Društvena dimenzija posta

Allah dž.š. je stvorio insana u paru. Stvorio je Adema a.s., a zatim njegovu drugu h. Havu. Od tog momenta čovjeku je predodreðeno da živi u zajednici, iako kao individua ima svojih obaveza koje isključivo on mora da izvrši, jer niko u ime njega to ne može učiniti.

Takav je slučaj i sa propisima s kojim je Allah dž.š. obavezao ljude.
Pored toga što se mnogi od njih, ili gotovo svi, moraju individualno
doživjeti da bi postigli svoju svrhu, neophodno ih je tumačiti i kroz
njihovu društvenu dimenziju.
Primjera radi – namaz se mora obaviti individualno, svako za sebe. Niko
ne može obaviti namaz za nekog drugog, pa makar se radilo i o
najroðenijem. No, namaz nema efekta ako se ne doživi kroz njegovu
društvenu dimenziju. Namaz neće biti potpun niti će postići svoju svrhu
ako od nas ne napravi bolje i pozitivnije ličnosti nego što smo bili
prije namaza, ako nas ne spriječi od činjenja grijeha i ne odvede nas
ka najvećem zikrullahu.
Post
Kao i namaz, i post se mora doživjeti i individualno i džematski.
Kada su u pitanju društveni momenti u samom postu, oni su vidljivi sa samim početkom posta. 
Smisao posta ogleda se, izmeðu ostalog, u tome što onaj koji posti ima
prilike da osjeti kako je onima koji su van ramazana u situaciji da idu
na počinak i ustaju gladni. Jedan od način postizanja velikih sevaba u
toku posta jeste da kao vjernik budeš u prilici zaraditi koliko da si
deset i više puta postio u toku jednog dana. Naravno, to se postiže
tako što se musliman trudi da u toku ramazanskog posta pripremi što
više iftara za svoje roditelje, roðake, prijatelje, kolege, siromošne.
Da sa njima podijeli radost dočeka iftarskog trenutka. Na taj način
dolazi do prisnijeg odnosa meðu familijom, koji možda u toku godine
bude poljuljan usljed nedostatka češće komunikacije i meðusobnog
obilaženja.
Svakako, sadaka je još jedan od vidova društvene dimenzije vjere islama
koja do posebnog izražaja dolazi u mjesecu ramazanu, kada se ljudi
trude da što više pomognu nevoljnicima i onima kojima je pomoć
neophodna. Ono što je, u ovom kontekstu, potrebno razgraničiti jeste
činjenica da ljudi vrlo često poistovjećuju sadaku i zekat i
sadekatu-l-fitr, pa onda dajući obavezno žele postići nagradu
dobrovoljnog. Svaki čovjek ima pravo da bude dobrotvor u mjeri u kojoj
misli da treba da bude, ali naravno da to čini onda kada na to nije
obavezan. Nije u redu da čovjek koristi situaciju u kojoj je u obavezi
nešto učiniti i da promoviše to kao svoju dobrovoljnu odluku.
Konkretno, sadaku čovjek ima pravo dati kome hoće i koliko hoće, kod
zekata i sadekatu-l-fitra mora poštovati odluke nadležnih institucija,
u ovom slučaju Islamske zajednice, jer svaki drugi način je neispravan.
Društvena dimenzija posta se manifesuje i kroz promovisanje mirnog
dijaloga meðu ljudima. Postač čak i kada bude napadnut, brani se
riječima ”ja postim”, na taj način promoviše borbu protiv nasilja,
nekulture, a afirimiše zdravu komunikaciju meðu ljudima.
I, možda jedan od najizraženijih elemenata društvene dimenzije posta
jeste unutarnja snaga, volja, odnosno samokontrola, koju čovjek postiže
postom. Vjernik sam sobom rukovodi. Niko ga ne može natjerati da u toku
dana učini nešto što bi pokvarilo i okrnjilo njegov post. On shodno
šerijatskim propisima sam odlučuje kada će jesti, kada piti, odreðuje
koliko će u toku dana ibadeta činiti, kloni se ružnih misli, ružnih
djela. Zna da od mjere u kojoj bude uspješan u tome zavisi i ispravnost
njegovog posta. Koliko bi platili da posjeduju ovakav osjećaj
samokontrole oni koji se drogiraju a željeli bi prestati, oni koji piju
alkohol a željeli bi sa tim raskrstiti, oni koji vrijeðaju i mrze druge
a svjesni su da to samo njima štete nanosi.
Post je, dakle, snaga koja vjernika dovodi u situaciju da bude poželjan
otac, sin, brat, komšija, džematlija, profesor, direktor, kolega,
graðanin…, i samo se takav postač može nadati obećanoj nagradi,
”oprost grijeha” i, ako Bog da, Džennetu!