Persijska književnost kao nosilac islamske kulturne baštine

„Iako su i arapski i persijski jezici bogati, arapski je bio uglavnom jezik usmene tradicije na početku islama, dok je na persijskom jeziku već ranije bila zabilježena obimna pisana književnost, uključujući i epiku, žanr koji će postati dio islamske književnosti.“ (Hämeen-Anttila, 2022:136)

Izvan arapskog svijeta Iran je dao najveći doprinos civilizaciji i kulturi islama. Imena brojnih naučnika navedena su u historijama arapske civilizacije jer su pisali na arapskom jeziku, premda su autori bili iranskog porijekla. Među njima su Ibn Sina, Farabi, Razi i Biruni. Nakon oživljavanja persijskog jezika u islamskom periodu, počela je nastajati persijska književnost, a ona će ubrzo steći vlastitu slavu i glas.

Zlatno doba persijske književnosti poklapa se s jednim od najznačajnijih perioda u historiji iranske i islamske kulture. Djela čuvenih pjesnika kakvi su bili Rumi, Sadi i Hafiz prevedena su na brojne jezike, uključujući i mnoge evropske, a čak su bila poznata i cijenjena i u Sjevernoj Africi. Razlika između književne baštine Arapa i Iranaca u ranom islamskom periodu bila je velika.

„Iako su i arapski i persijski jezici bogati, arapski je bio uglavnom jezik usmene tradicije na početku islama, dok je na persijskom jeziku već ranije bila zabilježena obimna pisana književnost, uključujući i epiku, žanr koji će postati dio islamske književnosti.“ (Hämeen-Anttila, 2022:136)

Historija persijskog jezika može se podijeliti na tri glavna perioda. Staropersijski jezik bio je u opticaju otprilike do 300. godine p.n.e., srednjopersijski do dolaska islama, a novopersijski jezik poslije toga.

Staropersijski jezik već se počeo mijenjati prije invazije pod vođstvom Aleksandra Makedonskog. Uprkos tome, sačuvan je dio književnog stvaralaštva iz tog drevnog perioda, uključujući Avestu, svetu knjigu zoroastrejaca, te natpise koji su opisivali događaje iz života vladara.

Osvajanja Aleksandra Makedonskog ubrzala su promjene u persijskom jeziku i prelazak sa staropersijskog na srednjopersijski, poznat i pod imenom pahlevi, nastao na osnovu više različitih dijalekata. I u ovom periodu književna baština sastoji se od natpisa, zoroastrejskih spisa (uglavnom komentara Aveste, poznatih kao Zend Avesta), te poezije. Ti dijalekti ostali su u upotrebi od tog perioda. Ustvari, Iranci su ostali čvrsto privrženi svom načinu života za vrijeme vladavine Arapa. To možda objašnjava kako su uspjeli sačuvati jezik kojim su govorili u suštini neizmijenjenim. (Windfuhr, 2019.)

Na temelju svega iznesenog, dolazimo do zaključka da je Iran, kroz bogatstvo svoje kulturne baštine, dao značajan doprinos islamskoj civilizaciji, posebno u pogledu književnosti i nauke, iako su mnogi iranski naučnici pisali na arapskom jeziku. U svjetlu ovih podataka, jasno je da je persijska književnost, koja je doživjela oživljavanje u islamskom periodu, postala ključni element islamske kulturne tradicije, s velikim uticajem na šire geografske prostore.

Muslimansko prisustvo, posebno u abasijskom periodu, značilo je posuđivanje iz kulture Irana, ali i njeno obogaćivanje. Arabljanska kasida bila je prevladavajuća poetska forma među iranskim autorima u ranom periodu, a korištena je u pisanju panegirika. Kako je uticaj Bagdada opadao, kasida je postala glavna poetska forma među pjesnicima koji su sada pisali na persijskom jeziku. U vezi s drugom poetskom formom arapskog porijekla, gazelom, Iranci nisu samo posuđivali, već su i oblikovali posebnu vrstu lirske poezije. Sama forma gazela ostala je očuvana. Posebno vrijedan doprinos Iranaca u prvim stoljećima ogledao se u prevođenju djela s drugih jezika na arapski. U suprotnom smjeru, Arapi su Irancima dali dio svog vokabulara, vjeru islam i poetske forme. (Sharma, 2020.)

Treća poetska forma, koju su izumili sami Iranci, bila je rubaija ili katren, a ova forma postala je globalno poznata u engleskom prijevodu djela Omera Hajjama. Uprkos ograničenosti na četiri polustiha, rubaije su se pokazale dobrim sredstvom za pisanje nekih od najboljih ostvarenja persijske poezije, a skoro svaki perzijski pjesnik u nekom periodu svog stvaralaštva pisao je u ovoj poetskoj formi.

Sljedeća poetska forma iranskog porijekla služila je za duže spjevove, nosi ime mesnevija, a sastoji od niza distiha međusobno povezanih unutrašnjom rimom unutar svakog distiha. Osim poetskog metra i rime unutar jednoga distiha, druga ograničenja u mesneviji nisu postojala. Neka djela napisana u ovoj formi imaju hiljade stihova. Persijanci mesneviju smatraju formom u kojoj su napisana neka od remek djela njihove književnosti. Najpoznatije među tim remek djelima jeste ono koje je napisao Rumi, poznato jednostavno kao Mesnevija. Najranija djela Iranaca nakon dolaska islama bila su prozna i pisana su na arapskom jeziku. To su bili dokumenti o upravljanju koji su se odnosili na zemljište i poreze, a kasnije su postali zanimljivi u historijskom kontekstu. Autori tih djela počeli su potom pisati o sličnim temama, uglavnom o ličnostima. Jedan dio tih spisa kasnije će dobiti odrednice književnog teksta samog po sebi, ili će postati dio drugih proznih i poetskih djela, uključujući i epiku. (Lewis, 2021.)

Ipak, na kraju rezimiramo i ističemo da se persijski jezik pokazao vrednijim kao jezik poezije te je stoga bio dominantan u zlatnom dobu persijske književnosti, kada su se pjesnici redali jedan za drugim tokom pet stotina godina. Visok status tih pjesnika očit je i po tome što su još uvijek popularni u Iranu.

Glas islama 370, R: Književonst, A: Kemal Toković