Vjera, ego i borba za autoritet

Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prilikom: „Ko bude tražio znanje da bi se nadmetao sa učenjacima, ili da bi se raspravljao sa neznalicama, ili da bi privukao pažnju ljudi sebi – Allah će ga uvesti u Vatru.“ (Bilježi et-Tirmizi, br. 2654, vjerodostojan)

Uzvišeni Allah kaže: „…ali je čovjek, više nego iko, spreman raspravljati…“ (El-Kehf, 54)

Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prilikom:

„Ko bude tražio znanje da bi se nadmetao sa učenjacima, ili da bi se raspravljao sa neznalicama, ili da bi privukao pažnju ljudi sebi – Allah će ga uvesti u Vatru.“ (Bilježi et-Tirmizi, br. 2654, vjerodostojan)

Također, je rekao u drugom hadisu: „Ne stičite znanje da biste se ponosili pred učenjacima, niti da biste se raspravljali sa neznalicama, niti da biste birali najbolja mjesta u vijećima. Ko to učini, pa Vatra mu se sprema, Vatra!“ (Bilježi Ibn Madže, br. 254, vjerodostojan)

Nikada nije bilo više knjiga, dersova, vazova, predavanja, citata i znanja dostupnog ljudima. A ipak, ponekad se čini da nikada nije bilo ni više međusobnog napadanja i rasprava, posebno na društvenim mrežama.

Posebno boli kada se ljudi koji govore o vjeri, znanju i pozivanju Allahu, dželle šanuhu, međusobno ponižavaju, prozivaju, optužuju i jedni drugima stavljaju „metu na čelo“.

Zašto se to događa?

Ne možemo znati šta je u srcu svakog čovjeka, niti možemo nekome postavljati psihijatrijske dijagnoze zbog njegovog ponašanja, ali možemo prepoznati neke obrasce i bolesti srca koje mogu dovesti do takvog ponašanja.

Zavist, ego, popularnost i borba za uticaj

Kada čovjek vidi da drugi ima više pratilaca, učenika, slušalaca, poštovanja, uticaja ili popularnosti, može se pojaviti zavist.

Danas se znanje veoma lako pretvara u sadržaj za društvene mreže. Najviše pažnje često dobije najžešća prozivka, svađa ili odgovor, a ne ono što je najkorisnije.

Tako čovjek može početi govoriti ono što donosi preglede, pratioce i popularnost, umjesto onoga što je najkorisnije i najiskrenije.

Čovjek može govoriti istinu, a ipak imati pogrešnu namjeru. Može braniti vjeru, a u sebi željeti da ponizi drugoga ili izgradi vlastiti autoritet.

Zato nije dovoljno pitati: „Je li ono što govorim tačno?“

Treba pitati i: „Zašto to govorim?“

Problem nastaje i kada čovjek svoju grupu, učenjaka ili školu počne doživljavati kao dio vlastitog identiteta. Tada kritiku mišljenja doživljava kao napad na sebe.

Umjesto rasprave o ideji, počinje napad na čovjeka: „Mi smo na istini, a oni nisu.“

Allah, dželle šanuhu, kaže: „Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj.“ (En-Nahl, 125)

Cilj rasprave ne bi trebao biti da pobijedimo čovjeka, nego da pronađemo istinu.

Vjera nije privatni projekat pojedinca 

Ovdje dolazimo do još jednog veoma važnog pitanja – institucija.

Kada je riječ o vjeri, njenom organiziranju, vjerskoj pouci, tumačenju i institucionalnom djelovanju, prirodna i odgovorna adresa je Islamska zajednica.

Institucija nije tu da zamijeni vjeru, niti da onemogući pojedincu da uči i djeluje. Naprotiv, institucija čuva red, odgovornost, kontinuitet i autoritet. Zato postoje muftije, ulema, imami, muderrisi, muallimi, murasele i menšure…

Kada postoji institucija – postoji i emanet, tj. odgovornost.

Postoje pravila, procedure, nadležnosti i ljudi koji za svoj rad odgovaraju.

Bez institucija svako može sebe proglasiti autoritetom, uzeti društvene mreže kao minber i početi donositi sudove o ljudima, vjeri i zajednici te govoriti šta god želi bez ikakve odgovornosti.

Tu počinje opasnost vaninstitucionalnog djelovanja.

Kada pojedinac ili neformalna grupa preuzmu ulogu institucije, mogu nastati paralelni autoriteti:

„Ja znam bolje.“

„Mene treba slušati.“

„Moja grupa je ispravnija.“

„Ovaj imam nije dovoljno dobar.“

„Ovaj alim je zabludio.“

„Ne slušajte njih – slušajte nas.“

Tada se vjera može pretvoriti u borbu za autoritet, a zajednica u skup međusobno suprotstavljenih grupa.

Posebno je opasno kada se takvo djelovanje odvija bez odgovornosti, bez provjere i bez institucionalnog nadzora, a svoje stavove predstavlja kao jedini ispravan put.

Institucija znači odgovornost.

Ako neko pogriješi u instituciji, postoji onaj kome da se obrati, postoji procedura, postoji nadležnost i postoji mogućnost ispravke.

Kod vaninstitucionalnog djelovanja često nema jasne odgovornosti. Jedan čovjek može okupiti hiljade ljudi, iznijeti teške optužbe, proglasiti druge zabludjelima, novotarima, kafirima itd. i sutra jednostavno nastaviti dalje, bez ikakve odgovornosti prema džematlijama i zajednici.

Zato institucije nisu prepreka vjeri.

One su jedan od načina da se vjera organizirano, odgovorno i sigurno prenosi na buduće generacije.

To ne znači da je svaka institucija bez greške niti da se rad institucija ne smije kritizirati. Naprotiv, institucije trebaju biti otvorene za savjet, kritiku i popravljanje.

Ali postoji ogromna razlika između konstruktivne kritike institucije i rušenja povjerenja u instituciju radi stvaranja vlastitog autoriteta.

Kada se neslaganje pretvori u neprijateljstvo 

Ako čovjek stalno traži neprijatelje, svako neslaganje doživljava kao napad, nikada ne priznaje grešku svoje grupe, uživa u ponižavanju protivnika ili koristi vjeru za povećanje vlastitog uticaja – onda imamo ozbiljan problem sa načinom na koji se znanje i autoritet koriste.

Allah, dželle šanuhu, kaže: „O vjernici, neka se jedni ljudi ne rugaju drugim ljudima, možda su oni bolji od njih.“ (El-Hudžurat, 11)

Zatim kaže: „I ne ogovarajte jedni druge.“ (El-Hudžurat, 12)

Zato prije nego što nešto objavimo, trebamo zastati i pitati se:

– Da li ovo govorim radi Allaha, dželle šanuhu, ili radi svog ega?

– Želim li ispraviti grešku ili poniziti čovjeka?

– Da li bih bio sretan kada bi se pokazalo da je istina na njegovoj strani?

– Da li svojim djelovanjem gradim zajednicu ili je dijelim i rušim?

– Da li poštujem instituciju i odgovornost koju ona nosi?

Jer istina ne postaje istinitija zato što smo glasniji.

Čovjek ne postaje učeniji zato što je drugoga ponizio.

Znanje bez iskrenosti može postati sredstvo oholosti.

Argument bez ahlaka može postati sredstvo nadmetanja.

Zavist može tuđi uspjeh pretvoriti u našu mržnju.

Želja za slavom može vjeru pretvoriti u pozornicu.

Grupni fanatizam može od brata napraviti neprijatelja.

A vaninstitucionalno djelovanje bez odgovornosti može stvoriti paralelne autoritete i dodatno podijeliti i rušiti zajednicu.

Zato nam možda danas nije potrebno više ljudi koji će jedni drugima dokazivati ko je „najispravniji“.

Potrebni su nam ljudi koji imaju dovoljno znanja da govore istinu, ali i dovoljno skromnosti da priznaju grešku.

Dovoljno hrabrosti da ukažu na nepravdu, ali i dovoljno pravednosti da nepravdu ne čine drugima.

Dovoljno znanja da raspravljaju, ali i dovoljno odgovornosti da svoje djelovanje stave u okvire zajednice i institucija.

Jer cilj znanja nije da ljudi gledaju u nas.

Cilj znanja je da nas znanje približi Uzvišenom Allahu.

A kada je riječ o organiziranom vjerskom životu muslimana, vjeri i njenom institucionalnom djelovanju, trebamo znati kome pripada odgovornost.

Adresa je Islamska zajednica.

Možemo se razlikovati u mišljenju. Možemo ukazivati na greške. Možemo tražiti bolje i pravednije, ali pod krovom Islamske zajednice.

Ali ne moramo zbog toga rušiti autoritet institucije, stvarati paralelne autoritete i dijeliti muslimane.

Jer možemo se ne slagati, a ostati braća.

A ako budemo istinska braća, imat ćemo veliku nagradu, inšallah, jer Uzvišeni Gospodar u opisu Svojih dobrih robova – stanovnika Dženneta, u dva ajeta kaže: „Iz njihovih grudi ćemo zlobu odstraniti, ispred njih će rijeke teći i oni će govoriti: – Hvaljen neka je Allah, Koji nas je na Pravi put uputio!“ (A'raf, 43)

„I Mi ćemo zlobu iz grudi njihovih istisnuti, oni će kao braća na divanima jedni prema drugima sjediti.“ (Hidžr, 47)

A Allahov Poslanik, sallallahu alejhii ve sellem, je rekao: „Ja garantiram kuću na krajevima Dženneta onome ko ostavi raspravu, makar bio u pravu; kuću u sredini Dženneta onome ko ostavi laž, makar se šalio; i kuću u najvišem dijelu Dženneta onome ko uljepša svoj ahlak.“ (Ebu Davud, br. 4800)

Glas islama 370, R: ahlak, A: Dr. Haris Hadžić