Uloga mezheba u očuvanju jedinstva zajednice

Imam Malik nije prihvatio da se ljudima nametne jedna škola mišljenja, iako bi to bila njegova vlastita. Smatrao je da zajednicu treba ostaviti na legitimnoj praksi koja se među njom ustalila, jer je očuvanje jedinstva važnije od nametanja jednog dopuštenog pravnog mišljenja.

Primjer iz života imama Malika

Ibn Ebi Hatim navodi: „Malik je rekao: – Ebu Dža’fer el-Mensur mi je kazao kako želi objediniti islamsko znanje, te da namjerava poslati dopis svim zapovjednicima vojske i sudijama da sprovedu njegov plan. Čak je planirao da oni koji se ogluše o ovu naredbu budu pogubljeni. Tada sam mu rekao: ‘O vođo pravovjernih, doista je Poslanik ﷺ dok je bio živ, slao vojne ekspedicije i sam je znao izlaziti u borbu. Međutim, većina zemalja je osvojena nakon njegovog preseljenja kod Uzvišenog Allaha. Nakon toga je na vlast došao Ebu Bekr, Allah bio zadovoljan njime, ni tada nisu osvojene mnoge države. Nakon njega je na vlast došao Omer, Allah bio zadovoljan njime, tek tada su pokorena mnoga prostranstva. Tada su na sva ta područja slati ashabi Muhammeda ﷺ sa zadaćom podučavanja. Od njih se znanje prenosilo sa generacije na generaciju, što traje sve do današnjih dana. Kada bi sada kod ljudi pokušao zamijeniti ono što znaju onim što im je nepoznato – smatrali bi to nevjerstvom! Dakle, kod stanovnika svih tih različitih zemalja ustalilo se znanje koje je do njih došlo, pa se i ti toga pridržavaj!’ Na to mi je rekao: ‘Doista nisi pogriješio rekavši ovo! Ovo isto trebaš kazati i Muhammedu (to je bio njegov sin El-Mehdi, koji će nakon njega postati halifa).’“

„Čuo sam Malika b. Enesa da je kazao: – Kada je Ebu Dža’fer el-Mensur obavio hodočašće, pozvao me je, pa sam otišao kod njega. Tada smo otpočeli diskusiju. On bi mi postavljao pitanja, a ja bih odgovorio. Između ostalog, rekao mi je: ‘Odlučio sam da donesem dekret po kome ćemo knjigu koju si napisao – Muvettu kopirati u mnoštvo primjeraka, zatim ćemo po jedan primjerak delegirati svakoj muslimanskoj zemlji. Naredit ćemo da postupaju po njoj, da se koriste samo njome i da ostave sve drugo od ovog novog znanja. Doista, smatram da je fondacija znanja u medinskim predajama i njihovom naučavanju.’

Rekao sam: ‘O vođo pravovjernih, ne čini to! Doista su do ljudi već stigli izvjesni stavovi, oni su čuli određene hadise i prenosili predaje. Tako se svi pridržavaju onoga što je došlo do njih, po tome postupaju, to su prisvojili i time se sačuvali od razilaženja ljudi i drugih problema. Stoga, odvraćanje ljudi od onoga u šta su ubijeđeni bilo bi izuzetno teško. Ostavi ih na onome na čemu već jesu i neka svakom narodu određene zemlje ostane pravac koji su odabrali.’ Na to mu on odgovori: ‘Garantiram ti svojim životom, da si prihvatio moj zahtjev, ja bih donio spomenuti dekret!’“

U predaji Zubejra b. Bekkara kaže se da je Malik rekao Ebu Dž’aferu: „Kod stanovnika svake zemlje ustaljeno je ono u šta su uvjereni i po čemu postupaju. Odvraćanje ljudi od toga bi bilo izuzetno teško.“

U djelu Tertībul-medārik kaže se da je halifa El-Mehdi rekao imamu Maliku: „Napiši, o Ebu Abdullah, knjigu koje će se po naredbi držati ummet!“ Na to mu je Malik rekao: „Što se tiče ovog područja, tj. Zapada (Magrib), tu sam im ja dovoljan, u Levantu je El-Evza’i, a što se tiče Iraka, oni imaju Iračane!“ Njegovi učenici su se nastanili diljem Zapada, zbog toga je rekao: „…tu sam im ja dovoljan…“. Što se tiče Levanta, u njemu je živio imam i mudžtehid, tako da nije imalo potrebe da se pored njega neko miješa i pravi konfuziju. Naprotiv, stanovnici tog područja trebaju pripadati njegovoj metodološkoj školi.

U djelu El-Hilje prenosi se od Malika da je rekao: „Er-Rešid me je konsultirao u tri stvari…“, među njima je bilo: „…da se prema djelu Muvetta sudi ljudima.“ Na to mu je on rekao: „Ashabi Allahovog Poslanika ﷺ su se razilazili u ograncima vjere, oni su se nastanili diljem provincija i svako od njih je vidio svoj stav ispravnim.“

U djelu Ruvāt ’an Mālik od El-Hatiba se navodi da je Er-Rešid rekao: „O Ebu Abdullah, dozvoli nam da kopiramo ovu tvoju knjigu i da je pošaljemo diljem islamskih pokrajina, kako bi obavezali ummet da radi po njoj!“ Na to mu Malik reče: „O vođo pravovjernih, doista je razilaženje učenjaka milost od Allaha ovome ummetu – svako od njih slijedi ono što smatra ispravnim. Tako se svi drže upute težeći Allahovom zadovoljstvu.“

Načelno značenje svih spomenutih predaja jeste to da je imam Malik potvrdio validnost razilaženja koje se zbilo među ashabima i u ummetu nakon njih, te njegovo odbijanje da se ljudima nametne jedna škola mišljenja. Pogledaj njegov govor u predaji kod El-Hatiba: „Doista je razilaženje učenjaka milost od Allaha ovome ummetu“, dok je u predaji u djelu El-Hilje rekao: „…i svako od njih je vidio svoj stav ispravnim.“

Iz ovih predaja možemo također zaključiti njegovo uvažavanje mišljenja drugih učenjaka, a on je bio imam, mudžtehid – onaj koji izražava svoj stav samo nakon ulaganja maksimalnog truda i iscrpljenja svih mogućnosti kako bi došao do preferentnog mišljenja koje vidi ispravnim. Unatoč tome, on je potvrdio validnost stava onih koji su drugačijeg mišljenja i njihovih sljedbenika, te nije prihvatio to da halifa nametne ljudima njegov pravac i školu mišljenja.

U spomenutim predajama imamo i pokazatelj etike učenjaka, koja se ovdje manifestirala kroz to da ljude treba ostaviti na onome na čemu su, sve dok je to šerijatski legitiman put, niti se treba narušavati njihova ustaljena praksa. Pogledaj govor imama Malika koji prenosi Ibn Ebi Hatim: „Kada bi pokušao zamijeniti ono što znaju onim što im je nepoznato – oni bi to smatrali nevjerstvom!“ On je ovo izrekao i pored toga što je znao da halifa planira da ljudima sudi prema onome što on prenosi i bilježi u svojoj knjizi Muvetta. To jest, halifa planira da se ljudima sudi prema onome što je on sam odabrao kao ispravno i preferentno. Ovakva rigidnost običnih ljudi nije iritirala Malika, on to nije vidio zabludom, niti je smatrao da se protiv toga treba boriti i da ih treba prisiliti na drugačije viđenje. Naprotiv, on ih nije okarakterizirao kao fanatike, slijepe sljedbenike, niti ih je opisao bilo kakvim sličnim degradirajućim epitetima koje možemo učestalo čuti ovih dana od strane raznih propovjednika i autora.

Ovakvu etiku imama Malika – to da ljude treba ostaviti na onome na čemu već jesu, dokle god je to ispravno, naslijedili su pripadnici njegove pravne škole. Primjer za to, na koji sam naišao, prenosi imam Ibn Abdul-Berr u djelu El-Istizkār da je njegov učitelj Ebu Omer Ahmed b. Abdullah (tako se navodi, a ispravno je: Abdul-Melik) – da je Ibn Hišam znao govoriti: „Ebu Ibrahim Ishak b. Ibrahim bi podigao ruke pri svakom spuštanju i podizanju sa ruku’a. To je činio na osnovu predaje od Ibn Omera u Muvetti, a on je bio najispravnijeg razumijevanja i najkorektnijeg naučavanja.“ Ibn Abdul-Berr ga je upitao: „Zašto i ti ne podižeš ruke, pa da se povedemo za tobom?“ On mu je odgovorio: „Ne želim da postupam oprečno predaji Ibnul-Kasima, a naša zajednica se danas povodi za njime. Mi smatramo da razilaženje sa zajednicom u stvarima koje su dozvoljene nije osobenost predvodnika u vjeri.”

Ibn Abdul-Berr je, također, u djelu Et-Temhīd rekao: „Ja postupam po predaji Jahje b. Jahje, koja je već spomenuta, posebno zbog toga što je prihvaćena od stanovnika naše zemlje – onih povjerljivih, pobožnih, vrlih, učenih i razumijevanjem odlikovanih. Oni su prihvatili tu predaju, slijedeći tako svoje šejhove i učene. Dakle, svaki narod treba ići putem svojih prethodnika, shodno onome što je do njih došlo od dobra, prihvatajući njihovu metodologiju u postizanju dobročinstva. Ovo je validno čak i ako za to postoje drugačije metode koje su ispravne i poželjne.“

Imam Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao, rekao je nešto slično i općenitije od dosad rečenog: „Poželjno je da čovjek teži ujedinjenu ljudskih srca ostavljanjem poželjnih djela (mustehabbāt), zato što je korist ujedinjenja u vjeri veća od koristi prakticiranja ovakvih djela.“ Kasnije ćemo navesti njegov govor u potpunosti.

Razmisli o ovoj blagoslovenoj i uputom ispunjenoj stvarnosti, nakon toga se osvrni na našu haotičnu i bolnu svakodnevnicu.

Iz knjige Edebul-ihtilāfi fī mesā’ilil-’ilmi ved-dīni (Etika različitog razumijevanja vjere), autora Muhammeda Avvame

Glas islama 371, R: Prijevodi, Preveo sa arapskog jezika: Davud Bajrović