Islamska zajednica ulijeva nadu u svjetliju budućnost

Muslimani ovih prostora su godinama čekali svoj dan. 

Nadali su se svojim pravima. Žalili  za propuštenim vremenom i prilikama. Brinuli se i strahovali zbog neizvjesne budućnosti. Razne strukture vlasti su im povećavale tugu, bol i strah od neizvjesnosti. Nekada su Jugoslaviju, više nego ostali njeni narodi, doživljavali kao svoju domovinu, iako je taj doživljaj nekada prelazio iz granice racionalnosti u sferu naivnosti. 
Bili su spremni čak i svoj identitet ugroziti radi ideala bratstva i jedinstva, što se pokazalo štetnim, a ponegdje i pogubnim. U svim republikama te velike Jugoslavije ostale su da žive zajedno različite nacionalne i vjerske skupine. Nema više Jugoslavije, ali i dalje mora biti, ako ne bratstva i jedinstva, neostvarenih ideala komunizma, onda tolerancije, mira, dobrih odnosa, svakako.
Bošnjaci su posebna priča te neostvarene ideje. Oni su joj se najviše predali, pa je prirodno da ih je i najviše koštala. Intelektualna elita muslimanskih naroda, posebno bošnjačkog, je radi dokazivanja centralnim partijskim vlastima, bila spremna ugroziti i svoj nacionalni identitet. U velikoj mjeri on je i ugrožen.
Jedini stožer, tada i sada, očuvanja nacionalnog i vjerskog identiteta muslimana na Balkanu bila je Islamska zajednica. To se najbolje ogledalo onda kad je muslimanima bivalo najteže i gdje su brojčano bivali najmanji. Ako pogledamo sredine u kojima egzistira mali broj muslimana, vidjet ćemo da se njihova cjelokupna društvena aktivnost svodila na aktivnosti u i oko Islamske zajednice. Okupljanja u tuzi i radosti bivala su u okviru Islamske zajednice. Druženja mladih najposjećenija su i najuspješnija kada ih imami takvih mjesta organizuju. U dobru i zlu utočište im je bivala, upravo, Islamska zajednica.
Veće sredine su drugačije. U većim mjestima Islamska zajednica ima i veću odgovornost. Ona mora biti stožer društvenih tokova ili pak na njih uticati. Kao što je u istoriji obrazovanje počinjalo sa islamom posebno u muslimanskim sredinama tako se i danas Islamska zajednioca ističe po tome što je osnivanjem vjersko prosvjetnih institucija udarila temelj opšte- drštvenom obrazovanju.
Ova uloga Islamske zajednice je značajnija i veća u sredinama gdje su muslimani bivali posebno izloženi surovoj prosvjetnoj diskriminaciji. U prvoj polovini dvadesetog vijeka pismeniji i obrazovaniji muslimani bili su medresanti, muderisi, što je rezultiralo time da obavljaju najodgovornije funkcije u državnim službama. Poslije permanentne diskriminacije u drugoj polovini istog vijeka slika se mijenja. U Sandžaku su, na primjer, učitelji i intelektualna elita morali biti uglavnom nemuslimani. Muslimani su postali neuki i neupotrebljivi.
Otuda je značaj uspostavljanja obrazovnog sistema, koji je inicirala i sprovela Islamska zajednica, od neprocjenjive vrijednosti kako za muslimane, tako i za društvo u cjelini. Osnivanjem prve visokoškolske institucije u Novom Pazaru, Islamske pedagoške akademije, Islamska zajednica postavlja temelj savremenom visokom školstvu u Sandžaku. Poslije ove, hvala Allahu, nastaju mnoge, kako vjerske tako i svjetovne obrazovne institucije. Sada u Novom Pazaru egzistira dva univerziteta i veliki broj raznih fakulteta. Islamska zajednica je, dakle, pokrenula nezaustavljivi točak intelektualnog razvoja u Sandžaku.
Muslimani su u Srbiji, zbog raznih migracijskih procesa, nastanili mnoga mjesta širom njene teritorije. Oni su u tim novim staništima osnovali i organizovali svoj život. Mnogi od njih vremenom gube osjećaj pripadnosti islamu i doživljavaju apsolutnu asimilaciju u društvo. Neki su se pokušavali očuvati, ali je to teško išlo. U veće gradove i džemate dolazili su imami iz drugih sredina da ožive vjerske aktivnosti i probude svijest o pripadnosti islamu. Mnogi su imali dobrih rezultata i te skupine muslimana su ih vrlo rado prihvatale. Nažalost, uvoz imama iz dalekih krajeva, daleko od očiju Islamske zajednice, uzrokovao je to da su neki prekoračivali svoja ovlaštenja i zloupotrebljavali položaj. Tako bi emociju i duševnu prazninu, te nedostatak znanja pripadnika islama, koristili u svoje lične interese. Takoðer, dešavalo se i to da loši imami, koji napuste ili bivaju isključeni iz Islamske zajednice u Bosni i Sandžaku, naðu sebi posao u unutrašnjosti Srbije i u tamošnjim džematima nesmetano i nekontrolisano obavljaju aktivnosti. Najslikovitiji primjer je nekadašnjeg imama džamije u Beogradu, Hamdije Jusufspahića, koji je položaj imama džamije iskoristio da se proglasi nekakvim „liječnikom“ kod koga bi ljudi dolazili i uz novčanu nadoknadu tražili pomoć. Primjer te džamije je, nažalost,  postao simbol zloupotrebe položaja u razne svrhe, tako da je smatra porodičnom, pa jednog sina postavlja za „glavnog imama“, drugog za nešto treće, suprugu, takoðer, a sebe proglasi za nekavog „reisa“, drugog sina za niškog „imama“, a prvog za, navodnog, „muftiju“…
Nažalost, ovakvih primjera ima svuda, iako je ovaj najočitiji, ali su oni posebno štetni u sredinama gdje se islam posmatra kroz pojedince, a posebno imame. Mnogi muslimani su od takvih  ponižavani zbog rasne pripadnosti, boje kože, što je u islamu najoštrije zabranjeno.
Iz ovih razloga aktivnosti nekadašnje Islamske zajednice Sandžaka usmjereni su ka objedinjavanju svih muslimana u državi u jednu krovnu instituciju, a to je Islamska zajednica u Srbiji. Ovim objedinjavanjem plodovi rada jedne najuspješnije organizacione zajednice muslimana u regionu neće biti ograničene samo na jednu regiju mimo ostalih. Islamska zajednica će sada biti institucija koja će organizovati i okupiti sve muslimane u Srbiji. Plodove njenog rada neće osjetiti samo u Novom Pazaru, već i u Beogradu, Novom Sadu, Subotici i Preševskoj dolini.
Muslimani su povjerovali ovom konceptu i organima koji su sebi zacrtali taj uzvišeni cilj. Ovo su samo prije godinu dana bile želje i ideali. Mnogi su ovo zanemarili, potcijenili i ismijavali. Neki su, nažalost, formiranje zajedničke kuće muslimana pokušali spriječiti. Razne službe i strukture su u organizovanju Islamke zajednice vidjele opasnost, pa nisu dugo čekale da na nju nasrnu. Objedinjavanje nije dočekalo prvi roðendan, a već se našlo na prvoj velikoj kušnji i ispitu. Pokušaj puča izveli su upravo oni koje je objedinjavanje najviše brinulo.
Danas, nakon toliko neizvjesnosti i borbe, ideali su postali realnost. Iskušenja i gorčina postale su slast i zadovoljstvo. Oni koji su potcijenili svijest sandžačkog, pešterskog vjernika, dostojanstvo vojvoðanskog muslimana, znanje romskog džematlije, ponos Preševske doline, žale zbog neuspjelog rušenja Islamske zajednice.
Protekla godina je pokazala opravdanost projekta Islamske zajednice. Naredni period će, ako nije već do sad, pokazati da je objedinjavanje dobro i za državu, kao i ostale vjerske zajednice u njoj.
Naredni izbori u Islamskoj zajednici će biti posljednja ovjera i posebno priznanje onoga što se postiglo na ovom putu u proteklom periodu i davanje odgovornosti onima koji će nastaviti ili preuzeti veličanstveni emanet čuvanja vjere na svojim plećima u nadi da ga dosljedno prenesu narednim generacijama.