Ne zaboravimo zločin u Sjeverinu kod Priboja

 Mi imamo obavezu da istinu o našim šehidima znamo, da iz ovih i svih drugih strašnih događaja pouku uzmemo, te da sve to u pozitivnu energiju za našu budućnost pretvorimo, kako se ovakva stradanja nikada ne bi desila Bošnjacima, niti bilo kojem drugom narodu na svijetu.

U životu čovjeka ili zajednice ljudi postoje dani radosti i dani tuge. Svakom od nas oni dolaze, slađi ili gorči. Radosni smo kada nas zadesi kakvo dobro, rodi nam se dijete ili umnoži mal. Tuga je, opet, kada nas zadesi kakva nesreća, pogodi nepravda ili duboka rana koja ne može zacijeliti. Sreća i tuga su sestre koje nam svakim danom dolaze u pohode. Donose nam smijeh i suze, radost i tugu. Tako je uvijek bilo, u svim vremenima i sa svim ljudima i zajednicama, a tako će biti i ove jeseni, gdje će tuga umnogome dominirati.

U četvrtak, 22. oktobra tekuće godine, navršit će se pune 34 godine od kako je počinjen zločin, na isti datum 1992. godine, nad Bošnjacima pribojske okoline, iz mjesta Sjeverin. Ovim zločinom otpočela je implementacija bolesne genocidne ideje čišćenja 30 km pograničnog prostora Limske doline, što je nastavljeno februara 1993. godine zločinom u pribojskom selu Kukuroviće, a potom i zločinom u susjednoj općini Prijepolje i otmicom iz voza u Štrpcima. Svima koji su tada oteti i odvedeni sudbina je bila ista – svirepi masakr i likvidacija.

A nije nas Uzvišeni Gospodar stvorio da bi smo se ubijali. Kao Stvoritelj svega, od velikog broja svjetova, odabrao je čovjeka da bude namjesnik istine na zemlji i u svemiru: „Zatim smo vas učinili namjesnicima na zemlji nakon njih, da bismo vidjeli kako ćete postupati.“ (Junus, 14)

Zbog veličanstvene uloge koja nam je data, podčinjena su nam nebesa, zemlja i svi resursi koji postoje u svemiru: „I podčinio je vama ono što je na nebesima i zemlji.“ (El-Džasije, 13)

„On je zbog vas stvorio sve što je na zemlji.“ (El-Bekare, 29)

Čovjekova zadaća je velika – uspostavljanje reda na zemlji, istine pravde i pravičnosti:

„Nemojte nered na zemlji praviti, nakon što je na njoj red uspostavljen.“ (El-E'araf, 56)

I pored ovolikog stepena privilegije, čovječanstvo se podijelilo u dva tabora:

– prva skupina je ona koja je odlučno prihvatila istinu, bori se za nju, afirmira je sa ciljem njene potpune dominacije,

– druga jesu one kategorije koje su odabrale put zla i sijanja svih vrsta nereda na zemlji.

Božiji poslanici su bili najbolji zastupnici istine i Božijeg poretka na zemlji. Svu svoju energiju i resurse upotrijebili su za sveopće dobro čovječanstva. Mudri Zakonodavac je za Muhammeda, alejhi selam, rekao: „Mi smo te poslali jedino kao Milost svim svjetovima.“ (El-Enbija, 107)

Muslimani su ispravnost svog puta dokazivali jasnim i nedvosmislenim argumentima i tako su osvojili srca velikog broja ljudi: „Nema prisile u vjeru, pravi put se jasno razlikuje od zablude.“ (El- Bekare, 256)

Islam ima najjaču energiju i snagu, a to je istinitost. Zbog toga, kako je došlo u vjerodostojnim hadisima Poslanika Muhammeda, alejhi selam: „Na Zemlji neće ostati nijedna kuća od ćerpiča niti šator od kostrijeti, a da Allah u nju neće uvesti riječ islama.“

Pripadnici neistine i zla, u nedostatku snage argumenata i zbog krize identiteta, kroz historiju su posezali za argumentom sile, kako bi uništili one koji su drugačiji od njih, prije svega nosioce istine i dobra. Živjeti islam je uvijek bio put odricanja i podnošenja žrtve, sa jedne strane, a i vrhunac privilegije, sa druge strane. Naši preci su starosjedioci ovdje na Balkanu. Valja istaći da su nam oni priredili najveću počast time što su šehadet prihvatili, u Allaha, dželle šanuhu, povjerovali i Muhammeda, alejhi selam, za poslanika uzeli. Zbog ovog ozbiljnog i hrabrog koraka, Bošnjaci, kao i ostali muslimani, platili su najskuplju cijenu, jer su kroz historiju suočavani sa raznim vidovima nasilja i zločina, pa čak i sve do zločina genocida: „Svetili su im se samo zbog toga što su vjerovali u Allaha, Silnog i hvale Dostojnog.“  (El-Burudž, 8)

Muslimani su u kulturološkom i općecivilizacijskom smislu uvijek bili usredsređeni i odgojeni da koriste sebi i drugima, te da pravdu, milost i toleranciju šire među ljudima. Jedini njihov „grijeh“ zbog kojeg su proganjani, maltretirani, ubijani i istrebljivani jeste to što su u Uzvišenog Gospodara svih svjetova vjerovali. Zbog svoje čvrste odlučnosti i privrženosti istini, vjekovima smo bili izloženi genocidnim pohodima u kontinuitetu. Sa mnogih teritorija ovog Balkanskog poluostrva muslimani su u potpunosti biološki „počišćeni“. Jedan od najstrašnijih takvih zločinačkih pohoda, u modernoj historiji, jeste onaj u Limskoj dolini, u mjestu Sjeverin kod Priboja oktobra 1992. U Sjeverinu su oteti, a potom i ubijeni nevini ljudi, njih 16, državljani R. Srbije, koja zvanično nije učestvovala u ratu. Iako se zločin dogodio na teritoriji Bosne i Hercegovine, autobus sa putnicima je bio eksteritorijalan i obaveza je bila zaštititi jednako sve putnike. Ne samo da nisu dobili zaštitu tada, nego i danas, nakon 34 godine, nad njima i njihovim porodicama nastavljen je zločin i nepravda kojoj se ne vidi kraj. Tijela i posmrtni ostaci još uvijek nisu pronađeni, oni nemaju svoj mezar gdje članovi njihovih porodica mogu doći i proučiti Fatihu, a nekima od njih nema ko ni doći Fatihe proučiti, jer su u iščekivanju pravde, skrhani od bola i tuge, svoje dunjalučke korake i dane potrošili i preselili sa ovoga svijeta.

Prethodno su, na tom prostoru, nastradala dva Bošnjaka, a kasnije još jedan od istog egzekutora, paravojne jedinice „Osvetnici“, kojom je komandovao zločinac koji nije dostojan da mu se ime spominje, samo zato jer su bili druge vjere i nacije od svog dželata i zato što su nosili muslimanska imena: Mujo, Mustafa, Ramiz, Sabahudin, Ramahudin, Esad, Idriz, Zafer, Medo, Medredin, Alija, Sead, Hajrudin, Derviš, Midhat, Mehmed, Ramo, Hasan i Mevlida. Na zvjerski način su potom mučeni u hotelu „Vilina vlas“ u Višegradskoj banji, te na najbrutalniji način pobijeni na obali Drine, nedaleko od Višegrada.

Moramo i hoćemo govoriti i pisati o Sjeverinu, jer i danas ima onih iz naroda kojem su zločinci pripadali koji ih smatraju herojima i spremni su za još jednu krvavu reprizu svega što se tada desilo, o čemu javno govore, pišu ili pijani na raznim veseljima pjevaju.

Mi imamo obavezu da istinu o našim šehidima znamo. Zato i pišem ovaj tekst, da iz ovih i svih drugih strašnih događaja pouku uzmemo, te da sve to u pozitivnu energiju za našu budućnost pretvorimo u pravcu jačanja i podizanja institucionalnog odbrambenog mehanizma, na vjerskom, kulturološkom, ekonomskom, političkom i drugim nivoima, da se ovakva stradanja nikada ne dese Bošnjacima, a niti bilo kome drugom narodu na svijetu.

Svemogući Gospodaru, učvrsti nas na putu istine da ustrajemo do kraja i ojačaj nas da budemo dostojni nosioci emanata dina. Molimo Te svim Tvojim imenima i potpunim svojstvima da osnažiš islam i muslimane, te da porodicama naših šehida podariš dostojanstvo i sabur, a njima obećani smiraj i lijepi Džennet.

Glas islama 371, R: Historija, A: Dr. Harun Eminagić