i socijalni razvoj. U tom smislu, namaz nije samo obaveza, već i mehanizam za postizanje unutarnje ravnoteže i duhovnog zdravlja, čineći ga važnim alatom za prevenciju i liječenje mentalnih bolesti.

Glas islama 350, R: Psihologija i islam, A: Ajla Uluč Bajrović