Lezet zajedničkog objedovanja

Savremeni čovjek je u stalnoj trci za poslom i obavezama te je
prisustvovanje zajedničkim obrocima postala prava rijetkost koja je
moguće izvodljiva jedino na svadbenim ručkovima, blagdanima ili
nekakvim drugim svečanostima. Obroci se jedu s nogu, u hodu, u žurbi,
da što više stignemo uraditi i obaveza ispuniti, a pri tom zadovoljiti
makar i minimalnu potrebu za hranom koju organizam traži. Ramazan je
upravo izvanredna prilika, jedna od onih rijetkih, da se porodica okupi
oko sofre i zajedno objeduje –iftari i sehura.
Već nekoliko minuta prije akšama, cijela se porodica naðe za sofrom.
Djeci i mladima se gleda kroz prste ako pokazuju malo nestrpljenja
poslije ispoštenog dana, jer su ogladnjeli i ožednjeli, dok stariji
nastoje sačuvati mirnoću i dostojanstvo do zadnjeg trena, pa i za
vrijeme cijelog iftara. S prvim riječima ezana posegne se za hranom,
najprije za hurmama i vodom, bozom, limunadom, a onda za ostalom
pripremljenom hranom, od slanog, preko slatkog, do kahve i voća.
Da ne bi bilo problema…
Da ne bismo imali problema nakon iftara, poželjno je ne prejedati se,
ne konzumirati previše masnu i začinjenu hranu, pogotovo ne hranu koja
se teže vari, poput pržene, zatim hrane sa puno šećera i sl. Naš
jelovnik tokom ramazana ne mora da se razlikuje od uobičajenog – neka
to bude što jednostavnija hrana koja neće promijeniti našu težinu nakon
mubarek mjeseca, odnosno, koja nas neće ugojiti.
Darežljivost je lijepa osobina muslimana, ali darežljivost u ramazanu
je još vrjednija nego izvan njega. Stoga, povećajte svoju sadaku tokom
ramazana. Posjetite svoje prijatelje i roðake koje niste posjetili
mjesecima ili čak godinama. Podijelite hedije, pripremite iftar za
svoju porodicu, rodbinu i prijatelje. Sjetite se da je nagrada za onog
ko pipremi iftar postaču jednaka onom ko posti. Lijep je običaj da
imućniji na iftar pozivaju učene, u selu svoga hodžu ili učitelja, kako
bi mu odali čast i istovremeno od njega nešto korisno čuli i iz
njegovog vladanja naučili.
Ramazan u svijetu
U Palestini se u vrijeme ramazana na sehur uče dva ezana: prvi ezan je
da probudi ljude na sehur, a drugi da se zna da je vrijeme za sehur
prošlo i da treba zapostiti. Restorani i kafići su danju zatvoreni.
Katolički stanovnici Palestine poštuju osjećaje svojih islamskih
komšija i ne jedu u javnosti pred muslimanima. U pojedinim gradovima se
pozovu i katoličke komšije na iftar. Samo stanovnicima Jerusalema i
dijela 48 (gdje šive Palestinci sa izraelskim pasošem) dozvoljeno je
klanjati u Jerusalemu, najprije u Mesdžidu Al-Aksa. 
U nekim zemljama, poput Turske, narod na sehur budi zaduženi bubnjar
udarajući u bubanj šetajući ulicama. Na kraju ramazana narod ga za
njegov trud nagradi novcem i poklonima. Na ulicama Istanbula rastrti su
šatori u kojima se sprema iftar za ljude koji se zadese na ulici u
iftarski vakat. Mnogi porodično dolaze u te šatore i iftare se, gdje ih
služe tradicionalnim turskim jelima konobari u specijalnim odorama i
čakširama, što se sve, naravno, uklapa u ambijent šatora.
Obilježavanje iftara i sehura u Bosni i nekim islamskim zemljama se
objavljuje pucanjem iz topa. Ta tradicija se i danas poštuje, a potiče
iz vremena kada su džamije bile raštrkane te ljudi nisu mogli čuti ezan
da bi se iftarili.
U dijaspori, muslimani imaju jedan odreðen dan u ramazanu koji se zove
“Dan otvorenih džamija”. Toga dana vrata svih džamija su otvorena za
nemuslimane koji žele upoznati islam i muslimane i zbližiti se s njima.

U Siriji i okolnim zemljama u vrijeme ramazana organizuju se učenja
mevluda na ulici gdje se cio komšiluk jednog kvarta organizuje, iznese
stolice i posluženje, ukrase ulicu raznim rekvizitima te uče Kur’an,
mevlud, ilahije…