Zulum se kida kada je najdeblji (2. Dio)

Odlika odnosa Stvoritelja prema narodima do posljednjeg Vjerovjesnika bila je momentalna kazna. Svi ti narodi do tada su doživljavali potpuna uništenja na ovome svijetu. Od posljednjeg Vjerovjesnika, alejhis-selam, s obzirom na to da je on pečat svih vjerovjesnika i da poslije njega neće više biti vjerovjesnika niti objave, jedan od milosrdnih ustupaka našem ummetu i Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, jeste da njegov ummet neće biti kažnjavan potpunim uništenjem. Zato se razni oblici zuluma, nepravdi, moralnih devijacija i razvrata dešavaju, a kazna se odgađa. Ono što dolazi, a liči nam na određene kazne, samo su upozorenja, određeni signali, pouke i poruke, parcijalni udari koji nisu adekvatni zlu koje se događa i koji su znakovi za pametne, dok će se kazna odgađati do Dana sudnjega „kada se pogledi ukoče“. Tek od toga dana počet će adekvatno tretiranje.

Ono što se dešava jeste da, kada nepravde toliko narastu, ti sistemi moraju propasti. Ukoliko promatramo ovaj svijet, vidjet ćete da su neki oblici nepravdi toliko narasli da se prosto nešto mora mijenjati. Da, bilo je i ranije ozbiljnih imperija i onih u pokušaju, pokolja, genocida i masovnih ubijanja. Tada ste, a i poslije toga, sve do unazad nekoliko desetina godina, imali pokušaje da se to upakuje. Niste imali međunarodnu oholost u tome. Niste imali hvalisavu drskost, nego se sve to pokušavalo upakovati, pa su osvajanja bila kolonizacija. Sve intervencije, čak i ove savremene do prije nekoliko desetina godina, pakovane su u određene pozitivne akcije.

Sada imamo dvije vrste nepravde: sistemsku i brutalnu. Sistemska nepravda dešava se kroz ekonomske sisteme, prije svega kroz princip ili sistem kamate i kamatnog kreditnog porobljavanja slabih od strane jakih, čiji je procenat sve manji, a oni su sve jači, dok je procenat slabih sve veći, a oni su sve slabiji. Vi danas kroz kreditne sisteme suverene zemlje možete nabrojati na prste ruku, a bojim se da poslije ove korone ne znam da li ćemo imati uopće suverene zemlje. One za koje smo mislili da su toliko suverene pokazale su premalo ili nimalo suvereniteta u ovom iskušenju koje je došlo iznenada i na prvi pogled djelovalo bezazleno.

Zamislite šta je sa zemljama koje imaju milijarde dugova i nikada ih ne mogu vratiti, koje ih vraćaju novim zaduživanjima. Dugovi se prolongiraju, slijede nova zaduženja, kamate itd. Te zemlje imaju, kao bajagi, imena, zastave, ustave, parlamente, elitu, izvršne vlasti, a unutar svog sistema, pred svojim narodom, šepure se svojim suverenitetom i slobodama, revolucijama koje su nekada davno vodile za oslobođenje.

Ta nepravda je toliko nadošla i narasla da se ne može riješiti nekakvim elegantnim prijelazom i dogovorom. Ona se rješava pucanjem sistema, potpunim kolapsom cjelokupnog sistema nepravde. Unutar tog sistema još je malo poznatog, a mnogo nepoznatog – tzv. veliki mjehuri monetarnog sistema svijeta, prevashodno monete dolara i ostalih mjehura, cjelokupnog fiskalnog i svih drugih aspekata općeg finansijskog sistema.

Sada nam je u fokusu kamatno-kreditno porobljavanje sve većeg broja slabih od strane sve manjeg broja jakih i sve jačih. To je ono što najznačajnije upada u oči kod sistemske nepravde. Tu je i politička nepravda u pogledu dvojnih standarda, pa je u jednoj zemlji najbrutalniji čin vojne intervencije „na koju ta zemlja ima pravo“, jer ona ima pravo da se brani i brani svoj ustavni poredak, svoju slobodu, granice i interese. Obično ta zemlja i takve zemlje same formuliraju svoje interese, pa mogu bilo gdje kazati da su to njihovi interesi.

Onda ćete imati od centara verifikacije, bilo da je riječ o sigurnosnim ili nekim drugim centrima, Briselu, EU, NATO-u, formulacije da ta zemlja ima pravo na odbranu toga. Kod druge zemlje ili nacije, zato što ne pripada toj strani i bloku miljenika, isti čin vojne aktivnosti, čak i manjeg obima, bit će formuliran kao terorizam, prekomjerna upotreba sile i nasilje koje se mora zaustaviti. To je drsko i oholo predstavljena i postavljena dimenzija sistemskog nasilja.

U tom smislu, skoro smo dobili tabu-temu – Izrael i Palestinu. Nekada ste imali neku vrstu, pogotovo u hladnoratovskom periodu, podjele na one koji su bili na strani Izraela i one koji su bili na strani Palestine; one koji su bili na strani okupatora i one koji su bili na strani okupiranih. Sada više toga nemamo. Imamo još nekoliko lokalnih, sitnih regionalnih glasova koji se u korist Palestine formuliraju na način određenih političkih poena i, s druge strane, sopstvenih političkih interesa.

Imamo na svjetskoj sceni utrkivanje ko će se dodvoriti Izraelu, neovisno o tome što imamo vrlo jasnu političku mapu koja je nastala na vrlo jasnom, brutalnom i najbrutalnijem nasilju na tom prostoru. Mislite li da svijet na tome može opstajati? Sada mi nije tema Izrael i Palestina, to može biti tema za sebe, iako sam veoma svjestan šta znači prekršiti taj tabu, pa reći nešto iskreno i principijelno o temi Izraela i Palestine.

To sada navodim kao primjer i ne kao političko, već kao moralno pitanje. Šta očekuju ljudi u određenim sistemima koji na to pitanje, kao par excellence pitanje, koje je obilježilo XX vijek i preneseno u XXI vijek, pitanje par excellence nasilja i krvi, kod većine današnjih savremenih zemalja, politika i diplomatija imaju isključivo računicu: Hajmo se dodvoriti jačem?

To sve prate ove fame, istinite i neistinite, o svemoći svjetske tamne sile, uticaju na Ameriku i centre. Teško da se može praviti svijetla budućnost na tome, jer je i Rim trajao dok je imao određene principe pravde. Makar to bila pravda za to vrijeme, stepenovana pravda, jer jedan parametar bio je za Rim i njegove građane, a drugi za barbare, ali je bilo tako postavljeno i to je bio sistem.

Ako kažete u Americi ili EU-u, kao najrazvijenijim sistemima u savremenoj civilizaciji i političkoj misli, da se zalažete za ljudska prava i slobode, pravičnost i jednakost, a vaša operativna politika i diplomatija budu u službi sasvim drugih postavki, ne možete očekivati svijetlu budućnost. Uradite onda kao Rim – recite: „Mi smo Rimljani, vi ste barbari.“ To je pravednije, a ne jednakost, bratstvo, sloboda i ostale parole na kojima ste dizali revolucije i pravili određene iskorake napretka, a onda ispod toga sasvim drugačija ponašanja.

Hipokrizija i licemjerstvo jedne su od snaga i energija koje će doći glave zapadnoj civilizaciji. U trenutku kada izgleda najmoćnije, nagriza je taj konop nepravde koji, ukoliko se ovako nastavi, mora pući.

Odnos prema migrantima? Gospodo Amerikanci, na čemu ste vi napravili Ameriku nego na migraciji? Englezi, Britanci, šta ste vi drugo nego doseljeni Kelti i Goti? A Mađari, vi ste posljednji došli, a najžešći ste prema migrantima. Prvi čovjek Adem nije spušten iz Dženneta u Evropu, nego u Aziju, a to znači da smo otuda svi došli. Svi smo došljaci na evropsko tlo – neko prije, a neko poslije. Je li trebalo da nam ne daju? Da su nas spriječili, mi ne bismo bili ovdje.

Ovdje sada vidite surovost i brutalnost: djeca koja plutaju Egejskim i Sredozemnim morem, čamci koji se potapaju, brodići koji završavaju sa svojim putnicima na dnu mora. Žice koje se dižu usred Evrope. Mislite li na tome praviti budućnost? Ne, neće moći. Ta nepravda je previše nadebljala. Ne, to tako ne može.

Prosto, tolika nepravda nagriza sistem iz njegove unutrašnjosti. Onda, u toj eskalaciji neprijateljstva prema migrantima, dobijete koronu, zaboravite migrante, islamiste, teroriste i sve moguće druge zavjere i hajke. Osjetite se nemoćnim pred nepoznatim i nepredvidivim, bilo da je od ljudske ili prirodne ruke. Obje su u Božijoj moći i vlasti i ne mogu mimo toga nikako.

Uzvišeni Gospodar kaže: „ A da Allah ne suzbija ljude jedne drugima, na Zemlji bi, doista, nered nastao – ali, Allah je dobar svim svjetovima.“ (El-Bekare, 251)

Pojave se neki ljudi na neki način i povrate ravnotežu. Zaustave te neke ljude koji su krenuli da uruše svijet i da uspostave opći nered.

Nastavit će se…

Glas islama 370, R: Besjeda, A: Rahmetli muftija Muamer-ef. Zukorlić