Politika i islam

Kada je riječ o šerijatskim moralnim normama, one su također relevantne i neograničene u sekularnoj državi. Moral se odnosi na utvrđivanje određenog sistema vrijednosti i kvalificiranje ljudskih djela s tog stanovišta. Domen morala je ljudska savjest, koja osigurava i sankciju u slučaju kršenja moralne norme. Pored toga, sankciju daje i osuda grupe koja dijeli isti vrijednosni sistem.

Mnogi islamski mislioci osuđuju upotrebu sintagme politički islam upozoravajući da upotreba islama na taj način predstavlja zloupotrebu vjere s ciljem njenog parčanja i raščlanjivanja u smislu najrazličitijih podjela, tako da to ne bi bio jedinstveni islam kako ga je objavio Uzvišeni Allah i kome smo odani mi muslimani, već bi to bili islami, mnogobrojni i različiti. (Dubravac, Politički islam – značenje i implikacije)

Nekada se on dijeli po regionalnom, vremenskom, nacionalnom i mezhebskom principu. Drugo, istinski islam ne može nemati politički uticaj. Ako bismo islam lišili politike, napravili bismo od njega drugu vjeru. (Kardavi)

Muhammed Asad iritantno ističe: „Danas je uobičajeno da se sve ono čime se aktivni musliman odlikuje nad pasivnim, inertnim, okarakterizira političkim.“ (Dubravac, Politički islam – značenje i implikacije)

Sasvim je jasno da muslimani kao pripadnici islama imaju pravo baštiniti sopstvene vrijednosti koje će afirmirati kroz različite vidove društvenih aktivnosti, od uređenja ekonomije, izražavanja kulture, pa do upuštanja u političke aktivnosti. U historijskom kontekstu, iskustva pravednih vladara i stabilnih političkih uređenja u islamskom svijetu svjedoče mogućnost uspostave pravičnog i primjenjivog sistema koji je zasnovan na islamskim principima i poštivanju ljudskih prava svih članova zajednice, čak uspješnije od onih izvan islamskog svijeta u savremenom dobu.

Sve ovo pobija pokušaje da se nametne stigma nepravde i anarhije islamskom sistemu vrijednosti. Naravno, s druge strane mora se priznati da tokom duge historije postoje i primjeri nedosljednosti u primjeni islamskih načela od strane pojedinih vladara u islamskom svijetu, ali to nipošto nije opravdanje za nametanje negativnog stereotipa o islamu.

Imajući sve ovo u vidu, nameće se zaključak da je politika kao i svaka druga društvena aktivnost, ukoliko se tiče života ljudi, njihovih potreba i interes. Oni zato imaju pravo biti zainteresirani za nju, bez obzira na boju kože, etničku ili vjersku pripadnost, jer to je dio njihovih elementarnih prava.

Islam i savremeni politički sistemi sekularne države

Što se tiče vjerovanja, u tome nema ograničenja u sekularnoj ili bilo kojoj državi zbog toga što je pravo na slobodu vjerovanja apsolutno i nikakav vanjski autoritet ne može kontrolirati ono što se zbiva u unutrašnjem biću čovjeka. Što se tiče islamskog normativnog sistema, za valjan odgovor potrebno je izvršiti analizu sadržine i adresata njegovih normi. Prethodno treba naglasiti da je nemoguće biti musliman bez prihvatanja Šerijata kao božanski određenog načina života, idealne norme koju musliman treba da slijedi. U pogledu sadržine, Šerijat čine vjerske, moralne i pravne norme. Vjerske norme tiču se odnosa čovjeka i Boga (ibadat) i one spadaju u ono što se obično naziva „iskazivanje religije“.

Prema tome, u pogledu propisa ibadata, oni su za muslimane relevantni u svakom slučaju, a u pogledu njih u sekularnoj državi ne može biti ograničenja, jer bi se time vrijeđala sloboda religije. Ovdje treba napomenuti da se iskazivanje religije u demokratskoj državi može ograničiti samo zakonom i onda ako je neophodno za očuvanje određenih vrijednosti kao što su pravni poredak, javna sigurnost, moral, život, zdravlje, prava i slobode drugih.

Kada je riječ o šerijatskim moralnim normama, one su također relevantne i neograničene u sekularnoj državi. Moral se odnosi na utvrđivanje određenog sistema vrijednosti i kvalificiranje ljudskih djela s tog stanovišta. Domen morala je ljudska savjest, koja osigurava i sankciju u slučaju kršenja moralne norme. Pored toga, sankciju daje i osuda grupe koja dijeli isti vrijednosni sistem.

Konačno, postavlja se pitanje relevantnosti i obima važenja šerijatskih pravnih normi u sekularnoj državi. „Pravno“ ovdje znači da je za primjenu takve norme ili za izvršenje sankcija za njeno kršenje potrebna intervencija države. Sekularna država posjeduje svoj pravni sistem koji proizlazi iz volje njenih građana i neće dati sankciju islamskom normativnom sistemu. U načelu, to znači da sve šerijatske norme čiji je adresat država, kao što je to ustavno, upravno, krivično, međunarodno pravo i slično, ne mogu biti primijenjene u sekularnoj državi. Kakva je onda relevantnost tih normi za muslimane? Sve što je naređeno ili zabranjeno tim normama muslimanima ostaje na snazi, samo što se sankcije za kršenje takvih normi ne primjenjuju. Drugim riječima, vjerski aspekt norme (dijaneten) važi, a sudski aspekt (kada’en) se ne primjenjuje. Na ovom mjestu potrebno je ukazati da se u islamskoj klasičnoj literaturi  termin dijanet (vjerski aspekt) koristi kao suprotnost terminu kada (sudski aspekt).

Prvi označava duhovni i moralni aspekt života, a drugi reguliranje međuljudskih odnosa putem ovosvjetskih ustanova i sankcija. Prema tome, kada se kaže da vjerski aspekt norme važi, a sudski aspekt se ne primjenjuje, to znači da se takva norma od pravnog pravila ponašanja transformira u vjersko-moralno pravilo. (Karčić, 2007.)

Muhammed Asad, ukratko, kaže da u modernoj sekularnoj državi ne postoji stabilna norma pomoću koje bi se presudilo šta je dobro, a šta zlo; šta je ispravno, a šta loše. Ovdje je jedini mogući kriterij nacionalni interes. Ali s odsustvom objektivne skale moralnih vrijednosti, različite grupe ljudi, čak i unutar jedne nacije, moraju imati, i obično imaju, veće različite poglede o tome šta je to što uspostavlja najbolji nacionalni interes. Dok, npr. kapitalist, sasvim iskreno, vjeruje da će se civilizacija raspasti ukoliko ekonomski liberalizam bude zamijenjen socijalizmom, socijalist isto tako iskreno misli da opstanak civilizacije ovisi od toga hoće li biti dokinut kapitalizam i zamijenjen socijalizmom. I jedan i drugi formirali su svoje etičke poglede, tj. poglede o tome šta treba, a šta ne treba činiti i šta je to ljudsko biće. Ti su pogledi određeni isključivo njihovim ekonomskim gledištima, a krajnji rezultat ovog sučeljavanja je haos u njihovim međusobnim odnosima.

Ne postoji nacija niti zajednica koja može znati šta je to sreća ukoliko ona nije istinski ujedinjena iznutra, a ona ne može biti ujedinjena iznutra ukoliko ne postigne viši stepen jednodušnosti o tome šta je to ispravno, a šta krivo u ljudskim poslovima. Takva jednodušnost moguća je samo ukoliko se dotična nacija ili zajednica slaže u pogledu moralne odgovornosti koja proizlazi iz stalnog, nepromjenljivog moralnog zakona.  Očigledno, samo vjera može osigurati takav zakon i, zajedno s tim, temelje za ovakvu saglasnost koja, unutar svake grupe, moralno obavezuje svakog člana te grupe. (Dubravac, 2025.)

Glas islama 371, R: Analize , A: Dr. Hajrudin Balić