HomeGlas islamaAnalizeSulejman Kupusović: Sandžaklija sam, tim se dičim 18. Marta 2008. Analize 1240 U vrijeme pojave hrvatskog nacionalizma osamdesetih godina po Zagrebu je kružila sljedeća doskočica: na pitanje šta je to šovinizam, mali Štef odgovara – To je kad mrziš Srbina više nego što je to normalno! A ovih dana sam na pijaci Markale čuo pravu "balijsku" parafrazu ovog liskaluka. U šupljoj priči o svačemu i ničemu jedna sarajevska piljarka kaže jednoj sarajevskoj gospoði: – Ja ti vala mrzim više Sandžaklije nego četnike! I ostade jadnica živa! Najgore je, nažalost, što se ovako nešto može čuti i na drugim mjestima i ne samo iz usta nesretnih piljarki i dokonih domaćica. Animozitet tzv. "pravih Sarajlija" i roðenih Bosanaca spram došljaka iz Novog Pazara, Sjenice i ostalih sandžačkih kasaba je postao javna stvar i mnogo više od verbalnih dosjetki i neukusnih viceva o "skorojevićkom mentalitetu i materijalnoj nezajažljivosti" ovih naših sunarodnjaka. Čovjeka skoro bude stid dok mora slušati glasne egzaltacije vremešnih "šehirlija" i njihove prostačke aluzije kojim se generaliziraju svi koji su došli preko Drine i potražili sreću u našoj zajedničkoj domovini. Nesporno je da u svakom soju ima i nesoja, da u svakoj bratiji ima i odroda, da i meðu melecima ima azraila, pa zašto ne bi bilo i meðu Sandžaklijama. Ali isto onoliko koliko meðu Sarajlijama sa "dna kace" ili roðenim Mostarcima ili kozjim mlijekom napojenim Tuzlacima. Ni jotu više ni jotu manje. Ali ima zaista nešto po čemu se Sandžaklije izdvajaju od nas, takozvanih domicilnih Bosanaca i Hercegovaca: po spremnosti da pomognu jedni drugima više nego što je to uobičajeno. I to nas, priznajte, nervira! Morali bi učiti od njih kako se ne napušta brat ili roðak ili zemljak u nevolji, kako si iznad svega cijeni i poštuje žena, posebno majka i sestra. Nisam čuo Sandžakliju da nekom psuje mater ili sestru jer zna dobro da nema veće uvrede nego pogano nasrtanje na čast i obraz nečije ženskadije. A nama je, izgleda, takva psina postala pukom uzrečicom, onako usput, umjesto pozdrava i zdravovanja. I još po nečemu se Sandžaklije izdvajaju od nas zakletih zaljubljenika u ovu zemljicu Bosnu. Po tome što ljudi donesoše svoje pare i počeše nešto da grade po Sarajevu i da proizvode. Ne treba biti puno pametan i ćorav pored očiju pa ne vidjeti da ono novosagraðenih fabrikica i kompanija što se blista na prilazima bh metropoli uglavno nastade pod okriljem i znojem onih koje ona nesretna piljarka s početka naše priče "mrzi više nego one tamo"… A mnoge prave Sarajlije svoju lovu poslaše u švicarske i njemačke banke. Dvanaest godina od Deytona bilo je dovoljno da se rukuju i popiju zajedno pivo bivši ljuti suparnici sa borbenih linija. I valjda tako treba da bude nakon svih ratova. Ali da ostaje da tinja i razbuktava jedna patološka mržnja unutar istog nacionalnog kruga jeste zastrašujuće i poražavajuće za sve misleće ljude ove zemlje.
